Tri san se dana skita po Sarajevu. Svuda san bija, na ijade misti, a grubu rič nisan čuja. Nikor da mi ka čoviku zaželi: Jebo ga ti! Svi govoridu nike čudne, gospodske riči. I mala dica, i konobari i milicioneri.
Što želite, što van treba? Izvolite, ovuda gospodine, molim lijepo.
Nikad u životu nisan vidija finiji, jubazniji, gospodskiji, uglađeniji grad. Cilo Sarajevo ka da je, evo sad, iz koleđa izašlo. Nima ni lupeži. Džepari su se u kavalire prometnuli. Nima ni kuraba. Kurabe badava iz jubavi daju.
Nije ovo moje Sarajevo. Ovo su me privarili, zajebali, sve je na svoje misto. I Baščaršija, i Begova džamija, i Principov most, i Miljacka teče kako je uvik tekla, ali nije ovo Sarajevo. Podmetnuli su mi jedno drugo falšo misto.
Ne znam što se ovo događa. Ne samo Sarajevo, nego san i ja izgubio svoj identitet. Ne beštiman, nikoga ne šaljen u materinu, ne bacijen čike, ne pljujen po ulici. Damama ljubim ruke, klanjan se gospodi, pripa san se za sebe: još će Sarajevo od mene učinit gospodina i dangubu koja ništa ne radi, samo pije, jede i govori lipe riči. A onda, zadnjega dana, uđem u jednu slastičarnicu na Baščaršiji i ne znan što su to leblebije. Mali slastičar, dite od dvanaest, trinaest godina, pita me: Otkud si bolan kad ne znaš šta su leblebije jebo ga…” I mali slastičar se udre po ustima, a meni je bija drag i tija san ga izjubit. Dera se van po Baščaršiji. “Sarajevo drago, gukni, reci, progovori? Vratite mi moje Sarajevo!
U vozu za Kardeljevo vika san, klica: O revuar Sarajevo, gud baj ledi Vandebilt. Adio Kirk, prinčevi i princeze, kraljevi i kraljice, zbogon jin!
Veče bez protokola
Protokol završetka Olimpijade to nije predvidio. Mojmilo 19. februara, 22.15. Večeraju sportisti cijelog svijeta. Jure Franko skida šešir, aplauz kolega skijaša, smučara iz svijeta.
Napisano je u satnici zvaničnog programa da “Pop-kabare” započinje u to vrijeme. Podređen je dolasku gospodina Antonia Huana Samarana, i njegovih domaćina Branka Mikulića, Ante Sučića, Uglješe Uzelca, Muhameda Abadžića. Sportisti uzimaju hranu, pjevaju Jadranka Stojaković, Zdravko Čolić i Alma Ekmečić, uz pratnju grupe Rezonansa. Na bini su balerine Gordane Magaš.
Predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta odlazi sam za pult i uzima špagete, kupus salatu i voćni sok. Slijedi ga Branko Mikulić. Ništa specijalno za uvažene goste, jedu sa papirnatih tanjira, zajedno sa sportistima. Sjeli su na mjesta koja protocol nije predvidio.
Pije li se? Upita neko sa stola zvaničnika. Isključivo sokovi, odgovori servirka. Nazdraviše prvi ljudi Olimpijade sa sokovima i u tom momentu čestita Branko Mikulić izvođaču kompozicije Sarajevo ljubavi moja Kemalu Montenu. Digao se gospodin Samaran i u mikrofon viknuo tri puta: Hvala drago Jugoslavija, hvala Zarajevo.
Nije u ovoj posljednjoj i najsvečanijoj noći Olimpijade bilo protivljenja protokolu. Prvo uljepšanje, sliku naive, stavio je na zid Andrijano Zacerom napisavši na pozadini – Djeci Sarajeva, budućim olimpijcima.
Dom mladih-Skenderija-dio ansambla ”Kike i čuperci”i Gordana Magaš-1984.godina
Ukupno je u svim programima Olimpijade (Olimpijsko selo Mojmilo, Igman i koncertni prostori u gradu) bilo 850 učesnika iz tadašnje SFRJ. Honorari, sa putnim troškovima i dnevnicama bili su simbolični.
Jedini koji su se odrekli honorara bili su Zdravko Čolić i Bijelo Dugme. Ukupni troškovi iznosili su 16.692.482 dinara.
Svi učesnici su spavali u Studentskom domu Nedžarići, a za njih je, i danju i noću, bio rezervisan kultni restoran Nurija Palata u kojem je tokom trajanja Olimpijade svaka stolica bila rezervirana samo za učesnike. Imenom i prezimenom.
Po završetku olimpijade, autor Janes Tadić, došao je na divnu ideju, a na osnovu iskustva stečenih kroz program Olimpijade.
Olimpijada bi trebala biti zapamćena u zimskim mjesecima po brojnim kulturnim i umjetničkim sadržajima. Zvaničan dopis sa sinopsisom pod nazivom “Sarajevska zima” ponudio je tadašnjoj predsjednici SSRN BiH (Socijalističkog Saveza Radnog Naroda BiH) Rajki Mikulić (supruga predsjednika Olimpijskog komiteta Branka Mikulića) koja je to oduševljeno prihvatila. Sinopsis je predat 24. septembra 1984. na ručku u Morića Hanu.
Prva Sarajevska zima održana je u februaru 1985. godine u organizaciji SSRN BiH i Koncertne agencije BiH. (O tome svjedoče i originalni dokumenti koji se nalaze u arhivi).
(ekskluzivno za www.life.ba odlomci iz iz knjige Priče iz špajza autora Janesa Tadića. Korišteni materijali AS, Miljenko Smoje te autentični arhivski dokumenti)
