Nema ga često u medijima. Ni nastupi mu nisu česti, iako armija fanova uvijek s nestrpljenjem i iznova čeka njegovo nadahnuće. Međusobno razumijevanje, tolerancija, ljubav, poštovanje…I emocije! Doduše, o njima uglavnom pjeva, ne voli baš pričati o njima. Tako mu je lakše, rekao nam je to. Podsjećamo, jedan od najprodavanijih i najnagrađivanijih autora i izvodača u regiji Zlatan Stipišić Gibonni nakon odličnog mostarskog, svoju turneju “Toleranca” nastavlja koncertima u Sarajevu (dvorana Zetra, 10.2. u 20 h), Banjoj Luci (dvorana Borik, 14.2. u 20 ) te Tuzli (dvorana Mejdan, 26.2. u 20 h).
Pratit će ga vrhunski muzičari, a produkcija koncerata će biti na vrhunskom scenskom, audio i video nivou. Pored HT Eronet-a kao generalnog pokrovitelja turneje, glavni sponzor je Ronhill.
Zbog čega toliko čekamo na Vaše koncerte? Ipak, u BiH imate veliki broj fanova i vrlo ste omiljeni.
– Ne volim ponavljati isti program. To je malo komplicirano, ali mislim da tako treba. Jer, i kad sam bio dijete i onda kad ti jednog dana svanu plakati u Splitu, da dolazi Bijelo Dugme i da to neće biti na televiziji, već da to moraš ići gledati, onda smo išli i gledali ih. Dakle, znao si da ćeš dobiti nešto vrhunsko od tog benda i da je taj bend spreman za to. Posljednjih dvadesetak godina, otkako su ove diskoteke zavladale, dogodilo se to da ako ne ideš gledati večeras bend koji svira u diskoteci, nema veze, ionako će svirati opet za 20 dana. Naravno, može se svirati svakih dvadeset dana u istom gradu, ali onda trebaš imati malo drugačiji program, a to ne bi uspio ni Queen. Zar ne?
Često se rasplačete tokom nastupa.
– To je iz respekta prema publici. Želim, svaki put kad dođem, da bude nešto drugačije.
Koliko se pronalazite u svojim pjesmama?
– To su pjesme o meni, mojim prijateljima, prijateljicama, mojim životnim situacijama i ljudima koji su mi bliski. Meni je to vrlo važno, i privatno i lično. Sad, ako ti se dogodi da sviraš pjesmu, a neko ti zviždi i kaže da je to dosadno, onda me to boli kao da me neko bode šarafcigerom.
Kako nastaju Vaše pjesme?
– 
Zapravo, svakog dana sviram i na neki način sebe isprovociram. To je tako nekako. Ne možeš ti sad sjediti kod kuće i čekati inspiraciju da ti dođe, nego, ono, radiš, pa tako dođeš u situaciju da ćeš nešto napisati jer si dobio nadahnuće. Teško je to objasniti. Jer, ja sam nekako čovjek koji je odrastao u jednoj „mačo“ sredini i nije mi baš jednostavno pričati o osjećajima. Mnogo mi je lakše sve to kroz pjesmu reći.
U čemu nekako najlakše nalazite inspiraciju?
– I o tome mi je teško govoriti. To su moje privatne stvari i stvari nekoliko ljudi oko mene. Nije se sve to meni dogodilo. Ali, ja to nekako uspijem staviti u stihove.
Dobro, prepoznaju li onda prijatelji kasnije sebe u tim pjesmama?
– Nevjerovatno, ali ne. Obično nekad i strepim, ono, šta će mi sad reći neko od prijatelja, ali oni, ili se prave da ne razumiju, ili se prepoznaju skroz u drugim pjesmama. To je vrlo interesantno.
Kako je nastala „Toleranca“?
– Iz moje nervoze. Mislim da je tolerancija i razumijevanje ljudi između sebe, odnosno, razumjeti čovjeka do sebe, pokušati shvatiti zašto je neko takav ili zašto se neko osjeća ovako ili onako, osnova civilizacije. Mislim da svaki čovjek koji ima malo soli u glavi zna da nas na planeti ima sedam milijardi i kažu da, a to je naučno dokazano, kad bi svi jeli i trošili hranu onoliko koliko je troši zapadni svijet, zemaljska kugla bi morala biti veća šest puta da bi proizvela tu hranu. Prema tome, vidiš koliko je u svijetu sve nepravedno. Koliko se na nekom Dalekom istoku gladuje, a koliko se na nekim drugim mjestima razbacuje. Naravno, tu su i druga nerazumijevanja. Ako idemo dublje, onda se vidi da će se, ukoliko se ne bude razvijala svijest kod ljudi da razumiju jedan drugog, sve ovo raspasti.
Žalite li što ljudi na ovim našim prostorima često nemaju razumijevanja jedni za druge?
– Uvijek se nekako priča o našim prostorima. Ja uvijek pokušavam govoriti o svim prostorima. Čak i neke zemlje koje izgledaju sređene u svojoj suštini imaju probleme. Imaju ih i u Kanadi i u Australiji, a to su, primjera radi, sređene zemlje. Gdje god pritisnete prstom na planeti, nigdje nije mir. Nije to samo specifičnost ovih naših prostora. Nigdje to nije sređeno, samo je pitanje koliko su ljudi odlučili te stvari srediti ili su ih stavili pod tepih, to je jedina razlika.
Kako biste ocijenili muzičku scenu na ovim prostorima?
