U toku su intenzivne probe predstave Čorba od kanarinca, komedije o ljubavi i braku, koja će sarajevskoj publici premijerno biti predstavljena 7. februara na teatarskoj sceni Jelićeva u CKM-u.
Predstava je svojevrsni priručnik za one koji razmišljaju o ulasku u brak ali i ogledalo onih koji su već u njemu.
Producent je Armin Omerović, a režiju potpisuje Riad Ljutović. Zadatak da publiku nasmiju do suza, ali i razniježe i „ljubavno osvijeste“ imaju glumci Sanela Pepeljak u ulozi Jace, i Sead Pandur koji tumači Medu.
- Komad nastaje po tekstu srbijanskog pisca i reditelja, Miloša Radovića, ali u vašoj režiji. Kako teku pripreme, i koje sve izazove postavljate pred glumce?
“Dugo smo razmišljali o projektu, glumica Sanela Pepeljak i ja, i na kraju smo se odlučili za tekst Čorba od kanarinca koji nudi glumcu priliku da pokaže svoje glumačko umijeće od komedije do tragedije sažeto u jednom komadu. Upravo je to bio tekst Miloša Radovića. Ja kao režiser, a inače po vokaciji glumac, želio sam da njih dvoje, Sanela i Sead, pokažu svoju vještinu igrajući na tankoj oštrici i komične i teške životne situacije koje nam pruža život u dvoje”, kaže Riad Ljutović u intervjuu za life.ba
- „Šta brak danas znači, da li je to smisao života za žene ili kraj zabave za muškarce?“ je pitanje oko kojeg se kroji radnja u predstavi. Da li možemo očekivati neočekivane odgovore, s obzirom da se percepcija braka i u našem društvu značajno izmijenila?
“Brak je danas možda izgubio bitku u vremenu otuđenja i ono osnovno, poštovanje i mnogo kompromisa koje nosi izostaje. On je danas više ugovor koji vas štiti u slučaju razvoda da ipak dobijete nešto što ste stekli zajedničkim životom. Danas, kada mnogi žive u izvanbračnim zajednicama ili u dugim vezama, ljudi se plaše tog papira da možda neće više biti isto, da će taj obavezujući papir uništiti njihov dosadašnji život kvareći istinsku ljubav. U ovoj predstavi smo dobili čarobnih pet minuta da izmaštamo i odglumimo budući život sa svim usponima i padovima koji brak nosi. Ali to je život, i mi ga samo prenosimo u pozorište. Upravo to je magija teatra da ljudi prepoznaju sebe i svoje životne situacije, da se zapitaju jesu li se promijenili ili ostali zauvjek zaljubljeni i svoji”.
- Osim u Sarajevu, da li će se „Čorba još negdje zakuhati u BiH“?
“Da, to je sigurno. Predstava će putovati širom BiH i nadam se dugovječnom životu ove predstave. Prije svega se zahvaljujem direktoru CKM-a, Arminu Omeroviću koji je prepoznao naš trud i napore, a onda i sve naše potrebe i dao nam idealne uslove za rad na najvišem nivou. Hvala mu na tome”.
- Vaš profesionalni rad i razvoj obuhvata više segmenata te ste od umjetnosti plesa, odnosno baleta, preko glume i kiparstva, do režije, jer ste danas najčešće angažovani kao reditelj. Šta je vodilo ka tom slijedu i da li je režija vaša osnovna ekspresija?
“To je nekako došlo iz moje potrebe da radim i da stalno pomičem svoje granice. Mislim da je režija sinergija svih mojih dosadašnjih talenata. Karijeru sam počeo kao polaznik baletnog studija pri Narodnom pozorištu Sarajevo, a završio sam brojne radionice plesa i glume, diplomirao glumu na ASU. Većinom u svim predstavama radim i kostim i scenografiju, jer sam završio Školu primjenjenih umjetnosti, smjer tekstilni dizajn, a kiparstvo studirao na ALU. Režija je zapravo izabrala mene i tu se odlično snalazim. Kako vizuelno tako i konceptualno ispunjava me zadnjih deset godina”.
- Rediteljski potpisujete deset predstva, i to većinom predstave za djecu, kao što su: Mravko Travko, Čudovište iz pozorišta, Lakonoga u čarobnoj šumi. Režirali ste i mjuzikl Annie, koji okuplja jako puno aktera, većinom djece. U odnosu na odrasle, kako se djeca ponašaju na sceni?
“Volim jako da radim za djecu, dječije predstave i sa djecom glumcima. Oni su iskreni tumači svake uloge, zapravo igraju srcem i bez laži. Moram priznati i da su djeca zahtjevna i kao publika koju naprosto ne možete prevariti. Zato su mi i draže nagrade publike na dječijim festivalima, kao što je nagrada za najbolju predstavu, koju na festivalu FEDU osvaja Čudoviste iz pozorišta i na festivalu Hajde svijete budi dijete, gdje je predstava Lakonoga u čarobnoj šumi osvojila istu nagradu, proglašena najboljom predstavom. Dječije prestave traže da djecu poštujete i da ih gledate dorasle sebi, nepotcjenjući njihovu inteligenciju”.
- Publika vas i danas često može gledati u poznatim dramskim naslovima u Narodnom pozorištu? Koju ulogu igrate najduže i koja vam je ostala najzapamćenija?
“Do sada sam odigrao preko 70 naslova. Među najzapamćenijim su svakako moja prva predstava Zid u režiji Dine Mustafića, potom Glembajevi u kojoj sam sa 27 godina igrao u Kamernom teatru igrao kao najmlađi Leone, te predstave u Rijeci, gradu u kojem i započinjem prvi angažman sa predstavom Duhi te posljednja uloga u Sedam dana kasnije u režiji Gradimira Gojera”.
- Koje predstave vi rado gledate i jeste li filmofil?
“Jako volim moderne apstraktne predstave pune simbolike, i pratim mnoge svjetske teatre koji me iznova ostave bez daha gledajući njihove verzije predstava sa potpuno novim konceptualnim izrazima.Volim filmove, ali pozorište je moja prva ljubav”.
- Kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme?
“Putujući. Kad god mogu, negdje odem. Volio bih da mogu stalno putovati, otkrivati neke nove zemlje i ljude. To mi je velika strast, istraživati gradove u kojima nisam bio, jer ipak na kraju nam ostaju samo sjećanja koje ponesemo sa sobom”.
