Portal Life.ba nastavlja priče u rubrici ”Uspješna braća”. Ovaj put smo razgovarali sa Amarom (43) i Nidalom Ferhatovićem(40), nekadašnjim prvotimcima FK Sarajevo.
U ovoj priči smisao je isti, ljubav prema bordo boji. Cijeli intervju je uglavnom fokusiran na Koševo, mjesta gdje se nude emocije koji postanu vulkan pohranjen u neizbrisivo sjećanje.
Amar je bio i kapiten koševskog tima i često je znao priskrbiti nove elemente za priču. Može se pohvaliti da je igrač koji je postigao prvi pogodak od osamostaljenja BiH za jedan klub iz naše zemlje. To je bilo u tadašnjem Kupu UEFA u okršaju Ekeren – Sarajevo. Nidala pamtimo kao napadača koji je bio velika enigma za protivničke odbrane. Posebno je bio opasan u zračnim dvobojima. Samo istinska vrijednost može opstati unatoč svim iskušenjima. To se može reći za njih dvojicu.
Za Life.ba braća Ferhatovići su govrili o nogometnim počecima, pritisku koji su imali zbog prezimena, utakmicama u bordo dresu, najljepšim trenucima karijere, akutuelnim utakmicama Bordo tima, a na kraju su naglasili šta trenutno rade.
Piše:Edin Isanović
Možete li na početku reći – sa koliko godina ste počeli trenirati fudbal i sjetite se nekog detalja iz tog perioda?
Amar: Počeo sam graditi karijeru sa sedam godina. Prvi put sam otišao na Koševo sa svojim rođakom, rahmetli Mahirom. On je bio stariji od mene tri godine. Od tada nisam propustio trening i uvijek sam išao sam. Nisu nas vozali roditelji, kao što mi danas vozamo svoju djecu. To se pamti, to se ne zaboravlja.
Nidal: Fudbalska priča počela je kada sam imao između sedam i osam godina. To je bilo neke 1988. To su bili počeci, a ozbiljnije treniranje je krenulo nakon rata. Mislim od 1994. godine kod Harisa Jagnjca, pa poslije kod Mehmeda Janjoša i na kraju kod Agima Nikolića. U tom periodu bilo nam je sve interesantno. Svaka utakmica, svaki trening. Trenirali smo u školskim dvoranama, pa kasnije na Koševu. Na stadionu smo trenirali najčešće na pomoćnom terenu i znali smo od kuće nositi vodu u flašama da bi se mogli oprati od blata. Koliko je to bilo moguće sa dva litra vode. To je nešto što je ostalo upamćeno kao negativno, ali više je bilo lijepih stvari. Prva utakmica van Sarajeva bila je u Konjicu. Bio je to pravi doživljaj za nas mlade. Isto tako putovanje u SAD-a kao pioniri Sarajeva, onda turniri u Italiji dva puta. Sve su to stvari koje se nikada ne mogu zaboraviti. Bilo je i putovanja čak i prije rata, na pripreme sa trenerima – rahmetli Ibrom Biogradlićem i pokojnim Srbom Markuševićem.
Jeste li osjetili dozu pritiska s obzirom na vaše prezime, jer je Asim Ferhatović Hase najveća legenda Bordo tima, a vaš otac Nijaz je, također, sjajno igrao za Sarajevo?
Amar: Postojao je od prvog dana. No, vremenom se čovjek naučio nositi s tim. Možda je čak nekada bio i motiv više. Da se radi više i bolje. Teško je bilo opravdati prezime koje smo nosili, pogotovo nama.
Nidal: Pritisak je bio tu, ali nisam o njemu razmišljao dok sam igrao ovaj dječiji fudbal. Kad sam počeo da nastupam za prvi tim, taj pritisak se počeo pojavljivati, što je sasvim normalno. Ja nisam baš dugo igrao za Bordo tim, tako da nisam bio izložen tom pritisku dugo, kao što je bio Amar. Često je znao biti glavni krivac za sve loše što se dešavalo u tom periodu u timu sa Koševa.
Kada ste debitovali za prvi tim FK Sarajevo i jeste li neku utakmicu igrali zajedno u udarnoj postavi?
Amar: Moj prvi nastup za najjači tim Sarajeva bio je u ratu, mislim 1993. godine na turneji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Imao sam 16 godina. Sa bratom Nidalom sam igrao nekoliko utakmica zajedno u početnoj postavi. Čak smo obojica na Koševo protiv Slobode postigli po pogodak u pobjedi od 2:0.
Nidal: Debitovao sam na Koševu protiv Drine iz Zvornika 2000. godine. To je bilo posljednje kolo regularnog dijela prvenstva. Poslije toga se igrao play – off i tu sam odigrao jedan dvoboj. Zajedno smo igrali u sljedećoj sezoni za Sarajevo – 2000/2001. Utakmica protiv Slobode na Koševu je prva utakmica koju smo počeli obojca u prvih 11 i na toj utakmici smo postigli golove za 2:0.
Kojih pet minuta vam je najsretnijih u karijeri?
Amar: Bilo je mnogo lijepih trenutaka, ali se uvijek izdvajaju dvoboji sa gradskim rivalom. Toga se rado sjećam. Dakako, okršaj sa vječitim rivalom je nešto više od fudbala, posebno za nas koji smo ponikli u tim klubovima.
Nidal: Jedan od najsretnijih trenutaka je debi za Sarajevo, onda i pomenuta utakmica protiv tima sa Tušnja je isto tako trenutak kojeg se vrlo rado sjećam. Bilo je još lijepih trenutaka i u Veležu i Napretku, tako da nemam nekih najsretnijih.
Koje golove posebno pamtite i šta za vas predstavlja sarajevski derbi?
Amar: Već sam rekao da su golovi gradskom rivalu najvažniji i pobude emocije. Nekada je bilo lijepih, nekada ružnih trenutaka. Dragi su mi svakako golovi i dresu reprezentacije, ali i pogodak protiv Ekerena u gostima. To je ujedno prvi gol jednog bh. kluba od osamostaljenja Bosne i Hercegovine.
Nidal: Nažalost, nisam igrao puno derbija kao prvotimac, ali je taj okršaj nešto posebno. Pogotovo za nas rođene u gradu na Miljacki koji smo prošli sve selekcije u Sarajevu. I u mlađim kategorijama derbiji su bili nešto više od obične utakmice. Svaki gol za Bordo tim pamtim kao da se desio jučer. Nažalost, nije ih bilo puno, pa ih je lako pamtim.
Idete li danas na Koševo i kako vam se čini aktuelno Sarajevo?
Amar: Ne idem često, ne onoliko koliko bih volio. No,pokušavam da pratim sve što se dešava oko kluba. Bordo tim ima sjajnu ekipu koja igra dobro. Nadam se dobrim rezultatim i da gledamo uskoro tim sa Koševa na evropskoj sceni sa zapaženim nastupima.
Nidal: Na Koševo odem kad prilike dozvole, ali pratim ligu i pratim rezultate Bordo tima. Aktuelno Sarajevo ima priliku da postane jedan od najorganizivanijih klubova na ovim prostorima, a koliko će to ova Uprava znati da uradi, vidjet ćemo. Uslove i priliku imaju.
Pitanje za kraj – šta trenutno radite?
Amar: Okrenuo sam se našoj drugoj tradiciji – ugostiteljstvu.
Nidal: Sad sam u porodičnom poslu, ugostiteljstvu. Porodica je na prvom mjestu, prijatelji su mi izuzetno važni. Vodim uglavnom miran život.
