Sestre Azra (25), Zerina (23) i Neira (20) uspješne su bh. košarkašice. Rijetko se ko može pohvaliti da su mu sve tri kćerke nosile dres bh. košarkaškog nacionalnog tima kao poznati bh. nogometni stručnjak – Kemal Alispahić. Nastupale su u omladinskim selekcijama i učestvovale na kontinentalnim prvenstvima. Od malih nogu zavoljele su čarobnu igru pod obručima i krenule na treninge, a i genetika je imala svoj rukopis. Stoga su postale izuzetno uspješne košarkašice. Trenutno su sve tri članice sarajevskog ŽKK Play – Off. Za njih je priča uvijek ista, a uspjeh stoji negdje na kraju puta. Portal Life.ba nastavlja donositi zanimljive priče, a sestre Alispahić otkrile su kako je sve počelo, u kojim klubovima su igrali, prenijeli su iskustva iz državnog tima, a na kraju su poslali poruku svima koji žele da treniraju košarku.
Piše: Edin Isanović
Možete li za početak reći, otkud ljubav prema čarobnoj igri pod obručima?
Azra: Moj početak u košarci je bio slučajan. Otac je jedan dan došao kući i pitao me šta bih voljela da treniram, na šta je moj odgovor bio košarku, iako nisam znala apsolutno ništa o tom sportu. Naredni dan me odveo na prvi trening u KK Rin, gdje se od tog prvog dana rodila ljubav koja još traje.
Zerina: Budući da je starija sestra trenirala košarku, večeri sam provodila gledajući njene treninge. Nije me bilo teško nagovoriti da joj se priključim. Košarka je prvi sport u kojem sam se okušala i na prvu sam ‘kliknula’.
Neira: Porodična tradicija. Gledajući sestre kako su trenirale uvijek sam išla sa njima na treninge, te se pojavila ljubav prema ovom sportu.
Kada ste počeli ozbiljnije trenirati košarku i nabrojte klubove za koje ste igrali?
Azra: Priča je krenula 2002. godine u KK Rin, nakon čega se Rin spojio sa Sparsima, tu ostajem do svoje 18-te godine. Onda prelazim u ZKK Play Off u prvu ligu BiH, zatim Željezničar i poslije toga opet – Play Off, gdje ću biti i narednu sezonu.
Zerina: Treniram od svoje pete godine, što bi značilo da jedan dio mene već 18 godina na terenu. Prve košarkaške korake sam napravila u akademiji Rusmira Halilovića – Rin. Kada se akademija ugasila, zajedno sa sestrama prešla sam u OKK Spars gdje smo godinu dana trenirale sa dječacima. Iduću godinu smo uspjele okupiti žensku ekipu, ali zbog nedostatka ozbiljnijih utakmica mlađa sestra i ja odlučile smo preći u ŽKK Željezničar. Vrijeme u ovom klubu najviše je utjecalo na oblikovanje mene kao igračice i dobila sam priliku nastupati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Zajedno sa sestrama prelazim u ŽKK Play Off, gdje ćemo već treću godinu braniti ljubičasto – žute boje.
Neira: Treniram od šeste godine, u košarci sam već 14 godina. Početak sami sam provela u tada postojećem RiN-u, a zatim Željezničar i Play Off.
Ko su vam bili uzori u košarci?
Azra: Kad sam tek počinjala mnogo sam voljela Gorana Ikonića, a u NBA Toni Parkera, Rojoj Ronda i Steve Nasha. Međutim, s godinama sam izrasla u igrača za poziciju 2 i 3, pa mi je i skladno s time već godinama uzor – Bogdan Bogdanović.
Zerina: Premda na početku nisam razumjela puno o košarci uzor mi je bio – Suad Šehović. Često sam sa porodicom odlazila na utakmice Bosne i uvijek sam željela biti kao on. Nešto kasnije, praćenjem utakmica beogradskog Partizana, njegovo mjesto je preuzeo Davis Bertans. Nažalost, nikad nisam imala ženskog uzora, vjerovatno jer ženska košarka nikada nije dobijala dovoljno pažnje.
