Prst pokrene sjećanje. Otvori sehare kojih nismo svjesni. Otvori sobe mračnih kutova. Proteče dosta vremena, pa osvijestimo da preživljavamo lavinu. Prst je riječ s puno simbolike. Prst je nekad subjekt, nekad objekt u krilatici prst sudbine.
Piše: Saida Mustajbegović
Prst otiskom, čini svaku priču jedinstvenom i personalnom. Prije šest godina prst je dobio posve drugačiji kontekst u mojoj percepciji. Nakon što sam u novembru 2014. godine odgledala premijeru predstave „Prst“ u Sarajevskom ratnom teatru, svako novo igranje, to jest svaka najava predstave pokrene onu istu lavinu s početka.
Drama kosovske autorice Doruntine Basha, a u režiji Sabrine Begović Ćorić univerzalna je slojevita priča koju bi scenografijom i kostimima mogli obući u bilo koji kut svijeta.
Ljudska bol je građanin svijeta, a nespokoj iščekivanja posebno poznata balkanskim narodima.
Svaki stanovnik Planete koji je izgubio člana porodice, osobu koju voli i iščekuje njen povratak, razumije jezik agonije tog čekanja. Ono nekad traje mnogo dulje od jednog prosječnog ljudskog života jer se prenese na drugu generaciju. Onda i treću…
Priča je, na prvu, o mnogo puta viđenoj borbi za prevlast nad šerpom: svekrva (Selma Alispahić) i snaha (Amila Terzimehić) utrkuju se za ljubav onog koga nema – snahinog muža i svekrvinog sina koji ne voli peršun, zato ga neće staviti mnogo u čorbu; ne voli ni masno, ali jeo je…
One se spremaju na godišnje putovanje, istovremeno bore sa zaboravom i sjećanjem, ne mogu skupa ni jedna bez druge jer dijele iste uspomene, jedna ih skriva, druga, pak, neće da zaboravi.
Baš te uspomene njih više ne mogu imati ni s kim drugim jer niko drugi neće znati da su crvene tenisice prvi bračni poklon mužu koji je druga – nakon decenije –odlučila skloniti ispred vrata i sakriti u memljivi podrum.
Jesu li te tenisice ispred vrata sjećanje koje pohranjujemo u podrum? Jesu li te tenisice ispred vrata, istovremeno nada i opomena? Žive li svi koji čekaju i jedno i drugo istovremeno boreći se sa svim ratnim i poratnim traumama? Sve su to pitanja koja potakne drama Doruntine Basha.
Kao što nam je poznat osjećaj gladi ili promrzlosti, tak smo svi nekad nekog čekali. I nije to ugodan osjećaj, naročito ako čekanje potraje iako znamo da će taj neko na koncu doći. Ovo čekanje je drugačije. Ova glad majke za sinom, žene za mužem je drugačija, mučnija i traje.
Zato je važno gledanje ove predstave. Prst, pričajući priču o traumatičnim posljedicama rata i traženju nestalih, ali i o ženskom sustavu snahe i svekrve, katarzično potakne gledaoca sa osvijesti vlastitu dramu. Onu koju je naslijedio. Ili pak svjedočio joj.
U oba slučaja, to je drama koja se živi. Igrajući svekrvu, Selma Alispahić uspijeva prizvati empatiju svakog posmatrača jer na momente se čini da upravo ta majka nosi sav bol svijeta na svojim plećima.
Bol svake majke koja čeka sina. Snaha, koju sjajno igra Amila Terzimehić, simbol je osobe koji je život zatočio u momentu kada ga je počela živjeti.
U ovom slučaju njihova „lična“ drama istovremeno govori koliko je ponašanje žena uslovljeno patrijarhalnim principima koji vladaju u balkanskom društvu, a koliko one same, neovisno od bilo čega, mogu da grade vlastite odnose, a koliko su uslovljene nametnutim matricama patrijarhata.
S druge strane, ova predstava govori kakvi su zatočenici porodice koje iščekuju svoje najmilije jer „od deset koje su odveli, sve su vratili u vrećama, ali njega nisu. Znači da je živ.“
U predstavi igra i Ana-Mia Milić. Dramaturginja je Dubravka Zrnčić Kulenović, a kostim i scenografiju potpisuje Adisa Vatreš.
