U selu Orubica kod Gradiške, u nebranjenoj zoni plavnog talasa rijeke Save, danas živi 12 stanovnika u osam domaćinstava, iako se svake godine suočavaju sa najmanje dvije poplave.
Slobodan Knežević, zamjenik šefa Odsjeka Civilne zaštite u opštini Gradiška, objasnio je da su mještani ovog sela sedamdesetih godina isplaćeni i iseljeni, jer su odgovorni u bivšoj Jugoslaviji zbog čestih poplava tadašnja pokušali napraviti nebranjeno područje.
“U jednom trenutku su se poslije rata vratili na svoja kućišta i nastavili da žive, jer obradivo zemljište u reonu sela Orubica je jako plodno i oni to svi znaju i vežu ih nostalgija, neke navike …”, kazao je Knežević.
– Svaka kuća ima motorni čamac –
Odbrambeni nasip nalazi se na oko tri kilometra od Orubice. I prije njegove izgradnje poplave su bile redovna pojava. Prilikom gradnje kuća mještani su prvo nasipali male brežuljke na kojima su onda gradili, kako im voda ne bi ulazila u kuće. Prema riječima Kneževića mještani su i u takvim uslovima, kada voda prekrije čitavo selo, prilično obezbjeđeni. Hranu pripreme, a jedini im je problem pitka voda koje nemaju kada im budu poplavljeni bunari.
“Navikli su na taj način života. Svi imaju čamce u ovakvim situacijama, zadnjih sedam dana vodostaj Save je bio 7 metara i 80 centimetara i u tim uslovima mi ih obilazimo u smislu jednokratne pomoći u pitkoj vodi, hrani, gorivu, jer svi imaju čamce sa motorima i to im dobro dođe da imaju kontakt sa gradom, sa svojom rodbinom”, rekao je Knežević.
Ekipa Anadolu Agency (AA) Orubicu je posjetila u vrijeme kada je vodostaj Save počeo da opada. Jedini način da se stigne do sela, od odbrambenog nasipa, je čamcem preko pašnjaka koji je sada pretvoren u jezero duboko oko pet metara. Zahvaljujući gradiškoj Civilnoj zaštiti, ekipu AA je na početku jezera dočekao Milan Kozić, zvani Mile, najvještiji vozač čamca u Orubici.
Kaže da je vožnja, naročito po vjetru, opasna za one koji ne znaju, ali za one koji su navikli, nije problem. Ispričao je kako dnevno u čamcu provodi i po pet sati, a i ako nema poslova koje treba da obavi, onda se bar provoza po poplavljenom selu.
Vožnju izbjegava samo kada piri jugo, jer su tada talasi preveliki, ali takve situacije traju samo po dva, tri sata. Kada se vozi sam, Mili treba desetak minuta vožnje do sela, ali je zbog sigurnosti gostiju ovaj put vozio sporije, pa nam je u dvadesetak minuta vožnje objašnjavao detalje o Orubici, koju mještani rado porede sa Venecijom.
– Civilna zaštita pomaže mještanima –
Nakon prelaska jezera saopštio je da će ekipa dalje ići putem. Cijelo selo je pod vodom, pa se dio kojim inače prolazi put, da samo naslutiti po krošnjama stabala koja ga okružuju. Često se, kaže Kozić, na putu nakupe porušena stabla i grane, koje mora skloniti kako ne bi oštetile čamce.
Selo je struju dobilo tek prije 20 godina, a ove godine prvi put im je isključena na nekoliko dana zbog poplave. To je mještanima izazvalo još više problema jer su morali čamcima voziti zamrzivače, kako im se ne bi pokvarila hrana.
“Mi smo navikli na ovo, to kod nas nije tako opasno, kao na drugim mjestima, a dobro sarađujemo i sa Civilnom zaštitom, uvijek kad je poplava, sa njima smo u kontaktu, ako šta treba”, kaže Kozić.
On mještanima čamcem najčešće prevozi pomoć koju mu predaju predstavnici Civilne zaštite.
Mile živi sam, a prehranjuje se uglavnom od stočarstva i ribolova. Na pitanje zašto se nije odselio odgovara da mu je tu bolje nego da je u Gradišci. Za druge mještane objašnjava da imaju kuće i u Kozincima, te da neki od njih budu i u tom selu, i u Orubici.
Savka Lipovac, koja ima 77 godina, u Orubici živi 60 godina. Nekad je kaže dobro, a nekad i nije. Najveći problem je kada jako duva vjetar, a njoj je nezgodno jer je sama u kući, pa nema s kim ni popričati.
“Fino se voziti u čamcu, kad ja nekada ovako zamislim koliko žude da idu na more, i stvarno je dabome na moru lijepo, ali ja sad kad pogledam, pa nema ljepšeg mora, da ima na nekoj strani ljepše more od ovoga – nema. Samo eto što su godine, starost, pa nisi kadar više ni raditi nego eto tako, živiš do Božije volje”, kaže ova starica.
