Intervju

Intervju: Michael J. Fox: Parkinsona morate prihvatiti

0

Intervju: Michael J. Fox: Parkinsona morate prihvatiti, Life.baLjudima je teško razumjeti da ih neko u isto vrijeme može voljeti, ali i da ih ne mora u potpunosti razumjeti

Do naše redakcije je nedavno došla knjiga „A Funny Thing Happend on the Way to Future“ (Smiješne stvari koje se dešavaju na putu za budućnost) koju je napisao Michael J. Fox zvijezda našeg tinejdžerskog doba. Danas čovjek u pedesetim, poznati glumac, a sada pisac i čovjek koji se s opakom Parkinsonovom bolešću bori od 1991. godine. Zbog toga smo se odlučili potražiti glumca kojega smo prije dvadeset godina gledali u trilogiji „Back to the Future“ (Povratak u budućnost).

Razgovarao: Tarik Kapetanović

Odgovorio je već na prvu molbu za kontakt. Nasmijani lik i glas nas je ponovo podsjetio na Alexa P. Keatona kojeg se možda još samo naša generacija sjeća. Michael je sada ozbiljan glumac i čovjek koji se suočio s teškim životnim problemima. Govori kako bi se trebali kloniti prošlosti, pa čak i slavnih osamdesetih te da zajedno s njim jednostavno moramo uživati u momentima koje upravo proživljavamo.

U Vašoj novoj knjizi otvoreno govorite kako ste sretan i bogat čovjek zbog braka sa glumicom Tracy Pollan koja je, kako tvrdite, pametnija i ljepša od Vas. Da li zaista mislite da ste pronašli pravu osobu?

Naravno, to je osnova za život. Međutim, ključ za uspjeh našeg braka je što jedno drugom dajemo dovoljno slobodnog prostora i vremena. U suštini mi ne težimo da budemo isti i uvijek jednaki, mi želimo da uklopimo i onu našu oportunističku stranu u ocjenjivanju stvari i svijeta koji nas okružuje.

Kako to mislite i da li to znači da Vas ispunjavaju male stvari?

Intervju: Michael J. Fox: Parkinsona morate prihvatiti, Life.baUpravo tako. Da li se uopće vrijedi nervirati oko nekih stvari? Često od prijatelja čujem kako nakon svađe ponavljaju da je sve bilo suvišno i da se kaju, ali su već u dubokim problemima iz kojih se ne mogu izvući! Ljudima je teško razumjeti da ih neko u isto vrijeme može voljeti, ali i da ih ne mora u potpunosti razumjeti.

Imate četvero djece, od kojih su dvije kćeri blizanke. Jeste li zadovoljan i sretan otac?

Naravno da sam sretan. Imam četvoro djece na koju se mogu osloniti, ali se nekad i sam osjećam kao dijete. Sve češće mi se čini da postajem jedno od njih.

Možete li našim čitateljima podijeliti neke od savjeta o odgoju?

Mislim da roditelji trebaju biti uvijek uz svoju djecu. Primjera radi, ako oni žele razgovarati s vama, posvetite im se odmah. Ukoliko kažete da vam treba nekoliko minuta, to se često zna pretvoriti u sate. Kada i stignete da im posvetite pažnju, osmjeh s dječijeg lica može naglo nestati. Djeca u trenutku žele podijeliti radost s roditeljem, ako niste tu sreća naglo nestaje.

Vaša posljednja knjiga „Always Looking Up“ puna je optimizma. Zaista ste nas oduševili Vašim optimističnim stavom. U čemu je tajna?

Mislim da su ljudi bez smisla za humor u suštini i jako plašljivi. Zbog toga uvijek koristite šale. Ukoliko se osoba kojoj se obraćate ne nasmije, mali interni radar bi vas trebao upozoriti da od takve osobe pobjegnete glavom bez obzira. Trebate biti strpljivi u komunikaciji s ljudima koji isijavaju negativnu energiju, zato što takvi ljudi zasigurno prolaze kroz neke  teške životne probleme s kojima se ne znaju boriti.

Otvoreno ste progovorili o Vašoj borbi sa Parkinsonovom bolešću, čak ste i spomenuli da je sve ličilo na borbu s nožem u skučenom prostoru poput ormara. Da li se sada osjećate bolje?

