Ovogodišnji Internacionalni teatarski festival MESS, 53. po redu, prikazat će 25 predstava iz 18 zemalja. Po prvi put u svojoj povijesti, MESS će biti otvoren u Mostaru, ispod Starog mosta najnovijom predstavom Harisa Pašovića “Osvajanje sreće” koja je nastala u koprodukciji teatara iz BiH, Irske, Italije i Slovenije.
Ono što povezuje ovu predstavu, i druge koje će biti prikazivane od 28. septembra do 7. oktobra, prema riječima direktora festivala Dine Mustafića, je potraga za nadom.
“Skoro dvije decenije nakon ratnih djejstava i našeg stravičnog ratnog iskustva, mislimo da imamo izdanje u kojem pojedine predstave vrlo hrabro, smiono, neke u autorskom smislu i radikalno, propituju da li čovjek ima pravo na sreću, gdje tu sreću možemo pronaći, čak se pozivajući na neke elementarne civilizacijske vrijednosti kao što je Deklaracija o ljudskim pravima SAD gdje je jedno od neotuđivih prava svakog čovjeka pravo na sreću,” kaže Mustafić.
Tako je predstava “Osvajanje sreće”, koja je nastala prema knjizi Bertranda Russela, i propituje temu sreće i postavlja pitanje da li ljudi u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Irskoj imaju pravo biti sretni, s obzirom na prošlost i stradanje u ove dvije zemlje, neka vrsta logičnog izbora za otvaranje Festivala koji se danas smatra jednim od najznačajnijih u regionu.
“Unutar Festivala će biti još nekoliko predstava koje će govoriti i tome kakav je bio 20. vijek – vijek terora, depresije i diskriminacije – te o tome koliko je unutar toga sačuvana porodica od svih njenih objektivnih disfunkcionalnosti, a u ovom neoliberalnom konceptu u kojem se kida duša, na neki način se kida i poezija, uništavaju se vrijednosti u koje smo vjerovali, dolaze neke nove kupovime i prodaje, bjesomučne trke od jednog bankarskog do poreskog šaltera, od ovjeravanja životnog ili zdravstvenog osiguranja gdje su ljudi potpuno sluđeni, skoro dezorjentisani,” kaže Mustafić predstavljajući ideju vodilju pri sastavljanju ovogodišnjeg programa MESS-a.
Borba za preživljavanje
Mustafić, koji je danas među najznačajnijim pozorišnim reditelja u regionu, kaže i da i pored teške materijane situacije za teatar u svim zemljama Balkana, to ostaje umjetnost koja “možda ima najviše smisla danas”.
“Pozorište je jedan od temelja civilizacije, i društva koja zanamaruju ili marginaliziraju pozorište se više boje tog kritičkog ogledala nego pozorišta kao svojevrsnog rituala, urbanog čina, društvenog akta, vrlo jasnog stava spram realnosti. Zato je na Balkanu danas teško baviti se pozorištem jer je ono u jednom antiduhovnom i anticivilizacijskom okruženju elita – ne samo političkih, nego i ekonomskih – nepodržan jer ne postoji senzibilitet, društvena svijest i odgovornost, šta pozorište znači za jednu zajednicu”, govori Mustafić, te dodaje:
”Dovoljno vam je da izbrišete pozorišne institucije iz sfere bh kulturnog života, sa ugašenim ili na rub dovedenim institucijama poput Zemaljskog muzeja, Nacionalne galerije… i jasno vam je da tog trenutka nestaje kulturno-historijskog naslijeđa, naš tradicionalni identitet koji na žalost mnogih političkih oligrahira nije i jedino determiniran etnički i vjerski, nego je u sebi imanento vrlo polifon, u jednom skladu, harmoniji, mnogih utjecaja koji su formirali naše svjetonazore i generacije koje su živjele na ovim prostorima”.
Mustafić je u zadnjih nekoliko godina postavio uspješne predstave u skoro svim zemljama u regionu, te je moža najpozvanija osoba da govori o onom što karakterizira teatar Balkana danas za koji kaže da se “bori grčevito da preživit”.
“Danas se u pozorištu najhrabrije govori o korupciji, nacionalizmu, diksriminacijiu… Na Balkanu danas ima nekoliko fenomenalnih pisaca, sjajnih redatelja, niz fantastičnih glumaca i glumica koji su umjetnici u svom znanju. Ali, postoji i opća nebriga, odsustvo bilo kakve njege, pažnje i sve se polako čini da se pozorišta osiromaše i svedu na statističku budžetsku grešku. Realnost je da danas jedno vozilo i troškovi tog vozila u ogromnom birokratskom aparatu bh. političkih insitucija imaju veću vrijednost od pozorišta.”
Entuzijazam, strast i ljubav ka pozorištu
Sva ta situacija, ogleda se u na pripremu, organizaciju i održavanje MESS-a. Mustafić tvrdi da je u predhodnih pet godina budžet Festivala smanjen za 73 posto.
“Kada me pitate kako je moguće da uopće opstajemo, prije svega uz veliki entuzijazam, strasti i ljubav, te odgovornosti prema Festivalu koji je rehabilitiran i rekonstruisan 1997. godine, dakle nakon ratnih djejstava, i radi ga ista ekipa uporno već godinama,” kaže Mustafić dodajući da Festival preživljava zahvaljujući grantovima, sponzorima, subvencijama.
“Festival preživaljava na isti način na koji i druge institucije. Dakle, ne želim, i nije korektno, govoriti samo o jednoj instituciji nego treba posmatrati generalno kulturnu sliku. Mi smo zemlja u kojoj institucionalna kultura potpuno iščezava, nestaje, i ja mislim da iza svega toga stoji jedan politički koncept osporavanja bh .državotvornosti”, zaključuje Mustafić.
I ove godine, predstave na MESS-u se takmiče za Grand-prix, te Zlatne lovorove vijence za najboljeg reditelja i glumca (nagrada Jurislav Korenić), mladog glumca (nagrada Rejhan Demirdžić), te Balkan (Con)Text – nagradu za najbolji savremeni balkanski dramski tekst.
Također se dodjeljuju nagrade medijskih pokrovitelja: Zlatna maska ”Oslobođenja”, Hrabri novi svijet, te nagrada Portala Radiosarajevo.ba Sound of MESS.
I ove godine MESS ima program i za djecu Children Mess koji će prikazati četiri teatarska ostvarenja i to iz Čilea, Norveške i Bosne i Hercegovine.
Predsjednica glavnog žirija je talijanska teatarska teoretičarka Maurizia Settembri, dok su članovi američki glumac i reditelj Ronald Rand i bh. akademski slikar Safet Zec.
Predstave će pratiti i žiri Međunarodne asocijacije pozorišnih kritičara.
Tokom festivala bit će poznato ko je ovogodišnji nosilac prestižne nagrade za životno djelo – Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatara.