– Plodna zemlja kao nigdje –
Na pitanje da li je razmišljala da se odseli odgovara da nije. Iako kod djece ima gdje da živi, kada vidi koliko su radosni kad dolaze u Orubicu, ne želi da se preseli kod njih.
“Kad odem oni nemaju više kome doći. Dokle će to biti tako, ne znam, ali vidim da godine rade svoje, da ću morati preći”, kaže Savka.
Njen pokoji suprug mnogo je volio svoju djedovinu. Volio je, priča Savka, i vodu, mada je plavila kukuruze, pa nemaju šta ubrati, a treba čitave godine preživjeti. Nakon njegove smrt djeca su joj predlagala da se preseli, ali je ona to odbila, jer je njen suprug toliko volio ovaj kraj.
“A brate i rađala je ta naša zemlja i to teško gdje ima da možeš naći takve zemlje da rađa kao ova”, priča ona.
Kaže često je pitaju kako živi kad voda potopi selo. Uvijek odgovara da joj je isto, išla pješice ili veslala u čamcu – brzina je ista. Bez obzira na starost, čamac vozi i sada, bez njega ne bi mogla ništa uraditi. Za zimu se uvijek pripremi, a ako joj nešto nedostaje kupe joj djeca, tako da može živjeti bez obzira na poplavu.
Navikla je u prethodnih 20 godina na struju, pa joj je bilo neobično nekoliko dana dok su bili isključeni. Trudila se da sve završi dok se još vidi kako ne bi morala paliti svijeću naveče, jer se plaši da bi mogla zaspati, pa zapaliti kuću.
Prisjeća se da je voda najviša bila 1974. godine, kada im je poplavljena i kuća.
“Zato su nas i iselili odavde, dosta je ljudi tada iselilo, dosta ih je i poslije toga otišlo, a dosta ih je i pomrlo, nisu htjeli otići, ovih starijih koji su navikli. Ima to sve svoje, svoj je kraj naljepši. Možeš otići ne znam gdje, ali svako čezne za svojim krajem”, kaže Savka Lipovac.
– Djeca se u Orubici ne mogu školovati –
Sa njom se baš i ne slaže njen komšija Jovo Toroman (63) koji u Orubici živi sa suprugom Nevenkom. Na pitanje kako mu je živjeti u ovom mjestu za vrijeme poplava odgovara sa nikako.
“Nemaš nikuda, kao na Golom otoku. Sjediš, hodaš pomalo dvorištem, kad ga voda ne okupira, gledaš lijevo, desno, u vodu, nigdje kopna. Eto tako, ako nešto trebaš moraš ići gore na nasip odbrambeni, presjesti u auto ako ga imaš, otići do grada da bi kupio namirnice. Vraćaš se otud, veliki talasi, vjetar pirne gledaš kako ćeš doći, kako ćeš se utušiti, do kuće. Takav je ovdje život”, kaže on.
U selu Kozinci žive mu dva sina i četvoro unučadi.
“Kada je bila seoba bio je plan da se da po pet dunuma placa i 20 obradivog zemljišta da bi seljak odavde mogao da nastavi isti život. Koji su ljudi bili moćniji oni su to i dobili na vrijeme i odselili odavde, a mi nismo dobili tih 20 dunuma zemlje i zato mi nismo odselili”, priča Toroman.
Kaže da sa deset članova porodice ne može da živi na četiri dunuma okućnice.
“Niko nigdje ne radi i prema tome sam bio prisiljen da ostanem jer ja odavde radim svoju zemlju i hranim porodicu. Sinove sam poslao radi djece da ih mogu školovati, jer odavde ne mogu”, kaže on.
U Opštini Gradiška kažu da nemaju evidentirane obaveze prema stanovnicima Orubice, zbog čega ne mogu komentarisati izjave da Opština nije ispoštovala svoje obaveze u pogledu dodjele poljoprivrednog zemljišta.
“Tačno je da je određen broj iseljenih stanovnika sagradio kuće i koriste zemljište u iseljenim područjima, ali se isto još uvijek vodi na Opštini, što je česta pojava ne samo za ovo stanovništvo već i šire i odraz je cjelokupnog nesređenog stanja u ovoj oblasti. Pri tome, treba imati u vidu da su zemljišne knjige za područje ove opštine uništene u Drugom svjetskom ratu, što je sigurno doprinijelo neusaglašenosti javne evidencije sa stanjem na terenu”, navode iz Opštine Gradiška i dodaju da je za očekivati je da će se navedeni problemi riješiti u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnosti i utvrđivanja prava na nepokretnosti.
–
