Ko bi rekao da je prošlo 32 godine od toga dana? Pa, ipak, istina je. Još 1986. godine, u San Nicolásu, igrana je utakmica osmine finala između afirmisane europske reprezentacije, Zapadne Njemačke, i tada nadolazeće nove vrijednosti afričkog kontinenta, Maroka.
Golom Lothara Matthäusa u 88. minuti, iz slobodnog udarca, njemački je Mannschaft slavio još jednu mundialsku pobjedu, koja njima nije toliko puno značila, koliko je tuga bila velika u redovima Marokanaca.
Tri desetljeća kasnije, čini se da je to filozofija i ovog prvenstva. Dok u redovima Elfa Mundial shvataju kao još jedan turnir u nizu bivših, sadašnjih i budućih velikih takmičenja, u Casablanci i Maroku, kao i uvijek, neviđen pritisak i deviza – biti ili ne biti.
Marokanska javnost ne skriva optimizam pred prvenstvo, pritajeno se nadaju kako bi mogli ponoviti uspijeh otprije tridesetak godina. Njihov fudbalski talent je neosporan, njihovo znanje nepresušno, a, što je najbitnije, njihovi su rezultati skromni. I šta sada? Odlučili su se pokazati u najboljem svjetlu. Nekima će slava odmah udariti u glavu, a neki će krenuti stopama svojih idola.
A za sve je kriva generacija Joséa Farija. Ovih dana su senzacija, ekipa Afrike i kvalifikacija zasigurno. Ima istine u tome, za nekoliko godina ne može se odjednom preskočiti nekoliko životnih stepenica, iako je Maroko odavno postao ‘sindrom uspjeha’. Predstavnici mediteranske, arapske škole fudbala, uzdaju se u mir i strpljivost, dugo čekaju i grade svoje prilike.
Ako ih dočekaju dobro, ako ne – opet dobro! Pobijediti, ili barem pokušati, temeljni je princip marokanskog fudbala. Igrati dobro, u Maroku, znači pružiti sve od sebe, čak i na račun toga da se pogriješi pet puta od deset pokušaja. Lavovi Atlasa imaju veliku fizičku snagu i razvijene mišiće kao osnovno oružje, koriste to obilno, za maraton dug 32 godine…
Grupa B
REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]
Reprezentacija Portugala: Santosov servis za dostavljanje [infografika]
Reprezentacija Irana: U kući obojenih snova poput zmije otrovnice [infografika]
Uvijek je jednom prvi put, pa i za Blindanovu selekciju koja nikada do tada nije izgubila s jednim golom razlike – ”na otpatke”. Desilo se to na World Cupu u Sjedinjenim Državama, a mnogi su to priželjkivali, iscrpljeni od uzastopnih pobjeda Lavova Atlasa, suviše uočljivih da bi im se svidjelo, suprotno od jednog drugog pravila novog kursa u tadašnjem marokanskom fudbalu.
I u Dakaru, u julu 1993. i mjesec dana kasnije u Lusaki, protiv Zambije i Senegala, bio je gol previše, ali su Marokanci znali anulirati prednost, i na kraju čak i pobijediti Lavove Terange. U Orlandu je slučaj mogao biti ponovljen da se dobro iz kvalifikacija možda nastavio na World Cupu. Ta se pretpostavka nije desila zbog suprotstavljenih belgijskih ”doga”, sastava globetrottera, koji su kolutali očima, ujedinjeni u molitvi.
Tada su Noureddine Naybet i Nacer Abdellah, postavljeni jedan drugome uz bok na terenu, bili vrlo udaljeni od ostalih saigrača. Štetu je lako prikazati s naglim gubitkom Ahmeda Masbahija. Noureddine Naybet i Nacer Abdellah, koji su u kvalifikacijama, u Dakaru i Lusaki, bili izvrsni da bi već na Citrus Bowlu, u Orlandu, svi razočarali. U svakom sportu, loše se pripreme i nedostatak fizičke spreme, naplaćuju ”kasnije”, a za to su dovoljne i čuvene pripremne utakmice između spremnih i nespremnih.
Mustafa El Haddaoui, izvan forme, nije se vidio u duelima sa Dannyjem Boffinom, a Mustapha Hadji koji je tek te sezone upoznao prave fizičke pripreme, bio je izvrstan na sve tri utakmice. Jedan od šest, uključujući Mohammeda Chaoucha i Hassana Nadera, sposobnih čak i za zbunjujuće golove Holanđanima i Saudijcima. O svemu tome Abdellah Blinda je trebao voditi računa.
