Feđa Dudić je u augustu 2019. godine preuzeo Velež. Rođeni su tada bili posljednji na tabeli. Dudić je u ruke dobio ekipu izgubljenog samopuzdanja, dobio je ekipu koja je živjela pod pritiskom navijača, a takvo je opterećenje teže od bilo kakvog protivnika na terenu.
Dobio je Velež koji je zapao u dugi mračni tunel, ali je uspio pronaći izlaz. Vratio je stabilnost i samopuzdanje raštimanoj ekipi na tarenu i zauzvrat je dobio ono za šta svaki trener živi – pobjede.
Zaslužio je Dudić pohvale za rezultatsko podizanje Veleža koji je sada stanovnik sredine tabele. Za Life.ba Dudić je govorio o trenutnoj situaciji u Veležu, nastavku prvenstva, planovima za budućnost, svojoj igračkoj, ali i trenerskoj karijeri.
Piše:Edin Isanović
Možete li za početak reći kakva je trenutna situacija u mostarskom klubu?
Momci su trenirali individualno tokom trajanja pauze i imaju određeni nivo spreme. Ipak, mislim da nije to – to. Dok se ne vratimo svi i počnemo zajedno raditi. Za to ćemo trebati i uvid u teren. Želimo vidjeti u kakvom je stanju i da krenemo sa treninzima. Pozvali smo sve fudbalere, tu su u Mostaru i čeka se dozvola za početak rada.
Po vašem sudu, koliko je vremena potrebno igračima da se vrate u formu?
Najmanje tri sedmice, ali i to zavisi od okolnosti. U ekipi ima igrača koji se brže oporave, ali i oni kojima treba malo duže. I to je stvar procjene, nekome će tri sedmice biti dovoljne. Mislim na one koji imaju prirodne predispozicije. Situacija je specifična i svi se trebamo prilagoditi. Ovo je sada neki test svima nama da vidimo da li se možemo snaći u ovakvim okolnostima.
Hoće li se prvenstvo uopšte nastaviti?
Svakodnevno pratim situaciju i vjerujem da ćemo nastaviti. Za mene će prekinuto prvenstvo biti – neregularno. Prouzrokovalo bi to i velike troškove klubovima. Drugo, kako će klubovi plaćati. Ovako, ako se nastavi imat će priliku da zarade nešto. Sve drugo stavit će nas u položaj gdje se tri mjeseca neće ništa raditi. U ovom momentu svako gleda šta je njemu u interesu i vuče na svoju stranu. Ako se bavimo fudbalom, onda bi trebala i biti želja da se vratimo fudbalu. Normalno, ako zdravstvena situacija ne dozvoljava OK. No, kod nas je sve bolje i bolje i sa optimizmom gledamo naprijed. Ako Italija i Njemačka žele nastaviti, možemo i mi. Ako se slučajno ne nastavi, to neće donijeti ništa dobro.
Dakako, ako se prvenstvo i nastavi neće biti gledatelja. Kako će klubovi zarađivati novac?
Ima mnogo načina. Mogu se prodavati virtualne karte. Također, ako se prvenstvo nastavi, sigurno će i NSBiH pomoći u organizaciji utakmica. Osim toga, klubovi imaju pravo na reklamni marketing, a tu je i prodaja TV prava. Sve su to načini da se bar nešto zaradi. Ako ima utakmica, može se privući i sponzor. Koga ćeš privući ako ne bude fudbalskih dvoboja? Također, istakao bih kako su za mjesec mart igrači pristali na smanjenje plata i vidjet ćemo šta će dalje biti. Do sada je sve bilo uredno, Uprava je sve pratila. Ponekad i više nego što treba. Mi smo jedan od rijetkih klubova gdje je sve redovno. Zna se koji je dan plata i sve bude tačno u dan. No, sada smo osjetili trenutak kada treba da se solidarišemo sa klubom. Međutim, kako ići dalje? Sutra da kažu prekida se prvenstvo utakmice se nastavljaju u septembru. Šta dalje? Niko ne razmišlja o igračima koji mogu ostati bez ičega. No, oni maju ugovore i došlo bi do gomilanja dugova. Prihoda neće biti i samo se može ići u veću dubiozu, a to niko ne želi.
Koje će biti ambicije Veleža u posljednjoj trećini prvenstva?
Uvijek iste – pobjede. Idemo na tri boda u svakom meču, a približili smo se ekipama iz vrha tabele. Sigurno da smo u trenucima kada je prekinuto prvenstvo bili u dobroj formi. Bilo je nama najmanje zadovoljavajuće da se prekine jer smo bili u nizu pobjeda. Ta serija traje od novembra prošle godine. Ekipa je bila u pozitivnom tonusu, puna samopouzdanja. Pogotovo nas je podigla ova posljednja pobjeda protiv Borca u 90. minuti. Dodatno smo se napunili samopouzdanjem. Dakle, težit ćemo da nastavimo gdje smo stali.
