Davor (42) i Dejan (39) Radović su uspješna braća iz glavnog grada BiH. Veliki su zaljubljenici u sport.
Davor je trenirao košarku od svoje sedme godine u omladinskom pogonu KK Bosna uključujući i ratni period.
Sa 17 godina debitovao je za prvi tim ”Studenata”, a bio je juniorski reprezentativac BiH.
Učestvovao je 1996. godine sa juniorskom reprezentacijom u Lozani na Turniru prijateljstva gdje su pored naše reprezantacije učestvovale i selekcije iz bivše Jugoslaviji.
Ljubav prema čarobnoj igri pod obručima i iskustvo koje je prošao sa košarkom su ostavile nezaboravna iskustva i sjećanje na jedan ugodan period. Također, ostvaren je kao porodičan čovjek u sretnom braku sa dvoje djece.
Dejan je bivši mister BiH i u sretnoj vezi, a uskoro će stati na ”ludi kamen”. Trenirao je taekwondo, rukomet – ukupno tri godine, košarku u KK bosna i KK Vogošća – ukupno šest godina, vaterpolo u VK Forma – ukupno dvije godine.
U razgovoru za Life.ba braća Radović govorili su o tinejdžerskim danima, uspjesima, popularnosti, FK Sarajevo i porodici.
Piše:Edin Isanović
Sjećate li se svojih tinejdžerskih dana i kako danas gledate na taj period?
Davor: Dobro pamtim taj dio života. Ostavio je izuzetno jak pečat na moju ličnost. Ja sam zaljubljenik u sport i od svoje sedme godine trenirao sam košarku. Ljubav prema sportu me je izgradila kao ličnost kroz život sa odgovornošću, zdravim životnim navikama i disciplini. Kad pomislim na tinejdžerske dane sjetim se treninga, utakmica i putovanja. Sa KK Bosna taj period života sam baš puno putovao. Bio sam posvećen košarci i treninzima. I na to vrijeme gledam kao jedan lijep period koji me je kao mladog čovjeka usmjerio i pokazao kako sportski život stvara dobre životne navike.
Dejan: Naravno da se sjećam, to su bili lijepi dani na koje gledam sa jednim velikim ponosom i srećom. Iako ratna generacija, mnogo smo trenirali, bavili se sportom, puni energije. Uvijek oko organizacija izleta i žurki. U tom vremenu ljudi su bili mnogo iskreniji, više smo se družili i nekako su i prijateljstva bila iskrenija i ljepša.
Je li Dejan kao mlađi brat želio da izlazi sa starijim bratom Davorom?
Davor: Pošto sam ja bio pretežno u obavezama na treningu, utakmicama, putovanjima, nisamo baš izlazili često, ali je Dejan redovno pratio sve moje partije i davao podršku sa tribina.
Dejan: Kao braća nismo nešto mnogo izlazili. Davor je kao mlad, mislim sa 16 godina, počeo da igra za prvi tim KK Bosna, tako da je uvijek bio odgovoran i vodio sportski život. Ja sam ,bez obzira na sport, volio druženje, noćni život i klubove, putovanja. U dječijem periodu sam se uvijek trpao da igram sa njegovim društvom fudbal, iako je on od mene stariji tri i po godine, dobijao sam nekada šansu da igram za našu stariju raju fudbal na turnirima. Tada su djeca organizovala sama fudbalske turnire između kvartova, pravili sebi dresove, ljepili brojeve. To je jedan prelijep period u koji bi nekada volio da se vratim na trenutak.
Davor je igrao u šampionskom timu KK Bosna u sezoni 1998./99., dok je Dejan kasnije postao Mister BiH. Kako ste se u tom periodu nosili sa popularnošću?
Davor: To je bio baš lijep dio života. Uspjehe koje smo mi kao tim tada postizali, definitivno je godio. No, pošto sam skroman – nisam se nikada nešto zanosio s popularnošću te vrste.
Dejan: Ja sam se počeo baviti modom 2000. godine u modnoj agenciji NovaMas, sasvim slučajno. Sport je moj način života, a moda je nešto najljepše što mi se u tom trenutku dogodilo i gdje sam se pronašao. U tom periodu mi je odgovarala popularnost sa kojom sa se nosio sasvim normalno, jer sam uvijek ostao isti. Radio sam veliki broj revija, reklamnih kampanja, kataloga nakon čega dolazi 2003. godina i moje prijavljivanje na Izbor Mistera BiH za Mistera Svijeta na kojem sam pobijedio u konkurenciji 20 odličnih momaka.
Koliko vam je popularnost pomogla u daljnjoj karijeri?
Davor: Nažalost, nije mi nešto pomogla. Odavno sam se povukao iz sporta i otišao skroz u drugom smjeru.
Dejan: Popularnost koju sam stekao kao Mister BiH i model mi je mnogo pomogla u mojoj poslovnoj karijeri. Pored Ekonomskog fakulteta u Sarajevu koji sam završio, moda je ta koja mi je otvorila vrata medija, kontakte sa poslovnim ljudima, putovanja, tako da mogu konstatovati da mi je mnogo pomogla.
Šta trenutno radite?
Davor: Radim u kompaniji Logosoft.
Dejan: Ja sam već 13 godina zaposlen u kompaniji MTEL Telecom, organizator sam festivala Coffee Fest Sarajevo i Spirit Fest Sarajevo, Sajam namještaja Sarajevo4Walls, Međunarodnog fudbalskog turnira U-17 “Igraj fudbal, živi život” kao i Međunarodno rukometnog turnira U-14 i U-16 “Više od igre”.
Koliko ste vezani kao braća? Šta za Davora znači Dejan, a šta Dejanu znači Davor?
Davor: Mi smo baš vezana braća. Dejan mi mnogo znači u životu. Razlikujemo se dosta u nekim postavkama stvari, ali smo baš vezani. Podrška smo jedan drugome u svemu, mogu reći – hvala Bogu pa se imamo.
Dejan: Ljubav prema bratu je nešto posebno i to znaju oni koji imaju brata. Uvijek smo imali odličan i korektan odnos. Ima tu i neslaganja, ali uglavnom odlično sarađujemo. On je za moje odrastanje bio uzor i vodilja kroz sport, sjećam se dobro njegovih utakmica u KK Bosna i KK Vogošća, on na parketu, a ja na tribinama navijam za njega k’o ‘budala’, ali sve je to život. Kao stariji brat me je uvijek branio i bio podrška. Danas nastojimo da budemo podrška jedan drugom koliko možemo naravno. On je za mene najbolji brat.
S obzirom na to da ste obojica navijači FK Sarajevo, idete li zajedno na utakmice?
Davor: Moja velika ljubav je FK Sarajevo i ja redovno idem na utakmice. Teško me šta može spriječiti da ne odem na Koševo za razliku od Dejana, koji isto voli Bordo tim, ali nije redovan na utakmicama. Pridruži mi se samo kad je derbi ili kad je neka evropska tekma.
Dejan: Navijamo za tim sa Koševa, to je naš klub od malena. Davor prati utakmice mnogo više od mene. Zbog mnogo obaveza pratim samo jače utakmice i kada igramo neke evropske dvoboje.
Je li za vas porodica na prvom mjestu?
Davor: Naravno, porodica mi je izuzetno bitna. Baš sam vezan za svoje najbliže, a prije nekoliko dana sam postao otac po drugi put. To me posbeno raduje.
Dejan: Naravno, roditelj, brat i njegova porodica su mi na prvom mjestu, a naravno sutra i moja porodica. Porodica je stub, ljubav, toplina, radost i sreća, ponos.