Jedna lijepa zamisao, relaksirajuća istovremeno prisustvom Saudijaca, s kojima nikada nema prijateljskih mečeva. Vječni derbi, izvan sezone ili u pravoj bici za bodove, uvijek je bio nagrađivan više od mogućnosti, stvar je koju Maroko u East Rutherfordu nije znao dati, u nemogućnosti da pozove blistavi osmijeh Ahmeda Bahje na red. Uvjeren je bio Blinda, da su se možda samo Naybet i Abdellah ponašali na prvenstvu kao i u kvalifikacijama, rezultat bi bio drugačiji.
Na kraju, bilo bi dovoljno sretnije raspoloženje Chaoucha i Rachida Daoudija, pa da se saudijski sokolovi otjeraju u jarak. Dobri u odbrani kada su sretno postizali pogotke, zahvaljujući nepokretnoj marokanskoj zadnjoj liniji koja je skamenjeno promatrala nalete lopti s bokova. Abdellah, Triki, Azmi, svi su samo gledali. Zbog pejorativih grešaka, potpuno stranih u igri, rezultirali su ”dvicom”, isto kao i u Orlandu protiv Belgije i Holandije.
Dok vukovi urlaju nad vlastitim promašajima
Prirodno, onaj koji nije čekao drugo da bi mogao otvoriti jednu staru, sada već neizbježnu raspravu, o utakmicama, samo čitao iz novina nakon odigravanja utakmica i spoznaje rezultata, tumačio je to na svoj način, za vlastitu upotrebu. Mišljenje je upornih Blindovih neprijatelja da su i Holanđani pobijedili jer su igrali na protunapade, čuvajući zdravlje svojih ”prinčeva” dovedenih iz amsterdamskog Ajaxa i postavljanjem u ekipu Gastona Taumenta, tvorca pogotka refleksnom Mohamedu Al-Deayeu u prvom kolu.
Ali, ako se bolje pogleda, zar golovi nisu postignuti nakon mnogih kornera i ubacivanja u protunapad? Ostalo je bilo stalna odbrana od pritiska Marokanaca sve dok napadačima i napadnutima nije nestalo snage. Kako bilo da bilo, samo jednom su vizionari uspjeli uvrijediti Abdellaha Blindu.
Blinda, nakon što je mnogo i dobro radio, smatrao je to nazadnjaštvom nostalgičara u vlastitom okruženju, on to nije mogao razumijeti. Cijeli Maroko, vrativši Mustafu El Haddaouija u reprezentaciju, slavljen je kroz igru i izborom od strane Blinda, a na kraju se osjećao stavljenim na vjetrometini. Ali kako? Pa zar nisu direktan plasman izborili upravo jer su promijenili način igre, tada su se čitali hvalospjevi u čast nekadašnjih, neproduktivnih vremena. Iskustvo je ostalo u svakom slučaju korisno.
Ko zna šta je mislio Blinda, nakon povratka iz fatalne Amerike. Od veličanstvenih ispraćaja kada je često znao izjavljivati ”kud god sam došao, ljudi su me podupirali, pratili, aplaudirali”, a šta ga je snašlo. Tada, nakon nesretne i kontroverzne mundialske pustolovine Lavova Atlasa, došlo je do otvorenih sukobljavanja, napada svakakvim riječima punih ljutnje, sve do jedne vrste ”lova na čovjeka”, u skladu sa sve opasnijim navijačima, udaljenima od zemaljske civilizacije. Blinda od trenutka kada je pustio korijen u marokanskoj reprezentaciji nije uspio osvojiti ama baš ništa.
A imao je na raspolaganju više prilika da to učini bez velikih muka, i uz pomoć velikog broja marokanskih iseljenika, a sve ih je prokockao.
GRUPA A
EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE
Razočarao je naciju, oskliznuvši se na američkoj kori od banane, a ponašanjem igrača koje je naljutilo tifose, više od rezultatskog neuspjeha. Uvjeravati njih, s alibijem nenastupanja još uvijek mladog Mustaphe Hadjija, je prekomotno. Tačno je, kao što je tvrdio Blinda, da je to bila predostrožnost u osporavanjima s navijačima koji su se osjećali izdanima od strane selektora. Ali trebalo je proširiti jedan uvjerljiviji dokaz vrijednosti marokanske selekcije kao što se to već dešavalo u prošlosti.
