Veliki broj ljudi jedva vuku svoja iznemogla bića preplavljena i potrošena strahom. Vuku svoj život znajući da ne mogu znati kad i gdje im se taj ozloglašeni osjećaj može aktivirati i napraviti trenutni kolaps u njihovom funkcioniranju koji nas svaki put ostavi u ludilu zbunjenosti, izgubljenosti, izbezumljenosti, što dodatno izazove novi val straha koji nas udari o hridi naše kože i vrati ga ponovno nama, gdje sagorijevamo u ludilu bezizlaznosti.
Ne znamo kud ćemo, gubimo orijentaciju, gubimo svaki dodir sa realnošću, pucaju sve zaštitne ovojnice našeg živčanog sustava koji počinje podrhtavati i na najmanji povjetarac.
Nemir se prostire i automatski je na svim našim mjestima. I u elementarnoj čestici. I česticama. Um, kao na brzoj traci, plasira sljedeći strah kojeg je nemir izazvao što pojačava nemir i taj pojačani nemir izaziva još veći strah koji nas tjera negdje i gdje god krenete, ne dolazite do cilja, ne dolazite do smiraja.
Želimo pobjeći od sebe, od siline razbuktalog psihološkog udara u kojem nam se mozak cijepa, a um raspada u tisuće dijelova koje ne možemo „pokupiti“. Razbacani su kao stakalca razbijene čaše čije krhotine pronalazimo i danima poslije, a neki djelić se odvoji tamo gdje ga i ne možemo vidjeti. I on postane odcijepljeni dio nas koji će nam plasirati teške osjećaje. Određenu neravnotežu. Osjećat ćemo da nam nešto nedostaje, da nismo potpuni.
Strah je izuzetno razoran. Nismo ni trepnuli, zgrabio nas je u čeljusti u kojima nam dolazi ideja o sigurnoj ugrozi našeg života, što stvara paralizu cijelog sustava. „Izbije“ nas iz tijela što može dovesti do vrtoglavice ili nesvijesti. Žestoko nam zgrči dijafragmu da nas istog trenutka prelomi, ostanemo bez daha, pomuti nam se um, u nekim situacijama, osoba ne može hodati ili može imati nagon za povraćanjem.
Kod nekih drugih ljudi osjećaj straha presječe crijeva, zbog čega moraju odmah na toalet ali i zgrčenost dijafragme traži brzo pražnjenje crijeva. Zdjelica je isto tako mjesto emocionalnih „senzacija“ koje izaziva strah. Ona se također stisne, zgrči i nesvjesno se odvajamo od nje pa tako i svih funkcija koje nosi taj centar životne energije, snage i slatkoće života. Sve to čini strah.
Strah nas može stisnuti u predjelu grudnog koša, gdje se osjećamo najosjetljivijima jer nam se srce uzlupa, uznemiri i tu najčešće dobijemo složenac strahova koji nas „ispale“ u orbitu bespomoćnosti iz koje „nema povratka“. Tako nas um uvjerava i plaši.
Zbog čega je strah ovako razoran, ubitačan i izluđujuć?
Ovakvi strahovi dolaze iz traumatskih iskustava, iz podsvjesnih programa vezanih za strah ali i za neke druge teme, izranjenosti duše, izranjenosti srca, kombinacije trauma i podsvjesnih programa i naše odcijepljene dijelove. Pošto je trauma pukotina psihe, iz koje se razvija i psihološki poremećaj, iz te pukotine izlazi i neshvatljiv intenzitet straha. Kad se trauma aktivira i povuče podsvjesni program koji može biti „život me ubija“ uz recimo odcjepljeni dio, „nisam u svom centru“, krene lavina osjećaja, misli, slika i tjelesnih senzacija koje izvedu urnebesni „ples“ straha.
Ljudi sa ovakvom patnjom izbjegavaju život, izbjegavaju stajanje u redu banke, izbjegavaju mjesta gdje se osjećaju zarobljeno npr.kod frizera ili stomatologa jer kad strah krene, oni moraju „bježati“. Izbjegavaju otvorene prostore ali i zatvorene poput liftova, velike prodajne centre, veće skupine ljudi jer se osjećaju nestabilno i grčevito se drže za misao „samo da se ne srušim“.
Strahovi nam ukazuju da živimo programsku realnost, nešto što smo naslijedili od roditelja, bake i djedova, zajednice i što ometa našu autentičnost i življenje svoje individualnosti koja ima svoje zakonitosti i koje su za svakog pojedinačno jedino dobre i harmonične da bismo živjeli. Na najbolji mogući način. Zato je potrebno strahove iscjeljivati.
Strahovi se iscjeljuju kroz psihoterapiju i mnoge psihoterapijske tehnike koje osobu vraćaju u izvorno stabilno i samosvjesno, integrirano stanje koje živi slobodno svoj život i svoja htijenja ali i svoja „neću“ i „ne mogu“.
Vaš integritet je najvažniji! Tada ste pod punom životnom „spremom“!
Autor: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica, satori i theta procesor
Fotografija: Goran Primorac
