Irci su imali pojedinaca. Imaju ih i danas. Od Johna O’Shee do Kevina Doylea, od Paula McShaneda do Daryla Murphya, od Aidena McGeadya do Wesa Hoolahana, od Shay Givena do Davida Fordea, od Stephena Warda do Shanea Longa, od Robbia Keanea do Simona Coxa. Oduvijek su igrali bespoštedno, uzbudljivo, dramatično, ali ne i lijepo. Žestina temperamenta u punoj razigranosti, ali ne i uvijek sigurno, Kombinacija snage i majstorstva s loptom…
Piše: Sead Bašić – MI2 Blog
Napravio je Martin O’Neill veliki uspjeh s Irskom i to se mora reći. Dobro je upoznao igrače i tačno zna šta od koga može očekivati. Nije tajna, standardizovao je formaciju 4-2-3-1 i unutar iste, napravio moćnu cjelinu. Svaka imalo ozbiljnija analiza Irske mora se vratiti u 2008. koja je zauvijek promijenila njihov fudbal. Pod vodstvom Giovannija Trapattonija Irska je jednostavno – oduševila.
Željom za nadigravanjem, kvalitetom igre i poštenjem, uz koje se tada nadovezivala i naivnost, polivalentni igrači pokrivali su svaku poziciju na terenu, imali sjajnu viziju, pregled igre i kreaciju. Nije li italijanski stručnjak, uistinu, zajedno s ostalim novitetima donio i potpuno drugačiji pogled na samu igru?
Fudbalska ideologija
Genijalno je mahao dirigentskim štapićem. Njegov je fudbal tražio mentalnu snagu i uvijek otkrivenog saigrača. Umjesto dotadašnjeg tipičnog ostrvskog stila, s puno dugih nabacivanja lopte u šesnaesterac, doslovno je spustio loptu na zemlju.
Njegova je fudbalska ideologija da lopta mora konstantno kružiti oko šesnaesterca protivnika i čekati trenutak kada će se negdje otvoriti prostor za dupli pas, lopta je imala svoj tempo, a akcije bi se završavale s velikim brojem igrača u protivničkom šesnaestercu. Ista je situacija bila i s odbranom. Ipak, u imaginaciji današnje terminologije i prakse, nedostajao je ‘’tackle’’.
Ponekad bi se Trapattoni igrao s prelaskom formacije iz 4-4-2 u 4-5-1 i to je najčešće koristio u kvalifikacijama za World Cup ’10. i Euro ‘12. Imao je povjerenje u svoju ekipu, ali za njega ekipu nije činilo prvih jedanaest, već petnaest do šesnaest igrača koji su kod njega ravnopravno konkurisali za prvu ekipu. Često je mijenjao taktičku postavku prema načinu igre svog protivnika i na taj način pokušavao iskoristiti njegove pogreške. Italijan je težio stvaranju kolektiva u kojem je svaki igrač jednako bitan i u kojem svaki igrač sudjeluje u igri. Snagu ekipe vidio je u zajedničkom sudjelovanju u igri, te je od svojih igrača očekivao da sve svoje kvalitete podrede uspjehu ekipe. Nije čudno, Trapattoni je razbuktao irske strasti gotovo do ‘’požara’’.
Teško pobjediva ekipa
Današnja Irska dobro je posložena i teško pobjediva ekipa. Martin O’Neill postavio je više defanzivniju formaciju, u sistemu koji je klasično ostrvski, u romboidnoj formaciji s kontinentalnim linijama tako da igraju praktično s lijevim i desnim krilom. Za let lopte do gola, od sredine terena. Odrekli su se ‘’zabave’’ za ekipu, a njihove duge lopte postale su pojam. Sjajno kontrolišu centralnio dio terena, odlično brane svoj gol, a pogodak pokušavaju postići ubacivanjem kick-and-rush modelom, tj. dugim loptama kroz sredinu terena.
Formacija u kojoj pod vodstvom O’Neilla igraju je 4-4-1-1 ili 4-2-3-1, što i nije iznenađenje, a promjene se pripisuju uticaju evropskog kontinenta, kao i stranim trenerima koji rade u Engleskoj. O’Neill danas od bekova osim odbrambenih zadataka traži i da igraju prema naprijed tako da imaju barem nekoliko iskoristivih centaršuteva na utakmici. Prebacivanjem igre s jedne na drugu stranu nastoje poljuljati protivnika, a u igri sadašnje generacije ima mjesta i za individulne proboje, driblinge i udarce.
