Adnan Šehić je nastavnik bosanskog jezika i književnosti u OŠ “21-mart” – Doboj Jug. Autor je knjige „Četiri šakaša i na male“, a ona je posvećena najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – fudbalu. Inače, Adnan je rođen u Doboju i živi u tom gradu. I ranije je objavljivao priče u zajedničkim zbornicima. Za sebe kaže kako je neizlječivi navijač Arsenala, a često se voli našaliti i apostrofira kako još uvijek sanja da zaigra za neki slavni evropski klub. U razgovoru za Life.ba otkrio je kako je nastala pomenuta knjiga, ispričao je neke zanimljive detalje, a posebno je podvukao kako se ljepota djetinjstva ,o kojem piše u zbirkama, odigravala u iščekivanju vikenda kada su se igrale fudbalske utakmice. Također, otkrio je i planove za budućnost.
Piše:Edin Isanović
Napisali ste knjigu ”Četiri šakaša i na male”, mozete li reći o čemu se radi?
Zbirka nosi naslov „Četiri šakaša i na male“ i posvećena je „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“- fudbalu. Prvobitni naziv zbirke bio je jednostavno Fudbalske priče, ali na sreću urednik knjige Goran Dakić insistirao je na ovom naslovu i drago mi je zbog toga. Možda ne bi bilo zgoreg objasniti značenje lokalizma – šakaš. To je kamen veličine šake odraslog čovjeka. Očito je ,dakle, da naslov implicira fudbal na male golove. Priče su uglavnom orjentisane na čuvanje uspomene na jedan lokalni, seoski fudbalski klub koji više ne postoji. Ali priče, dakako, referiraju i na neke šire fudbalske događaje – svjetska i evropska prvenstva u fudbalu. Na kraju, fudbal je zajednička nit koja povezuje sve priče, a u osnovi pokušao sam da ispričam priču o odrastanju tokom osamdesetih godina prošloga stoljeća, o vremenu koje nam se iz današnje perspektive čini da je bilo ljepše i ugodnije za život.
Otkud ideja za ovaj pothvat?
Došla jesasvim spontano. Imao sam jednu priču koju sam napisao prije dvadesetak godina i koja je u toj verziji nosila naslov – Toto Skilaći. Ta priča pripadala je jednom drugom ciklusu priča koji sam započeo da pišem. Kada sam tu priču pročitao nakon dvadeset godina, učinila mi se sasvim korektnom i ponovo je privukla moju pažnju, iako sam gotovo zaboravo na nju. Počela su da naviru sjećanja na moje dječačke fudbalske dane i učinilo mi se zgodnim i izazovnim da napišem knjigu o fudbalu. Napisao sam nekih šesnaest priča, poslao rukopis Borisu Maksimoviću, čovjeku koji stoji iza izdavačke kuće Imprimatur. Boris je na prvu odgovorio pozitivno. Natjerao me je da napišem još šest priča i tako je nastala ova zbirka.
Je li održana promocija?
Nažalost, knjiga je izašla u augustu ove godine u jeku pandemije korona virusa kada su gotovo sve društvene okolnosti odložene za neka bolja vremena tako da promocija knjige nije išla uobičajenim ritmom. Ipak, unatoč svemu uspjeli smo da održimo dvije promocije knjige. Prva promocije bile je 9.oktobra u Tešnju u organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje te 16. oktobra u Narodnoj biblioteci u Brčkom.
Jeste li kao dijete voljeli fudbal?
Ne da sam volio, nego sam ga intenzivno živio. Ljepota tog djetinjstva o kojem pišem u knjizi se odigravala u iščekivanju vikenda kada smo igrali svoje pionirske i kadetske utakmice, a sve sa nadom da ćemo jednom, u bliskoj budućnosti, zaigrati u nekom slavnom evropskom klubu.
Imate li u planu u budućnosti raditi nešto slično?
Pomenuh da je zbirka nastala na osnovu priče Toto Skilaći ,u knjizi ta priča ima novi naslov Mundijal, koja je pripadala jednom drugom ciklusu priča. Namjeravam da završim i taj ciklus. Imam završenu zbirku pjesama koja će uskoro biti objavljena, a u planu je još jedna zbirka priča i završavanje započetog romana. Osim toga radim i na dvije monografije tako da planova i posla ima, a nadam se ću sve zamisli uspjeti da realizujem u što kraćem vremenskom roku.
