U sarajevskom Pozorištu mladih, u nedjelju, 3. februara, jubilarni, 200 put Dame će dobiti priliku da biraju.
Adnan Goro, Emir Fejzić, Enes Salković, Davor Sabo i Sanjin Arnautović u ulogama pet glavnih likova popularne predstave Dame biraju, koji „skidanjem“ dolaze do zarade, ponovno će rasplamsati maštu publike, očekivano u većem broju ženske.
I do samog kraja i pucanja balona, na humorističan način, u kombinaciji sa suptilnom dozom erotike, prikazat će svoj put do uspjeha.
A koliko ličnog uspjeha protagonistima je donio ovaj pozoršni komad, koji ulazi u petu sezonu, otkrivamo u seriji intervjua, ispovjesti i priča za life.ba.
2014. je godina, zima, sivo nebo, bljuzgavica. Ni kiša, ni snijeg. Automobili prskaju prolaznike na ulici, ljudi u žurbi, sudaraju se kišobranima… Mladić, 24 godine, nedavno diplomirani student glume. Kapa na glavi prekriva kosu koju je još prošle sedmice trebalo ošišati. U žurbi se spušta niz Dalmatinsku ulicu. Oklizne se, padne, opsuje nešto kroz zube. Ustaje, namrgođen u žurbi nastavlja silaziti niz ulicu, kasni. Mogućnosti, želje, snovi, potrebe, strahovi, maštanja, lavina misli u glavi, mjesecima se roje…
Stiže na sastanak, zakasnio je. Nije dobar početak.
Sredovječni muškarac sa bradom starom desetak dana počinje priču. Spominje projekat, predstavu, poznat tekst, poznatu ekipu glumaca. “Dame biraju”, minimalno 50 igranja, radionicu, mladića kao jednog od učesnika, obaveze, pravila, nastojanja…
Konačno…
Mladić je već odlutao sa mislima u glavi. Već se vidi na sceni. Vidi reflektore, čuje glasove kolega, igra se. Blagi osmijeh na njegovom licu, gotovo da može čuti zvuk aplauza…
Glasan aplauz, huk, vrištanje, hipnotisano udaranje dlanom o dlan. Glasan žamor, ogromna graja, nevjerovatna kakofonija prolama se dvoranom dok mladić, 26 godina, uredne frizure pažljivo počešljane u desnu stranu oblači trenerku i žuri prema izlazu na scenu… Mladić istrčava na scenu. Oko njega su poznata lica. Kao da su oduvijek tu, ozareni su, gledaju jedni druge. Duboki udah, srce lupa 300 na sat, duboki naklon prepunoj dvorani. Iako šestu noć zaredom izlazi pred pubilku, u šestom gradu, samo jednom od 66 u kojima je dosad bio, na licu se ne vidi umor. Osmijeh, baš onaj osmijeh koji sam izađe na lice, osmijeh sreće, olimpijski…
Taj mladić sada ima 28 godina, zove se Davor Sabo i taj mladić sam ja…
Danas je bio lijep zimski dan. Prava sarajevska zima, hladnoća koja reže obraze, pahulje u zraku, snijeg puca pod nogama…
Silazim niz Dalmatinsku, okliznem se, padnem na leđa. Moralo se desiti, kližem se već danima… Glasan smijeh, gotovo do suza, ustajem, nastavljam dalje, ne prestajem se smijati, okrećem se kao da gledam sebe dok padam i ne prestajem se smijati…
Između prvog i ovog današnjeg pada prošlo je nešto više od četiri godine…
Prošlo je, kažu, 199 izlazaka na scenu, 70 gradova, 400 sati provedenih na sceni, 70 različitih hotela, 70 kreveta, hiljade kilometara puta, 199 oblačenja i skidanja sakoa, košulje, pantola i cipela, 199 zapaljenih cigareta, 199 probušenih balona, 199 naklona publici i 199 drugih stvari koje ću prepustiti statistici…
Lijepe su to brojke, impozantne, zavidne, nevjerovatne, pomalo zapanjujuće, zastrašujuće, pokazatelj su i mjerilo nivoa na koji se stiglo…
Više od brojki, više od statistike, i mnogo, mnogo, mnogo važnije je to što se između prvog pada i ovog danas, osim frizure, za mene promijenilo mnogo toga…
Mnogo je važnije to da je onaj mladić sa početka priče naučio slušati i čuti druge, prihvatiti i upoznati čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama, pristati na različitost, uvažiti mišljenje drugoga, prihvatiti kritiku…
Ovaj danas se mnogo više smije, iako je mnogo zreliji. Otkrio je i bio na mjestima koja onaj nije mogao ni zamisliti… Odrastao je… Dobio nove prijatelje, svaki od tih 199 puta bio je drugačiji, svaki je ugradio nešto novo u biće, u svakom je napredovao…
Sada nema prepreka. Put koji je prošao pokazatelj je da se želje i snovi itekako mogu ostvariti… Ovaj danas čovjek je bolji, razumniji, sretniji, nemjerljivo iskusniji i mnogo spremniji za sve što ga čeka u budućnosti…