U trenucima kada ste došli u Mostar situacija nije bila zavidna. Kako ste podigli ekipu?
Pratim godinama Premijer ligu BiH i bio sam upoznat sa stanjem u klubu. Ovdje je izuzetno važno da radi domaći trener koji dobro vlada situacijom. Ako uzmemo primjer trenera koji su dolazili sa strane i u druge klubove, vidjet ćemo da se nisu dugo zadržali. Mora se znati mentalitet lige, stanje u svojoj, ali i protivničkim ekipama. Dok se sve to ‘pohvata’ treba vremena. Imao sam tu sreću, da period koji nisam radio, praktično sam svaki vikend bio na dvije prvenstvene utakmice koje sam gledao uživo. Neke dvoboje sam posmatrao na TV-u. Velež sam pratio i znao sam koliko mogu. Većinu igrača sam poznavao, a sa pojedincima sam i igrao. Nije mi bilo teško. Samo ih je trebalo uvjeriti da vrijede više. Puštao sam im neke utakmice i pokazivao šta su radili i gdje su griješili. Nametnuli smo na početku sistem koji je odgovarao ekipi. To je bila formacija igre na kontranapad. U tim trenucima nismo mogli fizički izdržati da imamo veliki posjed lopte, da se nadigravamo. Vremenom, kada se upoznao moj način rada i trenažni proces, igrači se počeli da nameću svoj ritam – imali smo veći posjed lopte. To pokazuje i statistika. Imamo sada prepoznatljiv stil igre, uveli smo i romb sistem 4-4-2. Specifičan je i to niko ne igra u BiH. Dosta smo na tome radili i to odlično funkcioniše. Rekao bih – držimo konce u svojim rukama.
Možemo li se vratiti na vašu igračku karijeru. Mnogi ne znaju da ste Vi karijeru počeli graditi na Koševu. Je li tako?
Da. Još 1991. godine sam se upisao u FK Sarajevo. I od tada su krenuli moji prvi fudbalski koraci. Cijeli omladinski pogon sam proveo u bordo svlačionici. Onda je 2001. godine stigao poziv da idem u NK Zagreb. Trebalo je tada da potpišem neki amaterski ugovor sa Bordo timom koji je bio mizeran, a bio sam kapiten juniorske reprezentacije BiH. Jednostavno, nisu me cijenili. Otišao sam u Kranjčevićevu i ostao dvije godine. Osvojili smo naslov prvaka, a upisao sam četiri ili pet nastupa u toj šampionskoj sezoni 2001. godine kada je prekinuta dominacija Dinama i Hajduka. Medalja iz te sezone i danas krasi moju sobu. Poslije nisam igrao te sam odlučio da se vratim u BiH. Bio sam brzoplet jer je kasnije Zagreb dao šansu mladim igračima.
Vi ste se odlučili da pojačate Brotnjo iz Čitluka?
Tako je. Ostao sam godinu i po, bio sam prvi strijelac ekipe. Onda je došlo do sunovrata kluba. Nakon toga sam u Slobodi iz Tuzle proveo jednu sezonu, a poslije epizode na Tušnju vratio sam se na Koševo. Trener je bio Kemal Alispahić, a ostao sam jednu sezonu. Nisam imao zapaženu ulogu. Odigrao sam svega nekoliko utakmica, a pamtim da sam postigao pogodak Travniku. Potom odlazim u Karlovac koji je bio član Druge lige. Ostao sam polusezonu, a onda ponovo slijedi povratak u BiH. Trebao sam potpisati za Slaviju, ali se završio prelazni rok. Onda odlazim u Igman iz Konjica. Bili su u Drugoj ligi Federacije. U nekoliko godina sam osjetio kako je osvojiti titulu i igrati treći nivo takmičenja. Vidite kako brzo dođe put od vrha do dna. Možda sam i svojim pogrešnim odlukama i brzom mijenjanju klubova tome kumovao.
Ipak, najveći trag ostavljate u Travniku. Kako je dalje išla vaša fudbalska karijera?
Pirota je bila moja sljedeća destinacija. Tu sam u bh. prvenstvu ostavio najveći pečat. U prvom mandatu bio sam četiri sezone. Od toga jednu polusezonu odigrao u Željezničaru, ali sam se brzo vratio u vezirski grad. A nakon toga i raskinuo ugovor sa timom sa Grbavice. Također, u dresu Travnika sam 2010. godine bio i prvi topnik Premijer lige BiH. To je veliki uspjeh, jer rijetko kada iz manjih klubova budu prvi strijelci lige. Možda je to bio i najbolji period moje karijere. Poslije toga odlazim u Varteks iz Varaždina gdje bih ostao do kraja karijere da je bila bolja finansijska situacija. Grad je prelijep, a imao sam i sjajnog trenera Samira Toplaka. Tu sam prvi put radio moderne treninge, jer kod nas je to bilo po onim starinskim metodama. Recimo, u Varaždinu sam imao najbolje pripreme i mogao sam igrati protiv jakih evropskih klubova. To sam osjetio na pripremama u Antaliji. Ipak, zbog finansija sam se vratio u BiH. Nastupao sam za GOŠK. Kasnije odlazim u Novi Pazar, pa ponovo dolazim u BiH. Igrao sam za Slaviju iz Istočnog Sarajeva. Vežu me lijepe uspomene. I onda 2014. godine osjetio sam da trebam pomoći Travniku. Dobro smo igrali tih sezona. Karijeru sam završio 2016. u Zvijezdi iz Gradačca.
