S novinarstvom sam počeo u sistemu gdje se pretpostavljalo da je čovjek na ekranu u informativnoj emisiji smrtno ozbiljan i da svaku vijest treba prezentirati suho, bez emocija. Da bi se naglasilo da je vijest iz drugog žanra, obično bi se koristila poštapalica „a sad jedna vesela priča“, jer veselje, smijeh i opuštenost nisu rutinski pripadali vijestima. Nama mlađima to je smetalo u to vrijeme, i ja sam se među prvima odvažio malo „olabaviti“ TV Dnevnik. Zanimljivo, nije bilo nikakvih posljedica, to se sviđalo čak i najkrućim aparatčicima, kaže Goran Milić, direktor programa Al Jazeera Balkans. U Sarajevu je i radit će za poznatu televizijsku kuću kao direktor programa. A zadatak? Pomoći da se napravi najbolji news program u regiji.
„Doviđenja u nekoj drugoj prigodi i na nekom drugom mjestu“. Izjavili ste ovo po završetku svog posljednjeg Dnevnik na HRT-u. Gotovo da su Vam potekle suze. Danas, nakon što je to iza Vas, možete li nam malo opisati osjećaje?
– Bio je to moj posljednji TV Dnevnik, od otprilike 400 koliko sam ih vodio i uređivao (ako računam Yutel) u tri države. Zato je u njemu bilo emocija. Gotovo je sigurno da više nigdje neću voditi Dnevnik, ako mi se nekad ne omakne, štosa radi, odraditi jedan – dva na nekoj lokalnoj TV stanici. Ali, to neće biti uskoro, a dotad – tko živ, tko mrtav.
Jeste li Vi emotivna osoba i kako se uopće nosite sa emocijama?
– Da biste sebi pripisali emotivnost, morali biste se usporediti s drugima, s nekakvim prosjekom. Ja mislim da je civiliziranost kontrola vlastitih emocija i nemam velikog respekta za ljude koji gotovo profesionalno nariču po grobljima ili se grohotom smiju svakoj upadici. Još manje uvažavam one kojima poleti šaka ili teška psovka iz „emotivnih razloga“. Zato će me mnogi ocijeniti kao suzdržanog, čak neemotivnoga. Ali, po onome što osjećam iznutra, mislim da sam ranjiv, možda malčice iznad ljudskog prosjeka.
Čemu su Vas naučile četiri decenije televizijskog novinarstva?
– Da je televizija više dojam nego egzaktnost i analiza. Vremenom sam shvatio (pa čak i jednu anketu proveo) da čak 65 posto gledatelja ne pamti sutra navečer nijednu informaciju iz jučerašnjeg TV Dnevnika. Oko 33 posto pamti jednu vijest, dva posto uspijeva zapamtiti dvije, a tri ili više informacija može se sjetiti samo urednik tog Dnevnika. Međutim, pogreške se odmah zapaze, makar bile trivijalne, i dugo se pamte.
Kako biste definirali novinarstvo?
– Ima bezbroj definicija. Može biti posredništvo između javnosti i proizvođača vijesti, upravljača, establišmenta. Može biti biznis ako je medij naglašeno komercijalan. Može informirati, zabavljati i educirati. Može imati i društveno-političku misiju. Propagandističko sredstvo. Razbibriga. Nosilac novih ideja i trendova.
Postoji li nešto što ne volite u svom poslu?
– Rokovi i kraćenja. Svi kasnimo i svima su članci ili TV prilozi duži nego što urednik traži. Na televiziji ima još jedan problem, to je kolektivni rad. Dovoljno je da jedna osoba u lancu urednik, producent, organizator, novinar, snimatelj, tonac, rasvjetljivač, montažer, realizator – ima loš dan – i cijeli trud može na ekranu izgledati očajno.
A šta biste savjetovali mladim kolegama?
– Da ulaze u novinarstvo ako istinski vole tu profesiju i ako bi bili novinari čak i bez plaće, ili s minimalnom zaradom. Novinarstvo nije lak posao, u njemu nema tajkuna (osim vlasnika medija), ali je nagrada publike, to uvažavanje koje osjećate kod čitatelja, slušatelja ili gledatelja, jače od novca. Nastranu političke, nacionalne ili zavičajne priče, nema veće sreće za novinara nego kad ga u nekoj zabiti pozove na kavu neki čovjek s ulice i kaže – većinu sam vam emisija gledao, ali najbolje je bilo…bla, bla. Onda znate da ste nešto dobro uradili i da su mnogi to dobro vidjeli.