Neira: Od malena mi je uzor bio Kobe Bryant, nekako to je bio i jedan od prvih igrača za koje sam znala kao dijete, a poslije Miloš Teodosić i Marine Johannes.
Ambicije kluba u narednoj sezoni?
Azra: Klub od kako igra u elitnom razredu bh.košarke je u vrhu tabele. Tako da ,iako znatno podmlađeni, klub ima isti cilj – boriti se za sami vrh i razvijati mlade igračice.
Zerina: Naše ambicije su uvijek velike i s obzirom da nikada nisam osjetila kako je biti državni prvak, nadam se da će mi ova sezona pružiti taj osjećaj. Kako god, mlada smo ekipa i svjesne smo da bez truda i velikog zalaganja to nećemo moći ostvariti.
Neira: Naravno, titula i individualni razvoj igračica.
Koliko vam je pomoglo to što ste sve tri trenirali isti sport?
Azra: Mnogo. Nezamislivo je to koliko je lakše dijeliti sa sestrama sve ono što košarka nosi. To što smo zajedno prolazile kroz lijepe i manje lijepe trenutke pomoglo je da izgradimo jaku vezu između nas, te se uvijek trudimo da izvlačimo maksimum jedna od druge. Na terenu smo istovremeno i konkurencija i podrška jedna drugoj.
Zerina: Lijep je osjećaj imati nekoga kome vjeruješ, a s kim možeš podijeliti probleme sa terena i on će te razumijeti. Tako je sa nama. Međusobno se podržavamo i uvijek smo tu jedna za drugu i kad gubimo i kad vodimo.
Neira: Mnogo je pomoglo, jer sport kao i sve u životu vas dovodi u iskušenja i prolazi se kroz neke velike odluke i pa je mnogo lakše kada dijelite iste probleme sa najbližim ljudima.
Kakvo iskustvo nosite iz bh. reprezentacije?
Azra: Iako nisam imala priliku da igram na prvenstvu, bila sam dio ženske U – 20 reprezentaciji koja je osvojila Evropsko prvenstvo B divizije. Iskustvo koje sam tamo stekla je neprocjenjivo, jer sam imala priliku da osjetim taj pravi profesionalni život jednog sportaša. Odvojena od porodice, dva treninga dnevno, strogi odmor, pod budnim okom trenera, veliki i fizički ali i pshički izazov, te svakako mnogo lijepe uspomene.
Zerina: Moram reći da me je vrijeme u reprezentaciji dosta oblikovalo psihički i dalo mi motivaciju da radim još jače. Kada sam osjetila jačinu igračica Rusije i vidjela timski rad igračica Slovenije, vidjela sam da rada nikada nije dosta. Naravno, imala sam puno naučiti i od selektora Mare Lakić, koja nam se maksimalno posvetila i pokušala prenijeti svo svoje znanje na nas.
Neira: BH reprezentacija je nešto o čemu svaki igrač sanja, tako da ostvariti to veoma mlad je velika motivacija za nastavak karijere. Imala sam priliku da radim sa dobrim trenerima poput Slobodana Kecmana, koji me rano uveo u osnove seniorske košarke. Ono što je isto lijepo jesu stečena prijateljstva sa curama iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine sa kojim sam provela polovinu ljeta tokom priprema. Također, zahvalna sam na prilici i iskustvu koje mi je donijelo Evropsko prvenstvo u Rumuniji, gdje sam igrala protiv svojih vršnjakinja iz drugih zemalja i tako dobila novo iskustvo sa različitim tipovima igračica i nešto drugačijom igrom nego što je u Bosni i Hercegovini.
Koji su vam treneri najviše pomogli u razvoju?
Azra: Teško je to izdvojiti, jer još od škole košarke pod vodstvom Rusmira Halilovića radila sam sa najboljim trenerima sa ovih prostora. Od Senada Ređića, Admira Sakoča, Dejana Srzića u omladinski kategorijama, do Dine Ljubunčić, Mare Lakić, Admira Prašovića, te sadašnjih selektora A reprezentacije Gorana Loje i Armina Šećerovića.
