Vladimir Dimić postao je zanimljiv široj javnosti nakon glavne uloge u dokumentarnom filmu “Čovjek i drvo” posvećenom njegovoj tridesetogodišnjoj sadnji drveća.
Vladimir je osoba koja ne voli publicitet i isticanje po medijima, ali pristao je na razgovor za Anadolu Agency (AA) upravo kako bi nekoga, barem jednog čovjeka, potaknuo da posadi drvo, barem svake godine po jedno, za početak.
Umirovljenik Vladimir Dimić (65) radio je nakon završenog fakulteta pa sve do starosne mirovine kao prometni inženjer u Hrvatskim željeznicama, u Zagreb je radi školovanja iz rodnih Vinkovaca došao 1972. godine.
Obiteljski je čovjek s naoko sasvim običnom životnom pričom, ali kako se upravo tu kriju zanimljivi ljudi, potvrda je upravo Vladimir, u gimnazijskim i studentskim danima muzički urednik na lokalnom radiju i DJ. Osim glazbom, amaterski se od rane mladosti bavi i fotografijom, imao je nekoliko fotografskih izložbi.
Ponosni je autor nekoliko lijepih grafita u svom kvartu, a u jesen života, kako sam filozofski hrabro ističe, objavio je i knjigu kratkih priča naslovljenu “Život” izdanu u simboličnih 365 primjeraka gdje u samom naslovu kaže kako život znači: djeca, stabla, knjige, rad, igra, ljubav, voda, zrak i zemlja.
Stanuje u Starom Trnju, na Savici, u “lijepom, ali zanemarenom i neurbaniziranom dijelu Zagreba” u kojem ljudi još uvijek stanuju u malim obiteljskim kućama, okruženi tišinom, povrtnjacima i zelenilom, kao i prije pola stoljeća.
– Černobil kao pouka i poticaj –
Kada je 1986., s navršene 33 godine, dobio drugo dijete, osjetio je potrebu nešto napraviti. Bila je to godina kada se desio Černobil koji je šokirao cijeli svijet i kada je shvatio da jedna ljudska greška može upropastiti pola svijeta.
“Shvatio sam da je potrebno nešto napraviti i vratiti dug planeti Zemlji. Svi mi dišemo, ni zrak čak nije besplatan, a taj zrak proizvode upravo stabla”, kaže Vladimir.
I tako je počela njegova priča sa sadnjom stabala po gradskim zelenim površinama, priča čovjeka koji živi u gradu, u zgradi, koji čak nema ni svoj vlastiti vrt.
Kako je u gradu zabranjeno saditi drveća bez plana i dozvole, Vladimir je shvatio da je besmisleno postati “gradska gerila” i narušavati dogovoreni ritam i plan grada, pa je prve sadnice posadio na mjestima na kojima su se sadnice posađene od gradske komunalne službe osušile, a takvih svake godine biva puno.
“Sad, ako prošetamo, vidjet ćemo da je jedno od tri posađena stabla suho. I što bi smetalo da ja na tom mjestu iskopam rupu i zasadim svoje stablo, iste vrste koja se nije primila?! To nitko neće ni primijetiti, samo će reći: ‘Vidi kako je ovo drvo živnulo’. Odlučio sam govoriti o tome kako bi bar jedan čitatelj rekao: ‘Pa, to bih i ja mogao, to nije ništa’”, poručuje Vladimir.
U protekle 33 godine zasadio je preko tisuću stabala na zelenim gradskim površinama i diljem zemlje, oko 600 ih se primilo, ali Vladimir ne voli govoriti u brojkama jer brojke nisu važne, smatra.
– Proljeće i jesen najbolji su za sadnju –
Najbolje je saditi u jesen i proljeće, kaže Vladimir koji je na početku svoje botaničke karijere učio od tadašnjeg prijatelja, diplomiranog šumara koji je postao poznat kao glumac, a riječ je o pokojnom Đorđu Rapajiću, proslavljenom po ulozi Nosonje u seriji za djecu “Smogovci”.
“Najvažnije je pronaći pravu poziciju, neku gradsku zelenu površinu na kojoj se neko drvo već osušilo, zbog nebrige gradskih firmi za održavanje zelenila ili iz bilo kojeg drugog razloga”, savjetuje Vladimir.
Oko Vladimirove zgrade, nakon što je izgrađena, od 35 zasađenih stabala samo su dva preživjela, sva ostala su se osušila, ali ih je jedno po jedno sam zamjenjivao. Gradska komunalna poduzeća često ne stignu zalijevati posađene sadnice, a ponekad ih zasade u pogrešno vrijeme.
– Novac, vrijeme, alat i fizička snaga –
Nije zanemariv ni financijski dio priče oko sadnje stabala jer sadnice u rasadnicima koštaju od 20 do najmanje 200 eura, ovisno o vrsti i veličini sadnice, o kojoj pak ovisi veličina rupe koja treba biti najmanje 40 puta 40 puta 40 centimetara. Za sadnju je, osim fizičke snage, krampa, lopate i sličnih alata, potreban humus, neka vrsta gnojiva, ali i utrošak vremena.
“Nekad sam mogao iskopati deset rupa, a sad iskopam dvije i već sam mrtav umoran”, priznaje Vladimir.
Rođendan slavi u rano proljeće, idealno vrijeme za sadnju, a svi prijatelji već znaju što mu je najbolje pokloniti. Najviše voli posaditi hrast, ali hrast se najteže prima, voli magnolije, japanske trešnje, cedar, tisu, bukvu.
“Bio sam normalan čovjek koji ide na posao u 7 sati ujutro i onda, da bih mogao zasaditi drvo, moram se ustati u 4, u 3 sata ujutro. Kad završim sadnju, otuširam se, onda idem na posao, jer imam ženu, djecu i druge obaveze”, kaže.
Nalazio je razne načine kako doći do sadnice, neke firme bi kupile drveće, a iznos bi im se odbio od poreza, organizirao je i sudjelovao u brojnim akcijama pošumljavanja.
Osim užitka u sadnji, a potom još većeg užitka u promatranju stabla dok raste, branju plodova s njega ili užitka u laticama dok drvo cvjeta, saditelj često doživljava i razočarenje, kaže Vladimir. Jer neko drvo se osuši, neko drvo netko polomi, netko manje drvo čak i ukrade, ali to je za Vladimira još najbolje rješenje jer pretpostavlja da je drvo ukradeno da bi na drugom mjestu bilo posađeno.
Vladimira uspoređuju ga s animiranim filmom “Čovjek koji je sadio drveće” napravljenim prema knjizi iz 50-ih godina.
Drvo daje kisik za disanje, daje hladovinu, snižava temperaturu u vrijeme najvećih vrućina, drvo uljepšava okoliš i oplemenjuje svijet, poručuje Vladimir kako bi nas sve podsjetio na brigu oko drveća i na ljepotu sadnje vlastitog drveta.