Ima li nešto što biste rado zaboravili, a tiče se novinarske karijere?
– Da, četiri godine između 1992. i 1996. kad nisam imao pristup TV ekranu koji sam želio.
Da li ste nešto propustili i danas žalite zbog toga?
– Propustio sam davno, u 18. godini, ponudu vlasnika jedne banke da prođem cijelu bankarsku profesiju od šaltera do uprave. Da sam to učinio, mnoge bi mi stvari u životu bile jasnije. Jer, svijet se danas dijeli na banke i sve nas ostale. A ja sam propustio priliku spoznati kako iznutra izgleda taj bankarski svijet. Danas, kad znaju da sam novinar, tu mi šansu više nikad ne bi pružili.
Postoji li sloboda medija i kako biste Vi opisali medijsku scenu na prostorima bivše Jugoslavije?
– Ne postoji apsolutna sloboda, jer se ona već ograničava u trokutu novinar – urednik – glavni urednik. U posljednje vrijeme o slobodi se pita i vlasnik medija (nekada tzv. osnivač). Novinarska ekskluziva može biti sjajna priča za publiku, ali nadređeni sagledavaju i druge posljedice. Možete vi razvaliti direktora nekog telekoma zato što se napio i psovao po gradu (a vi baš imate tu zgodnu snimku), ali će pred posljedicom da telekom ukine oglašavanje u vašem mediju kojim pokrivate 50 – ak novinarskih plaća, vlasnik ili glavni urednik podići obrve i vjerojatno „odgoditi“ objavljivanje za neko vrijeme. Dok priča ne padne u zaborav… Nije profesionalno, nije novinarski, ali je ljudski razumljivo.
Kako ste se uspjeli izboriti sa sujetama kolega? Ipak, novinarstvo je jedna od profesija u kojoj je sujeta jako izražena.
– Nije samo novinarstvo. A što mislite o pjevačima, glumcima, režiserima, svima kojima se imena vrte u javnosti. Političari su gori od novinara. Ni liječnici baš ne misle najbolje o kolegama. A tek advokati. Pa nogometaši. Pisci. Slikari. Manekeni i manekenke. Život je vražja stvar, mnogima je lakše za kolegu reći da je bezvezan nego priznati da odlično radi.
Obišli ste gotovo cijeli svijet. Čega se rado sjećate?
– Novih zemalja. Otkrio sam Australiju, Kuvajt, novu Rusiju (poznavao sam SSSR), Tursku, Ekvador, sve u posljednje dvije godine. Ali, stare neću zaboraviti, kao Argentinu, Urugvaj, Francusku, Španjolsku, Indiju…
Da li je Balkan zaista primitivna sredina, kako to mnogi vole reći?
– Mogao bih ponoviti da je civiliziranost suzdržavanje od javnog eksponiranja emocija. A onda bi to značilo da je naglašeno izražavanje emocija – primitivizam. Kako je potpuno jasno da se emocije više suzbijaju u Švedskoj i Norveškoj, a jasnije izražavaju na Balkanu, lako ćete po toj logici pogoditi tko je civiliziran, a tko primitivan. Međutim, balkanski, uvjetno rečeno, primitivizam nosi i veoma dobre strane, toplinu, gostoprimstvo, lakoću življenja, humor i prijateljstvo. A bogme, i gastronomija kao posljedica tog hedonizma nije za baciti. Također, balkansko područje dugo pamti, raznovrsne kulture su se prožimale, miješale, pa je ta regija svakome zanimljiva.
Koji grad ili zemlja će Vam ostati u posebnom sjećanju?
– Buenos Aires je uvijek bio moj favorit, jer sam tamo prvi put bio 1962. godine kad je izgledao bolje, sređenije i bogatije nego Pariz, Rim i Madrid zajedno! Okolnosti su me vodile u taj grad otprilike na svakih deset godina, po dva – tri tjedna. Grad je stagnirao u svome centru, a okolo se sve više širio prsten sirotinje. Međutim, i taj današnji centar koji više nije tako jedinstven i svjetski nenadmašan kakav je bio prije 50 – ak godina, meni je nešto najdraže što postoji. Ljudi su mi mentalno bliski, govorim njihov jezik, znam 100 tanga i milongi napamet, tamo se osjećam sjajno.
Koja je zemlja prema Vašem mišljenju idealna za odmor?
