Prije pet godina Jelena Stupljanin, mlada beogradska glumica, po pozivu je otišla u čuveni studio Liee Strasberg u New York, gdje su glumu studirali Robert de Niro, Al Pacino i drugi veliki glumci. Kao mala, kaže nam, nije razmišljala o tome da bi jednog dana mogla postati glumica. Naprotiv. Zanimale su je druge stvari, a jedna od onih koja se najviše zadržala je ideja da će postati arheolog. Otkrila nam je da je imala svoj Indiana Jones dnevnik u kojem je vrijedno skupljala sve fotografije koje je mogla naći o dalekim mjestima koje bi jednog dana posjetila.
Šta Vas je onda privuklo glumi?
– Na kraju drugog razreda Gimnazije, drugarica me je pozvala da krenem sa njom na audiciju koju je držao legendarni profesor sa Fakulteta Dramskih Umetnosti Milenko Maričić za svoju školu glume koja je pripremala mlade ljude za prijemni ispiti na Akademiji. Krenula sam s njom da joj budem partner u sceni, ali me je onda profesor Milenko izdvojio i rekao da bih ja morala da se bavim glumom, da odem kući i razmislim, ali da se obavezno vratim. Gluma bi trebala biti moj poziv! Do tada sam u pozorište išla samo kad je moralo sa školom i, iako sam oduvijek bila odlična u imitacijama, nikada nisam razmišljala da bi trebalo ozbiljno da se posvetim tom talentu. Međutim, vratila sam se u studio kod profesora Milenka i apsolutno se zaljubila u glumu na prvi pogled i do kraja života. Poslije trećeg razreda sam otišla na prijemni ispit i bila primljena kod prof. Gordane Marić.
Šta Vam je gluma donijela dobro u životu, a čega ste se morali odreći?
– Gluma je jednostavno toliko postala dio mog života da nisam sigurna kako bih bez nje živjela. Ono što se malo promijenilo je popularnost koju su mi donijele određene uloge. S prvom ulogom odmah nakon završetka studija u mjuziklu „Lutka sa naslovne strane“ odmah sam bila suočena sa medijima i intervjuima. Bila sam jako mlada i sve mi je to bilo veoma neobično, osjećala sam neku vrstu tereta i pritiska da se ponašam i da izgledam kako bi ljudi očekivali od mene. Međutim, zahvaljujući tome što sam radila sa velikim glumcima i rediteljima učila sam od njih i shvatila ubrzo da je glavna stvar uvijek ostati autentičan i svoj. Uloge dođu i odu, a ono što ostaje su ljudski odnosi, prijateljstva i nova dragocjena iskustva koje sam dobila u svakoj novoj ulozi.
Glumci se debljaju i mršaju zbog uloge. Koliko biste Vi daleko išli zbog uloge?
– Uvijek je glavna stvar naći unutrašnji život i iznutra graditi karakter svakog novog lika. Kostim i spoljni izgled jako pomogne, stoga je odlično raditi sa dobrim kostimografom i šminkerom koji ti pomognu da nađeš spoljašnji izgled. Na taj način, uvijek više volim da radim na osobinama, na govoru, na pokretima lika. Konkretno na filmu „Circus Columbia“ Danisa Tanovića imala sam predivne šminkerku Tinu Subić i kostimografkinju Jasnu Hadžimehmedović-Bekrić i uvijek je pravo zadovoljstvo kada se na filmu,TV-u ili pozorištu, zajedno sa timom stvori novi lik kome onda glumac udahne život kroz prethodne probe i pripreme sa rediteljem.
Postoje li uloge koje promijene život ili ličnost?
– Mislim da samo i jedino postoje glumci koji dozvole da im uloge promijene život i ličnost. To nije tako rijetka pojava, ali je nešto čega se pribojavam, te se trudim da ne upadnem u tu zamku, jer to nije prava poenta glume. Divno je kada se nešto novo nauči, kada se desi neka spoznaja, usavršavanje, iskustvo. Ali, za ovaj posao je prije svega važno biti jakog karaktera, svoje sopstvene ličnosti i „ući“ u ulogu, a onda umjeti da se „vratiš“ iz nje u svoju realnost. Na taj način, glumac se sačuva od poistovjećivanja sa ulogom i čuvenom rečenicom „ponijela ga slava“. Jako je bitno imati svoju bazu, svoj centar i onda odatle ići i „protezati se“ glumački na razne stvari, ali se uvijek vratiti sebi. Jer, svaka uloga je samo umjetnička kreacija za koju se glumac sprema da uradi najbolje što može i na taj način uvijek daješ dio sebe, svoje emocije, svoja iskustva, svoju maštu. Ali, kada se završi jedna uloga, onda se moraš „očistiti“ od nje, a zato je jako važno prije svega znati ko si i šta si bez uloge.
Da li biste glumili u TV sapunici?
– Naravno. Uvijek me zanima scenario, ekipa glumaca i reditelji koji rade na nekoj seriji, filmu ili pozorišnoj predstavi. Ali mi nije važno koji je žanr ili forma, ako je to nešto dobro i ima potencijal da bude kvalitetno. A svakako, u svaki posao koji uđem trudim se da ga uradim da bude najbolji od onoga što mogu pružiti.
Klasična ljubavna priča koju biste odmah pristali igrati i zašto?