Zerina: Svi treneri su imali utjecaja na moje košarkaško razvijanje. Od samog početka sam imala sreću da me vode školovani treneri, koji su znali svoj posao. Ipak, izdvojila bih trenera Admira Prašovića koji me je “progurao” u prvi tim kao dosta mladu i neisuknu igračicu. Zajedno sa Milošem Miloševićem. Pokazao mi je realnu sliku seniorske košarke i naučio me da je sve moguće uz trud, zalaganje i kolektivni rad. Naravno, veliku ulogu su igrali i Dina Ljubunčić i Armin Šećerović koji su mi dali slobodu u igri kada mi je najviše bila potrebna i svojim znanjem oblikovali moj razvoj kao igračica.
Neira: Kroz karijeru sam imala sreće da su me trenirali jedni od najboljih trenera iz Bosne i Hercegovine od selektora ženske reprezentacije Slobodana Kecmana, Dine Ljubunčić, selektora muške kadetske reprezentacije Admira Praševića, Miloša Miloševića , do selektora seniorske ženske reprezentacije Gorana Loje i Armina Šećerovića. Prilikom prelaska u Željezničar sa trinaest godina tu su moji prvi koraci ka ozbiljnijoj košarci i počeli, tako da bih najviše izdvojila trenere poput Dine Ljubunčić koja mi je dala najviše prilike i slobode da se razvijem ko mlada igračica kroz utakmice još u kadetskim i juniorskim selekcijama. Također, trenerica Dina je imala naviku da naš tim, tada smo bile kadetkinje i juniorke, nauči i životnim lekcijama koje ću čitav život nositi uz sebe. Naravno, tu su i Admir Prašović i Miloš Milošević kasnije i treneri u kadetskoj reprezentaciji BiH, koji su me naučili toliko toga o seniorskoj košarci, kako svako ima svoju ulogu u ekipi i na koji način sve funkcionkše, kao i fizičkoj i psihološkoj spremnosti te koliko je ona bitna za što bolji preformans na utakmicama. Mnogo sam zahvalna na prilici koju sam dobila igrajući sa petnaest godina za seniore, gdje sam dobila mnogo iskustva samo trenirajući sa starijim igračicama, a opet i igrajući utakmice sa njima. Iskustvo koje sam dobivala u seniorima mi je mnogo u tom trenutku pomoglo kada sam igrala utakmice za kadete i juniore, gdje sam bila lider ekipe.
Poruka svima koji žele da treniraju ovaj sport?
Azra: Moja poruka je vezana općenito za bavljenje sportom. Stoga želim da poručim svim roditeljima da puste djecu da se bave sportom. Da se bave bez ikakvog pritiska da jednog dana postanu profesionalci, jer je ono što će dobiti od sporta puno veće od toga. Naučiti će da budu odgovorne i samostalne individue, sposobne za komunikaciju i rješavanje raznih izazova, te najvažnije od svega upoznat će mnoge ljude, kulture, i prijatelje za cijeli život.
Zerina: Prije svega, iako zvuči otrcano – zalaganje i naporan rad se uvijek isplate. Jako je važno imati volju za radom i ne odustajati kada dođu teški trenuci. Timski rad će imati veliki utjecaj na oblikovanje osobe, ne samo kao sportiste – već i kao čovjeka.
Neira: Ja uvijek kažem da je svaki sport lijep, ali svaki sport nije košarka. Ljubav prema ovoj igri je nešto što se gradilo tokom čitavog mog života. Košarka će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu i kada završim svoju karijeru. Igram je već četrnaest godina i životna iskustva koja sam dobila kroz ovu igru su me oblikovala kao ličnost i usmjerile moj način razmišljanja da se uvijek može naći svjetlo na kraju tunela čak i onda kada se čini da je nemoguće. Ono na čemu ću zauvijek biti zahvalna košarci jesu prijatelji za života koji su mi sada više kao porodica, jer ljudi sa kojima dijeliš teren su ljudi koji vide tvoju ranjivu stranu i uzmu je kao svoju. Jednostavno je sport takav da ako se timski prebrode sve teške situacije dobijete veoma jaku međuljudsku vezu, što je na kraju krajeva i najbitnije i najvrijednije.
