Svakodnevnica modnog dizajnera je bekstejdž. Ono što prosječan posmatrač vidi je raskoš koja u praksi izostaje.
Raskoš je onih par minuta koje idu u eter. A iza tih par minuta slave slegnu se godine rada, krvi i znoja.
Ponekad mi se čini da ja sadistički uživam u krvi i znoju svog rada,a da je tih par minuta etera nus pojava.
Piše: Adnan Hajrulahović Haad
Sjećam se bekstejdža kada nije bilo interneta, ipak mi je i karijera punoljetna. U tom, sad već davnom vremenu, jedino mjerilo uspjeha bila je energija aplauza u sali.
Publika je bila ta koja je vidjela reviju i otišla u svakodnevnicu da hvali i kudi dizajnera.
Da prepričavaju iskustvo. Poneki članak u novinama koji se kružio i čuvao. A trajna kategorija je ipak bilo sjećanje onih sretnika koji su gledali reviju.
Manekenke su se fajtale za aplauz više. I odmah se znalo ko je zvijezda.
Rejting dizajnera je uvijek iznova dokazivan posjećenosću revije i nema spinova, kupljenih lajkova i ovih današnjih marifetluka, koji i kad si najveći, nisi siguran da li postojiš.
Pripadam grupi sretnika, jer moju energiju je publika osjetila i slijedila me. Moje revije su uvijek bile posjećene i bukvalno uvijek se tražilo još stotinjak stolica više.
Urezao se taj osjecaj da nešto vrijedi kad je sala puna i zalud me ubjeđuju o novom dobu i internet budućnosti i dalje rejting i kvalitet dizajnera mjerim brojem ljudi koji posjete reviju.
A današnji dizajneri i ne prave revije, a ni kolekcije.
Svelo se to na par odjevnih kombinacija, dobro uslikanih i znalačkih plasiranih na netu i eto slave i lajkova, eto pregleda, ali ipak izostane stvarnost.
Izostane i rad i znoj jer ti online posmatrači ne oblače, oni lajkaju dizajnera.
Sjetim se i press konferencija i panike novinara ko će prvi dobiti izjavu, ko će bolje pozicionirati aparat i kameru.
Toga danas više nema. U ovom sigurnom vremenu, dizajner ide kući prazan jer nit je dobio aplauz, niti ga je ko šta pitao, niti ima stvarni “fidbek”, svi su zvijezde kupljenih lajkova, a pri tome nikad neće osjetiti znoj rada i suočiti se sa stvarnim rezultatom svoga rada.
Možda me nostalgija puca. Četrdesete su zeznuto vrijeme. Čovjek više nije siguran da li je poranio ili već zakasnio da još nešto uradi i kaže.
Počneš da cijeniš ono što odšutiš i ono što ne uradiš, a mogao si. Ali, naučiš vrijednosti negacije, jer “ne” je zaista moćna riječ.
Nedavno, sjedim na bekstejdžu “Ljubljana Fashion weeka”, gledam i ne vjerujem.
Dvadesetak dizajnera gaze preko mrtvih za bolje djevojke, za još trun šminke, za bolju frizuru.
Obaraju stendere u utrci za sebi znani cilj. Nema tu mjesta poštovanju ni sebi ni struci.
To je borba za život. Sjedim i nemam želju ni da se pokrenem, ni da postavim svoju reviju, ni da se dokazujem ni sebi ni njima.
Gledam i ta spoznaja mi je vrijednija od revije.
U toj zbrci i gunguli, muškom snu, jer moji prijatelji me često pitaju kako je u bekstejdžu, gledam u golo dijete pored sebe, stoji i čeka da joj neki napuhani dizajner donese haljinu sa pegle, gola kao od majke rođena, ali kao da ni sama nije svjesna sebe.
Dodam joj moju jaknu i pokrijem je kao vlastito dijete. Sram me. Bojim se da nije svjesna ni mjesta ni vremena oko sebe.
I nju je neko ubijedio da se za publicitet ubija, ali niko joj nije rekao da je nekada aplauz bio mjera uspjeha, a čednost vrlina.
Bacim pogled na salu u kojoj će se revija desiti i primjetim da nije puna. Poslije sam uvidio da današnja publika ne dijeli aplauz nego slika, snima storye, sheruje, selfija.
Pitam organizatora da li se loše osjeća kad sala nije puna. Smije se i klima glavom, veli “internet gori…”.
Vratim se da postavim svoju reviju. Tiho. I dok završavam fiting ugledam haljinu ispred sebe.
Haljina je nekog veoma influiranog dizajnera pred kojim je svijetla karijera. A sa te haljine besramno plijeni predimenzirana slika penisa i vagine kao otkriće mode dvadeset i prvog vijeka.
Konačno shvatam da je veličina dizajnera biti van tog konteksta. A pomisao da su me četrdesete pregazile dobi stav da nas nije pregazilo vrijeme, pregazio nas je shund.