– Meni je najbolja francuska Provansa, dvadesetak kilometara unutrašnjosti uz Azurnu obalu. Montpellier, Aix en Provence, Avignon… More je blizu, a ovaj dio Provanse je sav u mirisima. Cvijeća, voća, sireva… Sjednete u kafić, kad tamo slika Cezannea. Konobar kaže, on je ovdje pio čaj, ovu je sliku darovao. Prođeš pokraj dvorca, a seljak veli – niste znali, ovdje je umro Picasso. Uđeš u Avignon – tu je stolovalo 12 papa. A sve tako mirno, nepretenciozno, ljudsko. Ali, ako je za odmor od samo dva-tri dana, preporučio bih San Marino. Republika koja je stara 1.700 godina u kontinuitetu. Velika kao distrikt Brčko, ali joooj razlike! Sređeno, civilizirano, povjesno, udobno, sigurno, a jeftino! Tko hoće lud noćni provod, na 15 km je Rimini, na Jadranu.
Koliko jezika govorite? Gdje ste ih naučili? Postoji li jezik koji niste uspjeli ili niste imali priliku, a željeli ste ga naučiti?
– Govorim francuski, španjolski, engleski i talijanski. Mogu se snaći i na portugalskom da preživim kao turist ili novinar. A žao mi je što nikad nisam naučio njemački. Izgleda glupo, živio sam kao dječak pet godina na francusko – njemačkoj granici i nisam naučio nijednu njemačku riječ! Jednostavno, zbog sjećanja na rat, njemački jezik je u Strasbourgu u to vrijeme bio prešutno zabranjen.
Koliko su zahtjevni putopisni serijali? Nas, pored malih ekrana, takve priče opuštaju, pomažu nam da zaboravimo sumornu svakodnevnicu, maštamo… Kako izgleda jedan putopis „iza scene“?
– Izgleda i jednostavno i komplicirano. Kao ribolov. Jednog dana nailazite na detalje i sugovornike koji vas oduševe, jer znate da će se dobro uklopiti u cijelu priču, a drugog dana baš ništa ne ide. Anegdotski, ali istinito, u Moskvi dva dana tražimo dozvolu da snimimo Kremlj izvana, ili jednu običnu trgovinu, pa nam ne dopuštaju, a stanemo ispred Lubianke, zgrade gdje su i danas tajne službe Rusije i snimamo slobodno sve agente koji ulaze i izlaze, uz pozdrav stražara pred vratima.
Nakon svega što ste vidjeli tokom bogate novinarske karijere, vjerujete li da postoji život i izvan Planete Zemlje?
– Po zakonu vjerojatnoće, morao bi postojati. Ali, to sigurno nije život kao naš. Jer, na Zemlji, uz ovoliko upiranja ljudi da štete jedni drugima, uz ovoliko mržnje, zločina, sebičnosti i laži, život je ispao fantastičan. I ne vjerujem da je igdje drugo tako lijep mogao ispasti.
Idealan novinarski tim za Vas je…?
– Ne, to neću reći. Propustim li spomenuti nekoga od velikih, morat ću se dugo prati.
Šta Vas uopće inspirira da se toliko dugo bavite novinarstvom?
– Dajte mi neku bolju ideju.
U čemu pronalazite snagu?
– U realizaciji ideje. Kad nešto smislimo (kažem vam da je TV kolektivan posao) onda dobivamo puno energije da to ostvarimo. Kad smo bez ideje, onda nema ni energije.
Kako zamišljate svoju mirovinu?
– Radeći za Al Jazeeru, punim tempom. Dok su oni zadovoljni i dok ja vidim da se stalno napreduje.
Kako se opuštate?
– Vozeći automobil, od unutrašnjosti prema moru. Dosad sam to radio na relaciji Zagreb – Rijeka (100 minuta) ili kad sam imao više vremena Zagreb – Split (240 minuta), a sad ću voziti na potezu Sarajevo – Jadran (180 minuta). Pustim argentinsku glazbu, zapalim cigaretu i uživam.
Imate li neki obavezni ritual?
– Gledanje televizije prije spavanja, iz kreveta.
Čega se bojite?
– Razularenih mediokriteta, neke nelogične bolesti, kašnjenja emisije…
Fotelja ili teren? Čemu dajete prednost? Zbog čega?
– Sad dajem prednost fotelji jer sam se posljednjih 5 – 6 godina baš naputovao. Osim toga, letovi avionima su postali prava tortura, pretresi, redovi, čovjek se osjeća jadno i poniženo. Ali, nije rečeno da će fotelja potrajati.
