Hamza Turulja (19) osvojio je u oktobru 2019. godine srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu u karateu za kadete, juniore i mlađe seniore, koje je održano u Čileu. Pokazao je tada veliko znanje i borbenost. Član Karate kluba “Okinawa” iz Sarajeva spada u red najperspektivnijih bh. sportista. Za njega je priča uvijek ista, a uspjeh stoji negdje na kraju puta. U BiH je bez konkurencije, gdje god se pojavi osvaja medalje. U seniorskoj kategoriji je 57. na svjetskom nivou, dok je u kategoriji do 21 godine 2. najbolji karatista svijeta. Borac je u usponu i njegov vrhunac se tek očekuje. Za njega je karate ozbiljan posao da bi ga određivao i milimetar ispod maksimuma. Premda je imao teške zadaće, uvijek je bio spreman da se suoči sa izazovom. Turulja je za Life.ba govorio o 2020. godini, uspjesima, prisjetio se prvenstva u Čileu, a istakao je kako ima određeni ritual kada izlazi na borilište.
Piše:Edin Isanović
Iza nas je 2020. godina. Kako ste je Vi doživjeli?
Iako je bilo dosta poteškoća zbog korona virusa, u prva tri mjeseca sam učestvovao na međunarodnim takmičenjima. Nažalost, još uvijek sam povrijeđen. Imam tu nezgodnu povredu prepone. Mislim da je došlo do zasićenja, jer sam bukvalno svaki vikend imao borbe. U januaru sam na izuzetno kvalitetnom turniru u Baselu osvojio srebro, postao sam onda i seniorski prvak države. Išao sam na izuzetno kvalitetne turnire u Salzburg, Dubai i Pariz. Sve je to utjecalo na aktuelnu situaciju da sam povrijeđen.
Kako ste provodili vrijeme kada je bio karantin za sve građane naše zemlje?
Iskoristio sam taj period da koliko-toliko saniram povredu. Još nisam u stanju da treniram karate, ali radim na fizičkoj spremi. Jačam tijelo da bih moglo da izdržim napor.
Član ste Karate kluba “Okinawa” iz Sarajeva. Možete li nam reći nešto više o tom kolektivu?
Treniramo u sarajevskom naselju Dolac Malta. Prvi trening u karateu uradio sam prije 13 godina. Karate klub ‘Okinava’ postoji od 2006. godine. Treneri u klubu su Asmer Šeta i Adnan Bešić. Imamo oko 100 članova kluba. Jedan smo od najuspješnijih klubova u našoj zemlji. Osim toga, iznjedirili smo na desetine boraca sa crnim pojasom.
Vi ste 2019. godine u Čileu ostvarili vrhunski rezultat. Osvojili ste srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu u karateu za kadete, juniore i mlađe seniore. Kako danas gledate na taj pothvat i jeste li se nadali ovakvom ishodu?
Rekao sam to dosta puta, za ovakav rezultat ne možete se spremati neki određeni period. Treba puno godina treniranja, takmičenja da bi ste uopšte dobili takvu priliku da se borite na svjetskom nivou. Ne postoji određeni broj dana ni mjeseci. Za ovaj rezultat trebate iza sebe imati godine mukotrpnog rada. Iskreno, većina ljudi nije očekivala da će krajnji ishod biti – srebro. Tada sam bio tek napunio 18 godina pa sam bio i najmlađi takmičar u kategoriji mlađih seniora. No, vjerovao sam u sebe i vjerovao sam da mogu učiniti sebe, svoje roditelje i državu BiH ponosnim. Na svu sreću, uspio sam i sreći nije bilo kraja.
Ko su Vam bili suparnici?
Prvi protivnik bio je iz Indije. Znao sam da ću pobijediti, ali nije bilo lagano. Svi učesnicu su bili vrhunski borci. Karatistima je taj prvi meč uvijek najteži, a kada slavite dobijete na samopouzdanju i poticaju za dalje. Kako su mečevi prolazili, protivnici su bili sve kvalitetniji. Okršaj za polufinale je bio najteži. Sa druge strane je bio predstavnik Francuske. On je bio tri godine zaredom prvak Evrope i ima tri svjetske medalje. Meč nije dobro počeo za mene. Gubio sam 2:0, a onda sam stigao do 2:2 i pet sekundi do kraja sam pobijedio 3:2. Dramatično je bilo, ali je ishod bio povoljan. Tu sam znao da idem u finale, jer sam polufinalni dvoboj dobio bez velikih problema. U finalnom okršaju izgubio sam od predstavnika Maroka.
Jeste li nakon srebra na Svjetskom prvenstvu dobivali više poziva za učešće na međunarodnim turnirima?
Da, pošto se sa prvenstva svijeta prenose bodovi iz juniorske, gdje sam imao dobre rezultate, u seniorsku selekciju. Odmah sam ušao među top 100. Trenutno sam na 57. mjestu svjetske liste seniora, a u ovoj katagoriji takmičim se malo više od pola godine. Zbog toga sam i dobivao te pozive za natjecanje. Ne želim se hvaliti, ali niko ovako mlad iz BiH u karateu nije imao ove rezultate.
Otkud tolika ljubav prema karateu?
Priča je počela kada sam imao šest godina. Sve je krenulo slučajno. Kao i većina dječaka, volio sam fudbal i trenirao ga. Pamtim da sam bio prvi razred u osnovnoj školi kada je došao neki letak u kojem su pozivali zainteresovane da treniraju. Prvi moj trener bila je Arnela Odžaković. Moji roditelji su željeli da me sklone s ulice i upasli su me na karate. Onda sam nekoliko godina uporedo trenirao fudbal i karate. Onda sam došao u situaciju da odlučim i taj moj borbeni duh je rekao – karate. Nisam pogriješio, vrijeme je to pokazalo.
Je li neko još u Vašoj porodici bio sportista?
Da, otac je bio uspješan džudista, a majka je trenirala odbojku. To je meni puno pomoglo. Genetika je itekako važna.
Imate li neki ritual prije meča?
Imam više tih rituala. Recimo, kada sam bio mlađi morao sam isti veš oblačiti na dan borbe. Vremenom mi je postao tijesan i nisam bio u mogućnosti da ga nosim. Od ostalih rituala – volim ući desnom nogom u borilište i polijem se vodom prije meča.
Vaši planovi u 2021. godini?
Težit ću da ponovo postanem seniorski prvak BiH. Već sam bio u Parizu gdje ide jedan predstavnik svoje zemlje, a to želim i ove godine. Naravno, cilj je plasman na Olimpijske igre. Također, u kategoriji do 21 godine sam drugi najbolji karatista svijeta. Vjerujem kako ću nastupati na svjetskim i evropskim takmičenjima.
Pitanje za kraj – je li karate u BiH popularan sport?
Kada krenete trenirati ne razmišljate o rezultatima. Želite steći znanje za samoodbranu. Stoga sve više roditelja upisuje djecu na karate. Prema nekim istraživanjima to je i najmasovniji sport u BiH. Imamo problem što se ne ulaže u ovaj sport i često talentirani borci napuštaju karate nakon završetka srednje škole.
