Golgeteri Vahidin (73) i Husref Musemić (58) su istinske legende FK Sarajevo.
Nakon što je formiran Bordo tim 24. oktobra 1946. godine, samo pet dana poslije u Janji kod Bijeljine, rodio se dječak koji će postati jedan od najboljih igrača Evrope, ali i tima s Koševa.
Ta simbioza Vahidina i Sarajeva traje dugi niz godina. Na najvećem bh. stadionu gradio je karijeru od pionira, juniora pa sve do prvog tima. Mnogo je dao dvostrukom prvaku nekadašnje Jugoslavije.
U sezoni 1966/67. bio jedan od najzaslužnijih što je na Koševo stigla prva šampionska titula. Bio je najbolji centarfor Starog kontinenta 1968. godine kada je nemilosredno tresao mreže protivnika.
Nogometni put odveo ga je na gotovo sve kontinente, a roditelji širom tadašnje Jugoslavije davali su imena svojoj djeci po Vahidinu. Husref Musemić je petnaest godina mlađi Vahidinov brat.
U to vrijeme rodio se kao sedmo dijete imučne porodice Ibrahima i Emine Musemić u Janji. Kao dječak je maštao da krene stopama brata koji je u to vrijeme bio izuzetno popularan.
Želju je ostvario. Preko Podrinja i Radnika stagao je na najveći bh. stadion gdje je u potpunosti opravdao reputaciju prezimena s kojim je stigao u bordo svlačionicu. Osvojio je titulu kao igrač 1985. godine kada je bio i prvi topnik tadašnjeg prvaka Jugoslavije. Kao trener je naujspešniji strateg tima sa Koševa u historiji. Osvojio je dvije titule, dva kupa, igrao je play-oof Lige prvaka 2007. godine, osvojio je jedini duplu krunu.
I ono što je zanimljivo jeste da je – od šest osvojenih titula prvaka FK Sarajevo, pet vezano za ovu porodicu.
U ekskluzivnom razgovoru za Life.ba braća Musemić govorili su o djetinjstvu provedenom u Janji, FK Sarajevo, utakmicama u dresu bordo tima, najuspješnijim generacijama, te koliko su porodično povezani i koliko su svi privrženi za Bordo tim.
Piše: Edin Isanović
Možete li za početak reći – koje detalje pamtite iz djetinjstva?
Vahidin: Najviše pamtim školu, druženja, a ono posebno čega se sjećam jeste – čim bi bio odmor ili raspust stalno smo igrali lopte i kupali se na rijeci Drini. Rado se sjećam tih uspomena. Međutim, ja sam mlad došao u Sarajevo i tu sam se priključio u kadete, kasnije i juniore tima sa Koševa. Iskreno, tada nisam razmišljao da ću postati profesionalac, da ću postati poznat. No, sve je išlo svojim tokom.
Husref: Ostalo je urezano u sjećanje da je baš u tim trenucima Vahidin bio na vrhuncu karijere. To je 1967, ’68, ’69. Ja sam tada bio mali dječak. Sjećam se da sam želio da spavam s njim kao sa starijim bratom kada bi došao u Janju. To je ono što pamtim iz tog ranog djetinjstva. Nije u to vrijeme bilo puno utakmica na TV-u. No, dobro se sjećam da je bilo dosta pisanih medija i da sam sve pratio oko Vahidina. Čitao sam stalno tekstove i gledao slike. Recimo, nisam prisustvovao uživo na utakmici kada je Sarajevo osvojilo naslov prvaka 1967. godine, ali sam poslije gledao dva ili tri meča na Koševu, a Vahidin je bio dio tima. Možda je to bilo 1971. godine.
Kako je krenula priča sa nogometom?
