“Dragi prijatelji, ne preostaje mi ništa nego da i s vama podijelim jednu lijepu vijest koja je dobila i službenu potvrdu: radit ću svoju emisiju, svoj projekat imena Bosanski konac koja će se emitiratu u okviru talk-show magazina Udri muški, kao i programskih sadržaja City Radio Sarajeva-Otvorena mreža. Odlučio sam za ime Bosanski konac iz više razloga, a kad budete pratili reći će se samo po sebi. Zamolio bih vas sve da na neki način i sami budete dio ovog projekta tako što ćete pratiti, podržavati, davati sugestije, kritike, vaša mišljenja, i ono što je najvažnije imati mogućnost i sami sudjelovati na sve moguće načine u projektu, pa i one ljudske, humane i savjesne: među vama ima dosta ljudi iz svijeta biznisa i privrede, proširite i među svojim prijateljima i poslovnim partnerima da mogu biti i pokrovitelji emisije Bosanski konac i na taj način sudjelovati u kreiranju boljeg i kvalitetnijeg programskog sadržaja. A ko zna koncept Otvorene mreže zna i da se uvijek dio prihoda preusmjerava za liječenje teško oboljelih ljudi širom Bosne….Pa, eto da mi neko ne kaže: što nisi rek’o? Ja rekoh…”.
Epilog je ovo jedne lijepe priče koja ja počela prije nekoliko dana putem društvenih mreža. Potom se prenijela u pojedine medije, nakon čega su uslijedile reakcije dobrih ljudi. Ostalo je, kako neki vole reći, istorija. Nermin Bise, iskusni je sportski novinar iz Mostara i vratio se tako nakon izvjesnog vremena među sportsku komentatorsku bh. elitu, a sudeći prema reakcijama na društvenim mrežama, može se zaključiti da je mnogo nedostajao.
Svako sa svojim nabojem emocije i adrenalina
– Vidi, nisam siguran odakle bih da ti počnem. Ovako, vidi, znaš onu dobru staru foru kad djevojka želi da ispali momka pa mu kaže onu najgluplju rečenicu formulisanu u prijedlog: Eto ako želiš, možemo biti prijatelji…A on joj odgovori: – Naravno, pa znaš da na prijateljskim utakmicama padne najviše golova, kaže Bise za Muški Portal kojeg smo zamolili da javnosti prenese utiske nakon što je jučer ponovo dobio priliku da uživo prenosi najveći bh. derbi, Sarajevo – Željezničar, koji je, podsjećamo, završio neriješenim rezultatom 0:0.
I dalje je, dodaje, u nekom svom filmu te ističe da utakmice koje završe 0:0 ne moraju biti nužno loše i nikakve.
“Bolja je recimo ova jučerašnja 0:0 na Koševu, nego da je nedavno na Marakani bilo 5:5! Hoću da naglasim sve ostalo osim igre što se jučer dešavalo na sarajevskom derbiju i ono što se dešavalo na beogradskom derbiju. Recimo, na trenutak me prizor sa sarajevskih ulica jučer, Alipašinom konkretno, vratio u ono moje dobro staro Sarajevo. Dva kortea jedan pored drugog, plavi i bordo, samo što se ne dodiruju. Momci i djevojke idu u miru, svako sa svojim nabojem emocije i adrenalina…, kaže Bise.
I neka se, dodaje dalje, ne ljuti niko.
“A i neka se ljuti, šta ću sad: ali dosta Neretve će proteći dok takav početni i završni čin u Mostaru poluče utakmice Veleža i Zrinjskog. Sarajevski derbi jeste naš najveći i jeste naš najbolji derbi. Beogradski je grandiozniji, ali ekvivalentno njegovoj grandioznosti je u tolikoj mjeri i obesmišljen, posebno nakon posljednjeg spomenutog derbija s Marakane. Zašto umotavati i uvijati, predlažem da se u Beogradu pokrene simpozijum ili work-shop ”Sarajevska škola za navijače”, dok u Mostaru može na iste varijacije otpočeti upis u vrtiće, mišljenja je ovaj sportski novinar.
– Kada kritikuješ jednu pojavu, neko iščašenje, primjerice društvenu deformaciju koju i dalje nanose prošlomajske nevidljive poplave diljem ove lijepe zemlje, to ne znači da kritikuješ grad, podneblje, ljude gdje je poplava izbacila na površinu smrad. Koliko sam puta o sebi čuo da sam antisarajevski raspoložen ili da sam antizapadnomostarski nastrojen, antizenički, samo me u Tuzli raja zagotivila, ali ono baš jaranski. Naravno, većina takvih ostane uskraćena da ikad progovorimo riječ ili dvije, da kafu popijemo, da se pogledamo u oči. E sad, ona raja u svim tim gradovima s kojom sjediš, piješ kafu i razgovaraš ima potpuno drugačije mišljenje, kaže on.
Ne stidi se, ističe, priznati da je sarajevsku školu lijepo platio prije cijelih šesnaest godina u vrijeme školovanja u ovom gradu.
Bacio sam onu stoju na karton i pokazao šibicu
“Ovo pričam svima, ne da bih nešto sad šatro drž’o predavanje, nego baš iz jednog jedinog razloga da ljude približim neophodnosti kupovanja sarajevske škole. Krenuo sam s Građevinskog fakulteta pored pijace na Ciglanama prema onom tunelu što vodi ka Željezničkom i Autobusnom kolodvoru. Negdje na pola onog ”vijadukčića” što ima blagu uzbrdicu zastanem da osluhnem i pogledam komešanje na desetak metara ispod sebe, unutar pijace. Naravno, pogađaš, lekcija je bila sarajevska šibica. Njih pet među kojima je najmlađi tada imao 70 godina uzimalo je ženu lopatom. Bila je sa strane i vidio sam dok iz novčanika vadi njemačke marke u apoenima od stotinu, i to nekoliko puta. I šta ja uradim? Vratim se i spustim do pijace, uđem svjesno da i ja bacim onu ne četiri dijela presavijenu stoju što su mi poslali od kuće. Autobus znam da neću moći platiti, ali uvijek ima onaj voz u 19:25 za Ploče u kojem se možeš pročvercovati. Stajao sam par minuta dok su ženu presvukli i čekali da se nova mušterija upeca. Znao sam fintu i caku, ali je nikad nisam platio. Bacio sam onu stoju na karton i pokazao šibicu gdje je kuglica morala biti. Šibica je podignuta, kuglice nije bilo, stoja je rastaljena na pet i meni više nije ni bilo važno. Okrenuo sam se i otišao vrlo sporim korakom jer sam do voza imao nekoliko sati. Poslije pet minuta pred onim tunelom sustigao me jedan od tih mentora sarajevske šibice, čovjek sa šeširom i svojih 70 i kusur ljeta. U ruci je držao pogužvanog cvaju kojeg mi je samo tušnuo u džep. Nije ništa rekao, samo se vratio, a ja produžio na autobus, prisjeća se Nermin Bise.