Međutim, porazi World Cupu u Sjedinjenim Državama bili su opravdani, ustvari neminovni zbog šeprtljave odbrambene postave koja je nudila igračima Dicka Advocaata, Jorgea Solarija i Paula Van Himsta da upotrijebe oštricu, na tada već tradicionalno izmještanje ljudi i uloga na utakmici, koji su ljuti, svjesni da mogu biti bolje raspoređeni. Prečeste su bile manjkavosti, tih dana, da bi se Blinda mogao pozivati na nedostatak sreće. I dalje, osim tehničkih propusta, ostaje crna rupa u rezultatima. Blinda je tvrdoglav, Blinda je vođen najboljim namjerama, Blinda zna svoj posao, nije niko mislio da je lako pucati u čovjeka nesumnjivo bogatog vrijednostima i ponudama.
U svakom je klubu istinski bio sposoban provesti kopernikansku revoluciju, mijenjajući profesionalno i tehnički igrače, zavisno od njihovih sposobnosti, ostavljajući čak i poneku ogrebotinu više u ličnim odnosima. Učinio je to i u Raja Casablanci, Rabatu i Baniyasu, postižiću velike rezultate, i puneći stadione.
Ali, u reprezentaciji je njegova zvijezda potamnila. Limitirana mogućnost igrača, njegova manija za savršenstvom, koja je prelazila u neodlučnost pri procjeni u izboru, nedostatak i mrvice elastičnosti ali i realizma da pomiri tvrdoću ideje s neuspjehom svakodnevnice. Sve to je spriječilo da se Blinda otvori prema novoj dimenziji usvajanja igre koja se uvlačila u njegove originalne programe. Bijeg nakon eliminacije, njegovo očito razočarenje na rubu prokletstva učinili su iznad svega kratku ocjenu između mnogih lijepih riječi, izrečenih prije vremena na svim marokanskim prostranstvima o poznatoj ”kulturi izazova”.
Marokanci su se za Coupe du Monde u Francuskoj spremali pod vodstvom Henrija Michela, u nadi da će im to prvenstvo ostati u boljoj uspomeni od američkog World Cupa. Po povratku iz Sjedinjenih Država reprezentacija je sasvim pomlađena i nakon četverogodišnjeg rada bila je spremna za novi uzlet. General Housni Benslimane je čovjek koji je početkom 1995. postavljen da napravi te velike rezove. Sasvim je izmijenio strukturu domaćeg fudbala, amaterske klubove pretvorio u poluprofeslonalne i to je bio početak ljepših marokanskih fudbalskih dana.
Najbolji marokanski klub – Raja Casablanca – osvojio je afrički Kup šampiona, a Royal Army Club dospio do finala afričkog Kupa pobjednika kupova. Mlada reprezentacija osvojila je kontinentalno prvenstvo, a na svjetskom prvenstvu u Maleziji došla do četvrtfinala u kojem je poražena od Irske. Najbolja selekcija se, osim na Svjetsko prvenstvo, kvalifikovala i na završnicu Afričkoga kupa nacija, pa su Lavovi Atlasa, u februaru 1998, u Burkini Faso, imali generalnu probu uoči Francuske.
Na žalost, nimalo vedrija atmosfera ni perspektiva nije bila u reprezentativnom taboru, lociranom u istom prostoru otkuda je krenula i reorganizacija ekipe. Opet igrači nisu krivi, što su se poput mački svađali međusobno funkcioneri, što među vodstvom reprezentativne vrste caruje ”iskrena mržnja”. A njih je na toj fronti čekala najteža prepreka, Francuska, i to vrlo brzo. Mada se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju, afričko prvenstvo je pokazalo da su Marokanci papirnati favoriti i da će se borba za naslov i ostale beneficije voditi izemđu reprezentacija koje su kao takve i prije početka označene: Egipat, Burkina Faso, Južna Afrika i Kongo.
Henri Michel i njegov pomoćnik Michel Hidalgo djelovali su mirno i u narednih par mjeseci svoje igrače naučili najvažnijoj stvari za velika takmičenja. Samopouzdanju. I to je za istinske marokanske majstore jedino bitno. Priča koja prati sve nastupe ove reprezentacije još od sedamdesetih.