Vahidin: U Janji smo igrali lopte po danu, ali i po noći. Jedva smo čekali da zvoni za kraj časa kako bi se nadmetali. Kasnije sam u Sarajevu igrao zajedno sa Stjepanom Blaževićem koji je već bio u Bordo timu. Mi smo imali prvenstvo škole i kao prvi razred smo bili prvaci. On je poslije rekao da ko želi da trenira u Sarajevu, neka dođe na trening. Nas nekoliko je otišlo. Prvo trener mi je bio Franco Lovrić, a kasnije Dobrivoje Živkov. Kada je vidio potencijal, odmah me je registrovao i igrao sam za deset dana za juniore. To je bilo 1962. godine. Tako je počela ta nogometna priča. Kada sve sabere, što se i kako se desilo, rekao bih da je stvar – sudbine. Tako je bilo određeno, ne samo meni nego svakom čovjeku. Meni je uzor bio Asim Ferhatović Hase. I kao čovjek i kao nogometaš. Pomagao je svima, posebno nama mlađima. Teško je to sada objasniti, a mene je posebno zavolio. Igrali smo godinu dana zajedno i onda je meni ostavio dres kao simbol njegovog nasljedstva. Kasnije sam igrao protiv najboljih igrača svijeta, protiv Pelea, Beckenbauera, Charltona, Cruijffa. Ostavili su jak utisak na mene. Osim igračkih kvaliteta, bili su divni ljudi. Imao sam privilegiju da igram protiv najboljih reprezentacija svijeta, najboljig igrača svijeta. Od Brazila, Argentine, Francuske, Engleske, Rusije. Svima sam davao golove i nosim lijepe uspomene. Sada mi sve to izgleda nestvarno. Imam osmero unučadi i njima pričam neke detalje, a oni me pomno prate svaki put.
Husref: Krenulo je u lokalnom timu Podrinju, kasnije sam prešao u Radnik iz Bijeljine, da bi 1979. godine stigao na Koševo. Došao sam sa 18 godina i putovao sam na turnir pod nazivom Kvarnerska rivijera. Išao sam kao gost tima koševskog tima i onda sam ostao u Sarajevu. Vjerovatno sam odigrao dosta dobro i odlučili su se da me angažuju. Bio sam mlad, išao sam u četvrti razred Srednje ekonomske škole u Sarajevu. Skroz je to bilo drugačije vrijeme nego danas. Bila je to velika čast i privilegija, ali se trebalo dobro potruditi da bi se ostalo unutra. Maštaš da dođeš do klupe za rezervne igrače i da dobiješ nekada šansu da zaigraš za prvi tim. Bila je kvalitetna liga, mnogo dobrih igrača i nije se išlo u inostranstvo do 28 godine. Sve je to utjecalo da se koncentriše kvalitet. Zaista je bilo teško ući u seniorski tim. Sjećam se da je bio kvalitetan i drugi tim čiji je strateg tada bio Denijal Pirić. Igrali smo utakmice utorkom i srijedom i trudili se da ostavimo što bolji dojam kako bi se domogli prvog tima. Teži je put bio nego danas. To nema dvojbe, a osim tog mi smo bili i puno strpljiviji.
Možete li se sjetiti puta do titule prvaka Jugoslavije 1967. i 1985. godine kada ste bili prvi strijelci Sarajeva i vodili ga do konačnog cilja?
Vahidin: Da malo napravim uvoda. Debitovao sam za prvi tim 1964. godine. Bio je prijateljski meč. Iz juniora sam brzo prebačen u seniorski tim. Potom sam se probio u reprezentaciju, a onda i obišao svijet. Mislim da mi je na ruku išlo što je bila smjena generacije. Kada govorimo o naslovu prvaka 1967. godine, to niko nije mogao ni sanjati na početku sezone. Cilj je bio opstanak u ligi, a mi smo na kraju dotakli vrh. Išla je pobjeda za pobjedom, svi su se momci istinski borili za dres Sarajeva i na kraju se desilo čudo da smo postali prvaci. Uspjeli smo pored Velike četvorke prvi proći kroz cilj. Bila je izuzetno jaka liga, a najveći je izazov bio igrati protiv klubova te pomenute četvorke. U to vrijeme Dinamo je osvojio Kup velesajamskih gradova, dok je godinu ranije Partizan izgubio u finalu Lige šampiona od Reala iz Madrida. Sudbina je htjela da ja budem prvi strijelac te sezone, a Husref 18 godina poslije. Najdraži mi je gol protiv Crvene zvezde na Koševu kada smo pobijedili 1:0. Pamtim svaki detalj te utakmice. Ovdje bih dodao još nešto što do sada nikada nisam ispričao. Poslije Drugog svjetskog rata moj otac Ibrahim bio je prvi predsjednik Opštine Janja, iako nije bio član partije, a još vjernik, što nikako nije skrivao. Poslije nekoliko mjeseci izbila je velika glad u Sarajevu, a on je skupio pomoć od oko 30 kamiona i poslao za grad na Miljacki da prežive ljudi. Poslije toliko godina nas ima sedmero, svi smo došli da se školujemo i danas živimo u Sarajev. Zar je to sve slučajno? Mislim da nije, to je Božja volja.