– 
Meni je pop muzika na ovim prostorima u manjoj ili većoj mjeri dosadna. Dobro radi jako malo ljudi, možda bi ih mogao nabrojati na prste jedne ruke. Ono što je najinteresantnije u ovom trenutku je „rap“ scena. Uvijek govorim da sve što će se dobro dogoditi, dogodit će se u garaži, zato jer je tamo entuzijazam, tamo su ti mladi ljudi ljuti, jer nisu dobili svoju šansu i zato imaju šta za reći. Njih niko ništa ne pita i zato se kod njih nagomilao višak energije. Zato na njih treba obratiti pažnju. Meni su oni najinteresantniji. A ove nekakve radio i tv emisije koje daju šansu „mainstreem“ sceni, tu se dobije šansa da pokažeš šta znaš, ali niko ništa ne zna.
Čega se najradije sjećate iz vremena Osmog putnika?
– Sjećam se upravo te garaže i tog entuzijazma. Sjećam se da nam ništa nije bilo teško, a kad nam je postalo teško, ja sam odlučio otići.
Definirajte mi, molim Vas, riječ teško?
– To ti je taj entuzijazam. Znaš ono, imaš ogromnu snagu da možeš prokopati tunel kroz Velebit samo s noktima. I onda čekaš prvi album. Onda se on dogodi, pa dođe i drugi, ali ne ispuni očekivanja jednog dijela ljudi oko tebe i onda krenu međusobna okrivljavanja. Ali, nije to bila specifičnost samo mog benda, to je specifično za sve bendove na svijetu. Zato bend koji preživi drugi album, obično nakon toga i opstane. Ipak, mi smo bili premladi i nismo imali nekog producenta koji bi nas u nekim izgubljenim razgovorima usmjerio. Jer, teško je sa 19 godina znati sve.
Jeste li nostalgičar?
– Zavisi, kako za čime. Normalno, za trenucima kad sam bio mlađi i kad me ništa nije boljelo. Nekako, ipak se ne volim okretati iza sebe. Jednostavno to ne volim. Nisam takav. Nikad nisam plakao za vremenima koja su iza nas. Ne na taj način. Mislim da je svaki trenutak dobar, samo se treba probuditi na vrijeme.
Da li biste djeci savjetovali da sutra krenu Vašim stopama?
– Kćerki nikako, a dječacima možda.
Ok. Smijem li Vas pitati zbog čega?
– Ma zato što je ovo zanimanje puno menadžera vampira. Nije to baš za žensko čeljade. A za muške, eto, oni bi možda mogli očvrsnuti u ovom poslu. Nije to baš zanimanje bez veze, iako nekome ko sve to posmatra sa strane možda tako izgleda. To je samo za najupornije. Moraš imati neki voljni element. Dakle, nije to baš tako jednostavno. Teško je šest sati svaki dan vježbati na instrumentu. To ne može svako.
Mislite li da ste dobar otac?
– Mogu reći da se strašno trudim, ali mogu reći i to da nisam. Jer, premalo sam vremena kod kuće. Nije to dovoljno. To me grize, pokušavam to nekako nadoknaditi. Evo, recimo, sada dok mi pričamo, čeka me sin da ga vodim na veslanje.
U jednom intervjuu ste izjavili da je Makarska grad po Vašoj mjeri. Da li još uvijek mislite tako i zbog čega baš taj grad?
– Ma izjavio sam da bih volio živjeti u gradu do 15.000 ljudi, tamo gdje se svi još uvijek pozdravljaju. Ali, da nije previše mali, da ipak ima nekakvog sadržaja, kino, teatar, mali klub gdje se može zasvirati, neki hotelčić gdje ujutro možeš popiti kafu i vidjeti neke prijatelje. I kad su me pitali gdje je to mjesto, onda sam se sjetio Makarske. Ali, nije samo Makarska. Ima takvih gradova još puno. Ali, eto, to je moja mjera. Nisam od onih koji sanjaju da žive u Los Angelesu.
Mostar, Sarajevo, Banja Luka…Opišite nam malo emocije koje Vas obuzmu kad Vam neko spomene ove gradove.
– Meni mnogo znače ti gradovi. Uvijek sam tamo dobro primljen. Taj mi je mentalitet jako blizak, s obzirom na to da dolazim iz “mačo” sredine, Splita, a to je slično kao i u BiH. To su mjesta u kojima nikad nisu prolazili neki šminkeri i u kojima su se uvijek cijenile osobe “što na umu, to na drumu”, bar kada su u pitanju javne ličnosti. Tako sam to uvijek doživljavao. I ljude koji su dolazili iz BiH, bendovi, kad ih vidiš, jasno ti je da tu nema laži. Nekako mi je to istina. A kad vidiš, s druge strane, koliko danas neki ljudi pokušavaju biti ono što nisu. Koliko sebe prikazuju po medijima u nekome celebrity svjetlu i te neke gluposti koje su se pojavile, to je udaljeno od mene milionima svjetlosnih godina i u te šminskerske izmišljene svjetove se nikako ne mogu uklopiti.
Koja je najveća ludost koju biste napravili na sceni?
– Ja te stvari radim spontano. To što sam emotivan na pozornici je zbog toga što sam u svakoj sekundi svjestan koliko sam sretan čovjek zbog toga što imam. Ovako, ja pišem pjesmu o sebi i svojim prijateljima i ako ti pjevaš to što jesi i naiđeš na nekoga ko se u tome prepozna, dakle, vi ste na neki način sličniji nego sa ljudima s kojima živim u haustoru. Recimo, živim u zgradi u kojoj ima oko 50 stanova. Od toga, pet ljudi zna o čemu pjevam. Ostali ne znaju. Šta hoću da kažem – da me bolje poznaje neko ko me zna samo preko pjesme nego neko ko me zna cijeli život. Ja sam toga svjestan. I to je meni velika sreća.