I finesa kojoj nema premca: Ezzaki, Bouderbala, Merry, Hadji
Priča zbog koje su veliku cijenu platili Blagoje Vidinić, Moulay Khanousi, Ahmed Faras i Driss Bamous na meksičkom Mundialu 1970. i šesnaest godina kasnije José Faria, Badou Ezzaki, Aziz Bouderbala i Abdelkrim Merry. Jer postoje oni koji ne vjeruju da Bouderbala može driblati jednako dobro kao što dribla Rudi Völler, a kamoli Karl-Heinz Rummenigge. A Bouderbala je driblao fantastično.
I u Francuskoj su se s velikim oduševljenjem prisjetili poraza, tada je to za njih, sve njih, bila velika, najveća pobjeda. Pa šta ako su izgubili od Njemačke? Pa šta ako im je Lothar Matthäus zabio u 88. minuti? Pa šta ako je trebalo pobijediti? Marokancima je to bila velika, velika stvar. Osmina finala, nakon što su u grupnoj fazi držali za vrat Poljake (0:0) i Engleze (0:0), što je tada bilo nezamislivo, a onda protiv Portugalaca (3:1) odigrali poput ekipe koja želi nešto dokazati. Bio je to jedan od onih dana koji su želja mnogih, ali se dešavaju samo posebnima.
Po rezultatima u kvalifikacijama i pripremnim utakmicama Norvežani su slovili čak i za pritajenog favorita prvenstva. Njihove, i ne samo njihove iluzije, na spektakularan su način razbili odlični Marokanci u drugoj utakmici Coupe du Mondea. Dva puta su Marokanci vodili, ali Norvežani su ekspresno hvatali zaostatak. Za to je najzaslužniji bio golman Driss Benzekri, koji je s dvije amaterske intervencije na norveška ubacivanja iz prekida najodgovorniji za pogotke u vlastitoj mreži.
Kod prvog pogotka odličnog je saradnika imao u saigraču Youssefu Chippou, inače cijenjenom veznom igraču Porta, koji je s udaljenosti od jednog metra glavom ubacio loptu u mrežu. Benzekri se donekle ‘izvadio’ za svoje greške odličnom odbranom i refleksom kojim je neutralizovo odlični prizemni udarac Håvarda Floa, koji je odličnim poluvolejom uputio loptu u suprotni ugao marokanskog čuvara mreže.
Sjajnu predstavu pružio je ofanzivni fudbaler španskog Deportiva – Mustapha Hadji. Sjajnim fintama, lažnjacima, udarcima i, napokon, odličnom minijaturom kod vodećeg marokanskog gola, izludio je Norvežane i sve gledaoce na Stade de la Mossonu.
Marokanski selektor Henri Michel najavio je u susretu protiv Brazila dominaciju svojih igrača. Ideja je bila odlična: odvojiti Brazil od lopte i diktirati igru. Michel je pogriješio samo u jednom, na svijetu nije bilo ekipe koja bi tu taktiku u otvorenom sukobu s seleçãom mogla provesti u djelo.
Lavove Atlasa je ”odrezao” rani pogodak Ronalda, nakon njega odigrali su u skladu dogovora u svlačionici, napadački i s presingom na loptu. Dobrim dijelom prvog poluvremena odlični i taktički nevjerojatno disciplinovani Marokanci držali su u matu veliki Brazil. Brazilci su zaustavili Hadjija, ali Hadji nije jedini znalac u ekipi, iako su vrlo dobro kontrolisali igru, nisu uspjeli stvoriti niti jednu stopostotnu priliku, a potpuno su krahirali nakon pogotka Rivalda za povećanje vodstva krajem poluvremena.
U drugom dijelu četverostruki svjetski prvaci posao su odradili rutinski, ali nisu impresionirali. Ronaldo je pokazao djelić svog majstorstva, najbolji na terenu bio je Rivaldo, najkonkretniji odlični desni bek italijanske Rome Cafu. Ipak, sve to nije bilo dovoljno uvjerljivo od svjetskih prvaka, što će i pokazati posljednji susret u grupi s Norveškom. Brazilci su ovom pobjedom osigurali osminu finala, a Marokance još čekala borba za isti cilj u susretu sa Škotima.