Husref: Sudbina je tako htjela da budemo prvi topnici oba naslova tima sa Koševa u jugoslovenskoj ligi. To se pamti, to se ne zaboravlja. Godinu dana prije toga smo se borili za opstanak. No, u novoj sezoni Hadžibegić se vratio iz JNA, a stigao je i Dragan Jakovljević iz konjičkog Igmana. Cilj je bio da uđemo među Veliku četvorku. A da budeš prvak onako kvalitetne lige moraš biti izuzetno kvaliteten i da ti se poklope neke stvari. U pet utakmica smo pobijedili po 1:0, a svih pet golova sam dao ja. Možda bih izdvojio trijumf u Nišu od 4:2 kada sam postigao dva gola i tada smo zasjeli na prvo mjesto. Od tada su nas počeli ozbiljnije shvatati. Najteže mi je bilo igrati u Skoplju. Ne pitajte me zašto, jednostavno nije me išlo na tom stadionu.
Kako komentarišete činjenicu da su gotovo sve titule Sarajeva vezane za porodicu Musemić?
Vahidin: Opet povezujemo slučajnost roditelja koji su pomogli ovaj grad. Ja to tako gledam. Naravno, ponosni smo na taj podatak za titule. Doprinijeli smo klubu da bude šampion, a Husref je obradovao navijače kao trener. No, teško mi je bilo gledati kako su se postavljali prema njemu u nekoliko navrata. Ne samo aktuelna Uprava, nego i prethodne. Prema meni nisu smjeli biti takvi. Ipak, navijači su osjetili našu ogromnu ljubav prema klubu i vidjeli ste kako vole Husrefa. Iskreno, ja sam bio spreman poginuti za svoje Sarajevo. Toliko volim klub, bez ikakvog pretjerivanja.
Husref: Tačno, kao igrači i kao treneri. Čak i one 2015. godine sam bio na klupi Slobode kada je u posljednjem kolu osvojen naslov. A i ove sezone ako bude Bordo tim prvi, bit će opet poveznica jer sam više od pola sezone sjedio na klupi. To je stvar sudbine i to niko ne može izrežirati. Vidite ovu situaciju sa korona virusom. To vam govori da se ništa ne može planirati. Sarajevo je na dobrom putu da odbrani naslov. Drago nam je da je tako, što kažu sve se može zaboraviti osim onoga što je zapisano. Ovo su činjenice i ostaju zapisane u historiji kluba.
Da li ste bili sujevjerni dok ste aktivno igrali nogomet?
Vahidin: Pa uvijek sam učio kada bih izlazio na teren. Jedino to mogu izdvojiti. Nisam imao neke rituale koje bih morao uraditi da bih se bolje osjećao.
Husref: Pa ima tih rituala. Ne bih to otkrivao, ali svako od nas to ima. Iz karantina nisam pobjegao. Dok sam bio igrač, jer sam bio odgovoran. Često sam znao da ću biti na klupi ali sam se pripremao kao da ću ući svaki minut. Uostalom, ko može predvidjeti kada će dobiti šansu? Ne može niko. Treba u svakom momentu biti spreman za igru. A ne dobiti šansu, ne opravdati povjerenje i pričati da je kriv trener ili neko drugi. Kada se bavite ovim poslom morate sve sa sobom rasčistiti.
Koliko ste vezani vas dvojica i koliko ste privrženi za ostale članove porodice Musemić?
Vahidin: Svi smo izuzetno vezani, velika smo, patrijarhalna i moćna porodica. Neka se i to zna. Čujemo se svakodnevno. Husref je najmlađi, ali smo izuzetno vezani. Ima nas sedmero i od amidže dvoje djece, nas je devetero odrastalo. Meni je porodica na prvom mjesto – zakon što bi naš narod rekao. Tako sam vaspitan. Sa suprugom sam u braku 50 godina, imamo troj djece i osmero unučadi.
Husref: Imam običaj da se našalim i često kažem – ‘Kada sam se rodio, niko mi se nije obradovao’. Ja sam najmlađi, sedmo dijete u porodici. Imam tri brata i tri sestre. Svi smo živi i zdravi. Bio sam najmanji i svi su me kasnije zavoljeli i vodili brigu o meni. Možda sam u jednom trenutku postao i razmažen, mada je u ono vrijeme sve bilo drugačije. Sa Vahidinom sam baš vezan. Njegova karijera je odredila i moju. Bilo mi je teško kada su me poredili s njim jer svi znamo da je bio najbolji centarfor Evrope u to vrijeme. Publika je išla na stadion zbog njega, bio je drugačiji od ostalih. Da je dobivao manje crvenih kartona, igrao bi više utakmica i postizao bi još više golova. Ljudi ga pamte i vole po tome. Ako vas neko spominje poslije 50 godina, onda sigurno vrijedite.