Trudim se da ne prekršim pravila koja su strogo propisali ljekari. Mislim da se više ne borim, navikao sam se. Trenutno sam u fazi kada bih radije popio kiselinu iz akumulatora negoli popio pivo. Mislim da sam nakon svega savladao pravila i naučio kako se ispravno boriti s Parkinsonom. U svojoj novoj knjizi pišem nešto više o tome.

LIFE:  Orlando Duque: Mostarci „dišu“ za skokove

Imate li neki savjet za one koji se mogu susresti sa Parkinsonovom bolešću ?

Ništa vas ne može podučiti samokontroli kao bolest kroz koju prolazite. Tada uistinu spoznate šta možete kontrolirati, a šta je zaista izvan svake kontrole. Parkinsonovu bolest jednostavno morate prihvatiti. Ja svakoga dana prolazim isti test, prihvatam da je bolest tu i zahvalan sam za svaki novi dan.

Potrebna je velika hrabrost da se istupi i javno progovori o takvoj dijagnozi. Da li su Vas ljudi i kolege zbog toga kritizirali?

Ja sam javna ličnost i nisam mogao dopustiti da moji problemi ostanu skriveni. Mogao sam prikrivati svoju bolest korištenjem lijekova, ali to nije bilo moje stvarno stanje. Zaista sam se tresao i imao poteškoća s izgovorom rečenica. U jednom trenutku sam zastao i samom sebi rekao „Trenutno se borim. Ne mogu raditi ono što želim. Ukoliko to ne kažem ljudima, jednostavno ću nestati jer neću moči stajati po strani i proklinjati samog sebe prikovanog za bolesničku postelju”.

Čini se da ste uspostavili savršenu organizaciju i harmoniju tijela i duše?

Da, a na kraju sam uspio sve krunisati brakom u kojem nema osuđivanja ni svađe. Znajte da postajete bolji ljudi ukoliko se naučite da ne osuđujete druge.

Osmijehom uljepšajte svaku fotografiju

Tokom ’90-tih moj sin Sam je imao šest godina. Otac mi je iznenada umro. Nismo očekivali njegovu smrt niti smo bili pripremljeni za ono najgore. Oduvijek sam mislio da će smrt biti nešto najteže u mom životu.

Međutim, u toj godini sam osjetio prve simptome Parkinsonove bolesti, ljekari su mi otvoreno priznali kako ću vjerovatno svoj posao moći raditi još jako kratko. Tada mi se cijeli svijet srušio. Na početku sam sve odbijao, bio sam nervozan i nisam govorio o svom stanju. Za moju bolest su znali samo najuži članovi porodice. Sve sam želio sakriti i od samog sebe.

Pravi lijek za Parkinsonovu bolest još nije pronađen, stanje se pogoršavalo, a ja sam bio primoran da prihvatim sebe te da odbacim maštarije koje su me odvodile u svijet zdravih i nasmijanih ljudi.

Shvatio sam da moram okolini i sebi priznati kako imam teško oboljenje s kojim se moram boriti. Svakodnevno sam čitao i saznavao sitne pojedinosti o bolesti, znao sam kako se trebam liječiti i osjećao sam se bolje – barem psihički. Počeo sam komunicirati s prijateljima i rodbinom, smijao sam se i šalio. Nisam razmišljao o najgorem, nisam skrivao svoj problem te sam znao da bolje sutra dolazi.

Moram priznati da i sada sanjarim o tome kako ću se jednog jutra probuditi i kako simptoma Parkinsonove bolesti neće biti. Znam, također, da pravi lijek možda nikada neće pronaći, a do tada moje fantazije mogu biti bajkoviti prikaz stvarnosti.

Kada imate neki problem, nemojte bježati u svijet bajki. Vrijeme u kojem trenutno živite, pa makar bilo ispunjeno i problemima, je jednako važno koliko i sretnija budućnost koja vas nesumnjivo očekuje. Uvijek uživajte u onome što vam život nudi, slavite sadašnjost jer vam ona pripada. Pustite da neko drugi drži foto aparat, na vama je da se samo nasmijete jer ćete tako uljepšati fotografiju. (Magazin Rejting)


Comments

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You may also like