A njih su Marokanci deklasirali demonstriravši moderan, savremeni fudbal. Ali, osminu finala nisu izborili, jer za odličan sastav Henrija Michela rezultat utakmice između Brazila i Norveške na marsejskom Velodromeu bio je krajnje nepovoljan. Bilo je otužno posmatrati svu tu nemoć i očaj nakon što su Marokanci saznali kako je Brazil sedam minuta prije kraja utakmice prokockao 1:0 vodstvo izgubivši 2:1. A samo nekoliko minuta ranije Marokanci su proslavljali plasmanu u drugi krug i ponavljanje uspjeha iz Meksika 1986, proslavljajući ujedno strastveno drugi pogodak Salaheddina Bassira za 3:0.
Gotovo cijela ekipa sastavljena od legionara – Salaheddine Bassir, Noureddine Naybet i Mustapha Hadji igrali su u Deportivu iz La Coruñe, Tahar El Khalej i Abdelkrim El Hadrioui u lisabonskoj Benfici, Youssef Chippo u Portu, Saïd Chiba u Composteli, Abdelilah Saber u Sportingu, Youssef Rossi za Rennes – a to su samo oni najbolji, niko nije znao prirediti takav spektakl kao ova generacija Marokanaca. Šteta što ih više nije bilo na svjetskim prvenstvima.
Hervé Renard je poznata opozicija, ne fudbalu davnih vremena, već je opozicija siromaštvu ideja. Secira marokanski fudbal jučer-danas, zajedno sa svojim pomoćnikom Mustaphom Hadjijem, traži ”marokanski bol” odnosa. Mladost je podstaknuta. Bila je to transformacija slavnih Lavova Atlasa. Osjeti se žeđ za potezom, formula kontranapada, hladnokrvnost u gustim metrima kaznenog prostora, gdje usijanim glavama prestaje dah i vlastiti način vođenja Renarda. Sve su to iskusni igrači: Medhi Benatia, Nabil Dirar, Romain Saïss, Achraf Hakimi, Karim El Ahmadi, Mbark Boussoufa, Younès Belhanda, Hakim Ziyech, Sofiane Boufal, Sofyan Amrabat, Khalid Boutaïb, Aziz Bouhaddouz.
Imaju li pravo sanjati? Marokanci su samouvjereni, u njihovim najavima osjeti se pozitivna atmosfera reprezentacije koja je u ekspanziji. Stranice su otvorene, imali su dovoljno vremena da se osvrnu na svoj posljednji mundialski nastup, ali i na sve prethodne te da shvate kako ustvari žive svoj san. Sva sreća Chaoucha, tuga El Haddaouija, slavlje Bouderbala, bijes Drissa Bamousa… sve im je to danas pred očima. U Rusiji počinje nova avantura za njih.
A Marokanci znaju, ili sumnjaju, ili predobro poznaju Renarda. Osim ako se ovo ljeto nešto dramatično ne promijeni.
Njegova formula je do sada bila dobitna…
Hakim Ziyech
Nova marokanska zvijezda je u prvi plan izbila prije četiri godine. Kada se pojavio na velikoj sceni, trebalo mu je nešto vremena da se nametne, a onda je polako, ali sigurno, u sjenu potiskivao one koji su imali mnogo veću internacionalnu težinu.
Danas je svakako prvo ime Maroka, igrač koji svojim idejama zna ”zapaliti” tribine, garancija da će na svoje, gledajući Ziyecha, doći svi koji vole nadahnut i spektakularan fudbal. Kao povučeni špic-igrač postigao je u ovogodišnjem holandskom prvenstvu mnogo spektakularnih golova, a u kvalifikacijama za Mundial, sjajno je režirao neke spektakularne pobjede.
Jedno je sigurno, pokazao je da vrijedi. Stručnjaci su jedinstveni u procjeni da sa svojih 25 godina tek ulazi u fazu totalnog sazrijevanja, da bi na prvenstvu, koji je pred nama, mogao predstavljati veliko, istinsko osvježenje. Poslovođa Ajaxa, nekada ”enfant terrible” holandskog fudbala, transformisao se u osobu od velikog povjerenja.
Motivator i animator, kada je gusto, najteže, podmeće svoja leđa i pokreće sve oko sebe. Krasi ga perfektna tehnika, u njegovoj ličnosti sintetizovan je savršen osjećaj za loptu i beskompromisna borbenost, prototip je igrača koji će na ovom prvenstvu znati prezentovati partije koje mogu samo impresionirati.