Taj su rizik, koji je započeo s Trapattonijem, irski navijači s oduševljenjem prihvatili. Istina, nova filozofija igre nema nikakve veze s nekadašnjim učenjem: italijanski je stručnjak doslovno zabranio dodavanja lijevo ili desno, od igrača je tražio da pasove šalju prema naprijed i to što brže, one-touch-football postao je idealan način irske igre u Trapattonijevom svijetu.
U viziji idealne fudbalske igre Martina O’Neilla, lopta cirkuliše od igrača do igrača precizno, brzo, pouzdano, igrači se u svim redovima formacije kreću cijelo vrijeme utakmice i nema statičnog čekanja na dodavanja.
Za razliku od Trapattonija, O’Neill je oslonjen, u prvom redu, na ‘’željeznu volju’’. Sigurno je da postoji i određena prednost zbog ostrvske tradicije koja ih čini snažnijima, kao ekipa djeluju jako dobro, koncentrisano i psihološki čvrsto.
Veoma su dobri u trčanju, fizički su dominantniji u smislu fizičke građe, agresivni su, motorički su sjajni i time nastoje nadoknaditi slabosti u igri. Ako lopta dođe na njihovu polovinu, onda se brzo vraćaju nazad i stvaraju zgusnutu odbranu.
Nisu dovoljno domišljati
Ukoliko se stignu vratiti na dubinu, od deset metara može biti sedam ili osam igrača u bloku. Rupe u odbrani im se mogu pojaviti prilikom vraćanja iz napada kroz koje je moguće gurnuti loptu i stvoriti priliku za postizanje pogotka. U fazi odbrane Irci nastoje držati liniju koju nije lako probiti, na svom se dijelu terena zatvore i plitkom odbranom nastoje skratiti prostor za igru.
Velikim brojem igrača u odbrani nastoje stvoriti pressing na protivničkog igrača koji ima loptu, a sigurno je da protiv Iraca kontinuiranim napadima nije dobro igrati. Treba ih namamiti na našu polovinu i onda progurati loptu iza leđa njihove odbrane. Da, irska odbrana se može preći duplim pasom, vrlo je važno da lopta u šesnaesterac dolazi po zemlji, dok bi se nabacivanje lopte u njihov šesnaesterac ili ubacivanje lopte s poludistance trebali izbjeći jer su Irci u tome najjači.
Mora ih se izvući iz bloka i natjerati ih pass igrom na otvaranje da bi se mogla gurnuti lopta između njihovih linija jer onda ne stoje tako blizu. Irci odrade sve što im trener zacrta, ali nemaju kreativnost da naprave nešto više. Svojom agresivnošću i trkom nastoje razgraditi igru protivnika, nisu dovoljno domišljati, te ne mogu proigrati napadača.
Jedan je čovjek pokrenuo ovu irsku ekipu. Giovanni Trapattoni. Uzeo je školarce, skinuo im torbe, navukao dres, dao im loptu. Irci su brzo naučili lekciju, proširili su akciju, počeli hvatati cijeli teren. Nalijevo, nadesno, silovito, brzo. Razvoj igre je dobio kulminaciju, dok je rasplet u punoj imaginaciji trenutka stigao nadomak World Cupa na Crnom kontinentu.
Aduti
Ipak, tek su na Euru 2012. dobili ‘’aktivnu legitimaciju’’. Nastup na Evropskom prvenstvu bio je njihov najveći ulov još od Svjetskog prvenstva na Dalekom istoku 2002. Da, Euro je bio njihov Moby Dick. S Trapattonijevim uputama, koji su postali njihovi harpuni, fine igre, sjajnog pregleda, povlačili su neočekivane poteze kapetana Ahaba. Selekcija je izbacila ekipu kojoj će, nekoliko godina kasnije, Martin O’Neill dati fizionomiju. Danas se kod Iraca primjećuju godine, postali su sporiji, Robbie Keane više nema snage za nove početke, utakmicu mogu odigrati odlično, ali nakon što im ne ide po planu, nerazumljivo im pada igrački motiv, mogu mnogo, ali mogu i totalno podbaciti.
Aduti su im oduvijek bili fizička moć, disciplina, odgovornost, a velemajstorski potezi stizali bi na kapaljku. Svi igrači koji nose dres irske reprezentacije godinama su igrali zajedno, poznaju se po pogledu i upravo je ta uigranost njihov najvrijedniji superlativ. Podcijeniti ih?! E, tu leži potencijalna opasnost…
