Dževad Begić Đilda, nekadašnji vođa navijača sarajevskog Željezničara, poginuo je na današnji dan prije 28 godina od snajperskog hica.
Tog kobnog jedanaestog julskog dana 1992. godine ranjeno je nekoliko civila nadomak raskrsnice u sarajevskom naselju Pofalići.
Kasnije su njegovi saborci prepričavali da je Đilda, čim je čuo vapaje za pomoć, rekao “idemo”. Đilda je tada neustrašivo iskočio iz automobila kako bi pomogao ranjenoj ženi.
Neustrašiv, želio se obračunati sa skrivenim neprijateljem. Automobil u kojem je bio zasut je mecima još dok je prilazio povrijeđenima. Đildini bližnji sjećaju se da je uvijek govorio: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”.
No, snajperski metak iz zasjede zauvijek je prekinuo njegov život. Za njega mnogi kažu da je bio ”najveći sarajevski borac”.
U trenutku pogibije imao je 26 godina. Bio je toliko hrabar da priče o njegovim podvizima ostavljaju bez daha. Ljudskost i hraborst bez granica bile su osobine čovjeka koji je živio za grad Sarajevo koji je branio gdje je god trebalo.
Sudbina je htjela da pogine u neposrednoj blizini Grbavice za koju je živio. Posthumno je dobio priznanje Zlatni ljiljan.
”Bio je krupan čovjek, nije mogao ući na vrata. No, nikada nije dopustio maltretiranje nekoga ko je bio slabiji od ostalih. Vjerujte da se nikoga nije bojao, a trčao je svakome da pomogne. Bio je ljudina. Često je govorio da bi mu bilo žao da pogine od snajpera, jer je to za njega bilo podmuklo. I onda snajperski hitac prekine jedinu pravu vrijednost – život“, govorio je mnogo puta kasnije njegov brat Halil Lilo Begić,.
I Đildin brat Izet poginuo je u decembru 1992. godine. Kao i Dževad, od snajperskog hica. Pogođen je gotovo u isto mjesto, skoro u isto vrijeme, razlika je bila možda desetak minuta. Bila je subota, isti dan kada je stradao i Đilda. Sve je bilo kao preslikano. Po njima dvojici ulica u sarajevskom naselju Koševsko Brdo zove se – Braće Begić.