Hervé Renard
Od Maroka je napravio moćni stroj čiju je igru približio svjetskim standardima. Pred njim je sada velika zadaća: Marokanci žele napraviti korak naprijed ili barem ponoviti uspjeh iz 1986. godine kada su igrali u osmini finala. Reprezentaciju vodi smireno kako i kaže nadimak Ledeni Francuz, ali i odlučno s mnogo taktičkih zamki za protivnike, premda mu kritičari savjetuju ofanzivniju i hrabriju igru. Tih je i suzdržan u komunikaciji s medijima, a neki mu zamjeraju neodlučnost kada se gubi ili ‘lomi’ utakmica.
Drže ga raznovrsnim taktičarem čije ideje igrači lako razumiju, a ekipu priprema da tokom utakmice može i promijeniti formaciju. U legendu će ući njegovo vodstvo Zambije i Obale Slonovače s kojima je osvojio Afrički kup nacija 2012. i 2015.
Hoće li moći napraviti neki veliki uspjeh i sa Marokom, pitanje je s kojim će ga u Rusiju ispratiti skoro 35 miliona Marokanaca, čiji se optimizam opet razbuktao nakon bezbrojnih razočarenja koja su doživjeli minulih godina. Marokanci najveće resurse imaju u vezi i ofanzivi, a širina koju Renard posjeduje u tim linijama gotovo se može staviti u istu rečenicu s egipatskom.
Plus
Marokanci nikada ranije nisu imali toliko zvijezda u velikim europskim klubovima. Oni su bitni u Juventusu (Benatia), Fenerbahçeu (Dirar), Wolverhamptonu (Saïss), Lilleu (Mendyl), Realu (Hakimi), Feyenoordu (El Ahmadi i Amrabat), Galatasarayu (Belhanda), Ajax (Ziyech), Southamptonu (Boufal), Utrechtu (Labyad i Ayoub), Schalkeu (Harit), St. Pauliju (Bouhaddouz), Nantesu (Bammou), Genoi (El Yamiq), a nijedna generacija prije, čak i ona koja je igrala u osmini finala 1986, nisu igrale tako privlačan fudbal.
Njihova velika snaga je i trener, Hervé Renard, koji ima dva afrička naslova i zna kako treba sa zvijezdama. Kod njega nema skandala i neposluha iako za sve nema mjesta u prvih jedanaest. Snaga, čvrstina, trka, brzina i znanje uokvireni u Renardova taktička rješenja teže postati moćnim strojem. Premda će fudbalski sladokusci reći ‘sve to nije dovoljno za jedan Portugal ili Španiju’ najteže je stati s druge strane i takav stroj zaustaviti. Uz Hakima Ziyecha, Khalida Boutaïba i neuništivog kapitena Medhija Benatia, a oni su ključni ljudi Renardovih planova, Rusiju će vidjeti i Sofiane Boufal, kojem predviđaju veliku karijeru i ulogu lidera u veznom redu.
Minus
Maroko je kompaktna ekipa, temelji svoju igru na kolektivnom pristupu i to je naročito vidljivo u defanzivnom bloku. Brzo se sa tri-četiri igrača prebacuju u napad tipičnim afričkim stilom, dubinskom loptom, zato će protivnici trebati paziti da ih ne uhvate na polukontru i kontru. Moraju biti strpljivi jer njihova je Ahilova peta igra po zemlji, tu su Portugalci i Španci definitvno jači. Marokanci imaju neslomljiv duh, to je sigurno. Ne boje se La Roje, i Santosovi momci moraju biti jako oprezni, ali Lavovima Atlasa nedostaje iskustvo velikih takmičenja.
Takvu širinu kao protivnici nemaju, Renarda najviše muči problem kako pirinejskom sistemu koji lako dolazi do prilika iste pozatvarati, što je s obzirom na stil sjeverno-afričkog fudbala popriličan problem koji su otkrili Holanđani (1:2) u prijateljskoj utakmici u novembru prošle godine. Naravno, neke stvari Renard treba promijeniti, ukalupiti, pokazati pravac u kojem se može ići, odrediti obrasce taktičkih ideja. Među igračima vlada umjereni optimizam. Svjesni su da imaju odlične protivnike i u Irancima, s kojima će nastojati barem četvrtinu posla riješiti već u prvoj utakmici.