Kojih vam je pet minuta najdražih, a kojih pet najtužnijih u karijeri?
Vahidin: Bilo je puno tih lijepih trenutaka, posebno početak u Sarajevu. Naročito ta titula koja je bila pravo čudo. Potom nastupi protiv Manchester Uniteda. Igrali smo tada izvanredno. To je ono što mi prvo pada na pamet. Također, u finalu Evropskog prvenstva je bilo uzbudljivo. Danas gledam te utakmice i razmišljam – kao da je bilo prije dva dana. Žal je to finala kontinentalne smotre protiv Italije 1968., a sudija je kumovao da ostanemo bez zlata.
Husref: Bilo je puno dobrih i važnih utakmica, ali ipak jednu posebno pamtim. Uzvratna utakmica tadašnjeg Kupa UEFA protiv Sigme iz Češke Republike na Koševu. Prošlo je 18 godina, ali je pamtim. Potrefilo se loše vrijeme bila je kiša, a gosti su poveli u 6. minuti, a prvi dvoboj smo poraženi 2:1.Sjećam se da su svi bili digli ruke i pomislili da je gotovo, da smo ispali. Pola stadiona je otišlo na poluvremenu. U nastavku smo preokrenuli i prošli dalje nakon penala. Recimo, prvi dvoboj u Olomoucu je bio dramatičan isto. Pamtim da je bilo izuzetno toplo i kada je sudija svirao kraj igrači su samo popadali. Ekipa ih je potrošila i bili su mokri kao da su izašli iz bazena. Vrlo bitan segment. Dugo prije utakmice nisam bio odlučio ko će braniti Alaim ili Krak. Šansu da stane među stative dobio je ovaj drugi koji je odbranio penal u 6. minuti. I to je bio bitan momenat. Rado se sjećam i trjumfa na Grbavici od 3:0. To je možda presudilo za titulu prošle sezone. Najtužniji? Možda bih volio da smo više napravili u Evropi, ali je to teško odgovoriti. Mi možda potcjenjujemo neke zemlje, nemamo uvida koliko su napredovali. U moje vrijeme kada bi izvukli predstavnika iz Bugarske ili Rumunije, bili smo favoriti. No, sada je stvarnost drugačija.
Kako vidite FK Sarajevo u budućnosti?
Vahidin: To je daleko najbolji klub u državi, tu nema spora. Sarajevo je uvijek imalo divnih ljudi i velikih nogometaša. Bordo tim ima sigurnost za budućnost zbog ulagača koji su došli u klub. Rekao bih da je FK Sarajevo naš život. Reći ću vam i ovo, svi smo malo prodisali kada je Husref otišao jer smo se puno brinuli. Što zbog njega, što zbog rezultata kluba. Najužih članova porodice ima preko stotinu i svaku utakmicu gledamo. Sjedinili smo se s klubom, kada se pobijedi slavimo, kada se izgubi – tugujemo.
Husref: Ne zavisi samo od Sarajeva, nego i od lige. Koliko će biti kvalitetna, koliko će se ulagati. Bordo tim može biti dominantan, ali šta će napraviti u Evropi. Recimo, Dinamo je godinama bio bez konkurencije u Hrvatskoj i tek su na jesen 2019. godine prošli dalje i dočekali proljeće u Evropi. Uložili su milione i milione i prodali mnogo igrača. Teško je to predvidjeti. No, posljednjih godina Bordo tim korača naprijed. Niko nema kamp u BiH kao Sarajevo, premda bi mogao biti i bolji. Vjerovatno će se i ostalo napraviti i biće još bolji uslovi. No, ono što smo imali nekada i sada je neuporedivo. Pa mi smo prije trenirali po Ilijašu, Vojkovićima, Vogošći. Nimo znali gdje je naredni trening, a sada je to zaista druga priča. Nadam se da će se poslije pandemije korona virusa prave vrijednosti vratiti na scenu. Mislim na one koje su u posljednjih 30 godina otišle u stranu. Ljudske, karakterne, osnovne životne vrijednosti prije svega.
Još iz našeg serijala Life paralelni intervju možete pročitati na ovom linku