Gdje vam je na bh. terenima bilo najdraže, a gdje najteže igrati?
Volio sam igrati na velikim stadionima na Koševu, Grbavici, Bilinom Polju. Nisam volio igrati u Trebinju i Bihaću. Prvo što kao napadač dobijem puno batina, ne znam kako da kasnije izađem sa terena. U to vrijeme Leotar i Jedinstvo su bili prvoligaši. Nekima je i Travnik bio teško gostovanje, govorili su to. Sarajevo je imalo uspjeha, ali smo ih znali pobijediti. A Željo je često gubio na Piroti.
Jeste li odmah nakon završetka igračke karijere uplovili u trenerske vode?
Još dok sam igrao upisao sam B licencu. Znao sam da ću se baviti ovim poslom kada okončam karijeru. Ono što me posebno motivisalo da budem trener jeste staromodan rad u BiH. Izađemo u Evropu i odmah ispadnemo. Ništa se godinama ne mijenja i sve se isto radi. E, rekao sam sebi da želim da pokušam. Imao sam odmah neku svoju viziju kako ću raditi. Moram reći da imamo izuzetno dobar Centar za edukaciju pri Nogometnom savezu BiH.
Ko su Vam trenerski uzori?
U BiH sam imao dobrih iskustava. Evo navest ću vam jedan primjer. Dok sam bio u Travniku Kemal Hafizović je pokazao kako treba biti prije svega – čovjek. Neću reći da sam od njega naučio neke trenažne procese, ali je pokazao kako igrači mogu da vole trenera. Dobar motivator, dobar čovjek. Također, tu sam vidio kako trener stane iza ekipe i da ima podršku od njih. Spomenuo sam i Samira Toplaka iz tog taktičkog dijela. Tada sam prvi put vidio analize i taktički pristup utakmici. I dan danas se čujem sa pomenutim stručnjakom, pomaže mi. Ta dva trenera su ostavili utjecaj na mene. Od evropskih trenera izdvojio bih Kloppa.
Za kratko vrijeme postali ste ljubimac mostarske publike. Koliko Vam to znači?
To mi daje podstrek za dalji rad. Vidjeli su kako radim, kako živim za klub i kako ga vodim. Unutra sam sto posto, radim 24 sata kako se kaže, analiziram puno. Znaju kako je klub igrao prije mene, kako kada sam došao. Velež je kroz historiju imao dobre igrače i želimo da pobjeđujemo sa stilom. Nadam se da ćemo nastaviti u tom trendu. Stvorila se ta sihronizacija između mene i navijača. Ja ih poštujem i uvijek se zahvalim. Imamo sjajnu podršku na gostovanjima, a kući da ne govorim. Prvi dvoboj na klupi Veleža protiv Širokog Brijega sam se naježio. Bili smo pali, a oni su nas navijači dizali. U jednom trenutku rekao sam pomoćniku – ‘Pa kako možeš ovdje izgubiti’? Vjerujte, bio sam ljubomoran na igrače što ja tada nisam na terenu.
I na ostalim bh. terenima imate korektne odnose sa protivničkom publikom. Prije svega u Sarajevu gdje ste znali dobiti i aplauz. Kako ste uspjeli u tome?
I ja imam takav utisak. Prije svega želim biti realan u izjavama. Gledam onako kako jeste. Sjetite se da smo slavili na Grbavici protiv Željezničara, a ja sam izjavio kako smo najmanje zaslužili da tu slavimo. I zaista je tako. Pogledalo nas je nešto drugo. Ne želim se skrivati iza trijumfa koji možda nekada nije realan. I poslije se to obije o glavu. Rođen sam u gradu na Miljacki i naravno da poštujem Sarajevo i Željezničar. Rekao sam kako su Husref Musemić i Amar Osim najbolji treneri u ligi. Valja nama mlađima još puno učiti i raditi da napravimo ono što su oni. Treba to da se poštuje, oni su ikone ove lige. Poslije utakmice sa Sarajevom u Mostaru sam izjavio kako nam je sudija trebao svirati jedanestrac, jer sam tako mislio. To je uvijek borba za svoj klub, nemam ja ništa protiv protivnika. Ja sam trenutno najveći navijač Veleža, radim u tom klubu i borim se za njega. I prema drugim klubovima težim da budem korektan.
