Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), kao specijalizirana agencija Ujedinjenih nacija, tokom Covid pandemije objavila je seriju članaka pod nazivom “Vaccines Explained” (Pojašnjena o vakcinama), u kojem se daju objašnjenja o razvoju i distribuciji vakcina. Ovaj članak je dio te serije. Tu se pruža prilika široj javnosti da sazna više i da bolje razumiju mehanizam funkcioniranja vakcina – od njihovog djelovanja i načina izrade do sigurnosti i nepristranog pristupa.
Od decembra 2020. godine, neprestano se radi na više od 200 proizvoda koji su kandidati za vakcinu protiv COVID-19. Od tog broja, najmanje 52 kandidata za vakcine su već u stadiju ispitivanjima na ljudima. Trenutno je nekoliko drugih u fazi I / II, koji će ući u fazu III u narednim mjesecima.
Ovdje se onda odmah nameće pitanje: Zašto je toliko puno vakcina u razvoju?
Obično se desi u ovakvim ispitivanjima da će mnogi proizvodi kao kandidati za vakcine biti ispitani prije nego što se za neke od njih potencijalno utvrdi da su ujedno i sigurni i učinkoviti.
Na primjer, od svih vakcina koja se proučavaju u laboratorijima i na laboratorijskim životinjama, otprilike 7 na 100 njih će se smatrati dovoljno dobrim da pređu u klinička ispitivanja na ljudima. Od vakcina koje uđu u klinička ispitivanja, samo je svaka peta uspješna. Mnogo različitih vakcina u razvoju povećava šanse da će postojati jedna ili više uspješnih vakcina za koje će se pokazati da su sigurne i efikasne za predviđene prioritetne grupe u populaciji.
Postoje tri glavna pristupa u dizajniranju vakcine. Njihove razlike su u tome koristi li se čitav virus ili bakterija; samo dijelovi bakterije koji pokreću imunološki sistem; ili samo genetski materijal koji sadrži upute za stvaranje specifičnih proteina, a ne kompletnog virusa.
U pristupu u kojem se koriste cjeloviti mikrobi proizvode se:
Inaktivirane (mrtve) vakcine
Prvi način za izradu inaktivirane (mrtve) vakcine je uzimanje virusa ili bakterije koja prenosi bolest ili one koja je vrlo slična njima, i deaktiviranje ili ubijanje hemikalijama, toplotom ili zračenjem. Ovaj pristup koristi tehnologiju koja dokazano djeluje kod ljudi – to je način na koji se izrađuju vakcine protiv gripe i dječje paralize – i ovakve vakcine se mogu proizvesti u razumnim razmjerama.
Međutim, potrebne su posebne laboratorijske ustanove za siguran uzgoj virusa ili bakterije, što može rezultirati dugim trajanjem procesa proizvodnje i vjerojatno će biti potrebne dvije ili tri doze za primjenu takve vakcine.
Žive atenuirane (oslabljene) vakcine
Žive atenuirane vakcine sadrže živi, ali oslabljeni virus ili bakteriju, i daju snažan imunološki odgovor sličan pravoj prirodnoj infekciji. Obično nakon prve doze žive atenuirane vakcine daju potentan imunološki odgovor.
Vakcina protiv ospica, zaušnjaka i rubeole (MMR) i vakcina protiv vodenih kozica i herpes zostera primjeri su ove vrste vakcine. Ovaj pristup koristi sličnu tehnologiju kao inaktivirana vakcina i može se proizvesti u velikim količinama. Međutim, ovakve vakcine nisu uvijek pogodne za ljude s ugroženim imunološkim sistemom.
Vakcine sa takozvanim „viralnim vektorom“
Ova vrsta vakcine koristi siguran virus za isporuku određenih njegovih dijelova ili proteina iz odabranog mikroba kako bi mogla pokrenuti imunološki odgovor bez izazivanja bolesti. Da bi se to učinilo, upute za izradu određenih dijelova patogena od interesa ubacuju se u siguran virus. Sigurni virus tada služi kao platforma ili vektor za unošenje proteina u tijelo. Protein pokreće imunološki odgovor. Vakcina protiv ebole je primjer vakcine viralnog vektora i ovaj model vakcine se može brzo proizvesti.
Podjedinični pristup u kreiranju vakcine
Podjedinična vakcina je ona koja koristi samo vrlo specifične dijelove (podjedinice) virusa ili bakterije koje imuni sistem treba prepoznati. Ne sadrži cijeli mikrob ili koristi sigurni virus kao vektor. Podjedinice mogu biti proteini ili šećeri. Većina vakcina koje se primaju u djetinjstvu su podjedinične vrste, koja štite ljude od bolesti poput hripavca/velikog kašlja, tetanusa, difterije i meningokoknog meningitisa.
Genetski pristup (vakcina nukleinske kiseline)
Za razliku od pristupa u izradi vakcina koji koriste ili oslabljeni ili mrtvi cijeli mikrob ili samo njegove dijelove, vakcina nukleinske kiseline koristi samo dio genetskog materijala koji daje upute za određene proteine, a ne cijeli mikrob. DNK i RNK su zapravo instrukcije koje naše ćelije koriste za stvaranje proteina. U našim ćelijama DNK se prvo pretvara u informacijsku RNK, koja se zatim koristi kao nacrt za stvaranje specifičnih proteina.
Vakcina nukleinske kiseline našim ćelijama pruža određeni skup uputstava, bilo kao DNK ili mRNK, kako bi one stvorile specifični protein koji želimo da naš imunološki sistem prepozna i na njega reagira.
Pristup korištenja nukleinske kiseline je novi način razvoja vakcina. Prije pandemije COVID-19, niti jedna od tih vakcina nija bila prošla postupak punog odobrenja za upotrebu na ljudima, iako su neke DNK vakcine, uključujući i one za određene vrrste karcinoma, bile u stadiju testiranja na ljudima. Zbog pandemije, istraživanja na ovom području su vrlo brzo uznapredovala i neke mRNK vakcine protiv COVID-a sada dobivaju odobrenja za hitnu upotrebu, što znači da ih se sada može koristiti u vakcinaciji ljudi, a ne samo kao dosad, u kliničkim ispitivanjima, navodi se u članku specijalne serije “Vaccines Explained” (Pojašnjena o vakcinama), koju objavljuje Svjetska zdravstena organizacija kao jedan od alata u svrhu bolje informiranosti o pandemiji koronavirusa.