– „Casablanca“ – zbog priče, dijaloga, čuvenih rečenica, Maroka i naravno Hemfri Bogarta.
Šta je bilo presudno pa ste prihvatili sarađivati sa Danisom Tanovićem?
– Odmah sam se oduševila kad sam dobila poziv od Danisa. Prije toga sam pogledala „Ničiju zemlju“, ali sam nekoliko mjeseci prije njegovog poziva upravo pogledala na DVD-u i „Pakao“ i pomislila kako su sve tri glumice u tom filmu baš sjajne. Kada sam dobila poziv od producentkinje Amre i Danisa, a onda i kada sam pročitala scenario, bila sam jako srećna što ću raditi sa njim.
Kako ste se spremali za ulogu?
– Gledajući stare filmove uglavnom iz 40-tih i 50-tih godina. Pošto se radnja filma dešava početkom 90-tih bilo mi je važno da dobijem neku vrstu „klasične“ i „nostalgične“ pojave.
Po čemu ćete pamtiti snimanje filma Circus Columbia?
– Svaki dan snimanja je za mene bio izuzetno poseban. Imala sam za glavnog partnera (pored sjajnog Borisa Lera) jednog od najboljih glumaca bivše Jugoslavije, Mikija Manojlovića i sa njim sam se divno slagala i puno naučila. Prije svega o odnosu prema tome sa kojom lakoćom pripreme i koncentracijom on ulazi u svaki kadar i svaki novi dan snimanja. Tu je bila i Mira Furlan i, iako sa njom nisam imala puno scena, jako smo se zbližile i pogotovo poslije, ovdje u Americi mi je postala, mogu reći, divna prijateljica. Ona je zaista posebna žena, izuzetno inteligentna i svaki razgovor s njom je posebno lijepo iskustvo. S lakoćom sam pratila i Danisov način izražavanja, odnosno vođenja nas glumaca kroz scene i to me je činilo veoma srećnom jer, iako sam prije toga radila jako puno u pozorištu i na televiziji, ovo mi je bila prva velika uloga na filmu.
Zakoračili ste u tridesete, razmišljate li o osnivanju porodice?
– Voljela bih svakako da jednog dana imam porodicu i vjerujem da ću je imati, ali se ne opterećujem godinama u tom smislu. Naprotiv. Osjećam da, kao žena tek spoznajem sebe i svoje vrijednosti i zato dajem sebi vrijeme da uživam u tome.
Stavljate li profesiju ispred privatnog života?
– Mislim da ne. S druge strane, većina ljudi sa kojima se družim i većina mojih prijatelja se na neki način bave nekim poslom vezanim za glumu i umjetnost uopšte tako da, s obzirom na to da obožavam ići u pozorište, gledati filmove i družiti se s ljudima iz mog svijeta. Nekad ni ne znam gdje je tačno granica, međutim, uvijek nađem vremena i za drage ljude koji se ne bave ovim poslom i mislim da uspijevam napraviti balans.
Kakvi ste bili kao djevojčica?
– Pošto sam najstarija u svojoj porodici (imam mlađeg brata i sestru) a bila sam najstarija od sve djece u kraju, makar po mjesecima u godini rođenja, nekako sam sticajem okolnosti u tom ranom djetinjstvu bila neka vrsta lidera. I za dobre i za loše stvari. Djeca iz kraja su slušala moje prijedloge, ali bih onda u većini slučajeva ja i nadrljala kada bi se svi oko mene razbježali, a ja bih ostala da odgovaram kada bismo u igri razbili nešto od komšijskog inventara. Poslije toga mi je ta osobina služila da stanem iza svega što radim, pa kako god da to nešto uradim.
Koliko Vam znači podrška najbližih?
– Oduvijek sam imala veliku podršku moje porodice, prije svega mame koja je uvijek u svakom trenutku bila uz mene i sve što ja radim. Od nje sam najviše naučila o svemu u životu i ona mi je prije svega podarila dva najbolja prijatelja-brata i sestru sa kojima sam jako bliska.
New York je svjetska prijestolnica
Beograd ili New York?
– New York je grad koji se ne može porediti ni sa jednim na svijetu, jer je po mnogo čemu prijestonica cijelog svijeta. Sve što je najbolje, inovativno, drugačije, lijepo, a i ono manje lijepo dolazi i sastaje se u New Yorku. Ono što taj grad ima, a jako podsjeća na Beograd, je jako puno Beograđana, pametnih i obrazovanih koji su manje ili više godina sličnih ili malo starijih nego ja, a koji su ovdje došli u posljednjih nekoliko decenija. Ono što me isto tako podsjeća na Beograd je i kvalitet pozorišnih predstava koji i Beograd i New York uvijek imaju da pruže.
Probe za monodramu „Žena bomba“
Vaš sljedeći projekt…
– Trenutno imam probe za monodramu „Žena bomba“ koja premijerno izlazi početkom novembra u jednom od čuvenih pozorišta na 42. ulici „Thetaer Row“. Komad je pisao poznati njujorški pisac i pjesnik Allan Graubard i radi se o vrlo aktuelnoj temi žena samoubica na Bliskom Istoku. Poslije toga, u decembru krećem probe u Actors Studio za Čehovljevog „Galeba“.
Razgovarala: Besima Svraka
