Graditelja Crkve Svetog Vasilija Blaženog, Ivan IV Grozni dao je oslijepiti – da ne bi sagradio više nikad nešto tako lijepo
Nije Rim, a na sedam brežuljaka je. Za tako moćan grad svako bi povjerovao da mora biti na nekoj velikoj ruskoj rijeci, Volgi ili Donu. Ali, nije. Na jednoj je manjoj rijeci, maloj u poređenju sa drugim geografskim karakteristikama najprostranije zemlje svijeta. Grad se proteže na oko 1.000 km2 i po rijeci je i dobio ime – Moskva. Porijeklo imena rijeke vezuju i za finski i za mongolski jezik, rijeka je, prema mišljenju jednih bila kravlja, a drugih medvjeđa, plemena koja su živjela oko nje bila su ugro-finska. Ali, ta daleka prošlost u potpunosti je zasjenjena prošlošću koju to mjesto ima kao grad, prvenstveno kao „carstvujušči“ grad za vrijeme Rusije kao imperije, te kasnije historije sovjetske prijestolnice.
Osnovao ju je 1147. godine Jurij Dolgorukij. Danas je Moskva administrativno središte Ruske Federacije. Po broju stanovnika, najveći grad Evrope – u njoj živi 13 miliona stanovnika, oko sedam posto svih stanovnika Rusije.
Srce Moskve
Na spomen ovog veličanstvenog grada, najčešće i najbliže asocijacije svakog ko je želio putovati u Moskvu su Kremlj i Crveni trg. Kremlj se ne nalazi na Crvenom trgu, kako vjeruje većina zapadnjaka. Ali, blizu su, i za turiste su neponovljiv doživljaj.
Kremlj je srce grada. Cijela se Moskva urbanistički razigrala oko njega u nekoliko kružnih puteva, Rusi ih baš i zovu kola: ono najbliže Kremlju zove se Bulevarsko, a ono vanjsko Sadovoje (vrtno, baštensko). O trećem, koje je autoput i četvrtom koje je još budućnost, pisat će se za nekoliko godina. On je fortifikacijski kompleks od više kula, a najviša ima 81 metar.
Ono što u Kremlju posebno vrijedi obići, i to je neizostavno, su tri crkve – Uspenska, Arhangelska i Blagoveštenska, ne samo zato što ćete tu vidjeti najveće zvono na svijetu – Carsko zvono, teško 202 tone i visoko više od šest metara, već i kupole od zlata.
Međutim, čudesnije kupole ima jedan drugi moskovski pravoslavni hram: Crkva Svetog Vaslija Blaženog. Nalazi se na Crvenom trgu i jedna je od najprepoznatljivijih građevina svijeta, sa svojih jedanaest tornjeva i sa šarenim kupolama koje imaju oblik lukovice. Njenu izgradnju naručio je čuveni Ivan IV, nazvan Grozni. Legenda kaže da je graditelja crkve Postnika Jakovljeva oslijepio nakon što je dovršio crkvu, da nikada više ne bi mogao izgraditi tako lijepu građevinu.
Crveni trg, protivno uvjerenju mnogih, nije dobio ime po vezi sa bojom komunizma, niti sa bojom cigala obližnjih građevina. Dobio je ime po nekadašnjem trgu oko Hrama Svetog Vasilija Blaženog. Višedecenijsku komunističku historiju grada turisti će prije pročitati van Crvenog trga, u novoj Moskvi građenoj po Staljinovoj direktivi, sa širokim putevima i zgradama u kojima još daje znake života socrealističko sivilo. Ali, na Crvenom trgu se nalazi Lenjinov mauzolej, u kojem je od 1924. izloženo balsamovano tijelo začetnika jednog od najmoćnijh političkih pokreta svijetske historije.
Galerija, teatar, univerzitet
Na svakom drugom uglu Moskve je neko svjedočanstvo bogate kulture i ove zemlje i ovog grada. Najpoznatija moskovska galerija, zadužbina Pavla Tretjakova, jedan je od najčuvenijih i najuglednijih umjetničkih muzeja na svijetu. Iako je, morate priznati, petrogradski Ermitaž sinonim za ruski muzej, Tretjakovskaja ima onu posebnu rusku senzibilnost – kao da je živa. I ona je kao ruska historija, podijeljena na onu prijerevolucionarnu i onu u kojoj su djela iz sovjetskog perioda. U prvoj se mogu vidjeti djela Kazimira Maljeviča i Vasilija Kandinskog, ali i veoma rijetki originali Andreja Rubljova, čiji je život umjetnika-ikonopisca s početka petnaestog stoljeća i sam pretočen u umjetnost – u film Andrej Rubljov, film za koji će kritičari reći da ima baš nečeg ikonografskog ili freskoslikarskog u sebi, što imenjaka glavnog junaka, reditelja Tarkovskog svrstava u jednog od najznačajnijih reditelja filmske umjetnosti uopće.
U gradu gdje je sve monumentalno, nije začudo ni što se teatar tako zove. Baljšoj znači veliki, a onima koji su ikada imali sreću pogledati bilo šta u ovoj pozorišnoj kući, jasno je i zašto, to poznaje i priznaje historija umjetnosti, prvenstveno baletske i operne. Na toj su sceni bile historijske premijere velikih djela mnogih ruskih klasika, a vjerovatno najpoznatija je ona Labudovog jezera Čajkovskog, djela koje je i danas u vrhu najpopularnijih – i ljubiteljima baleta i ljubiteljima klasične muzike. Vrijedi vidjeti i samu zgradu – a ide mjesec septembar i početak pozorišne sezone, za posjetitelje Moskve bila bi prava šteta ne pogledati nešto u ovom teatru, u kojemu je nekad bilo i to da, tokom samo kratkog gašenja svjetla, nečujnim motorima pokrenu cijelu scenu i vidite u treptaju oka sasvim drugačiju scenografiju. Prenesu vas i daleko i davno, baš kao što i stari dio Moskve to učini. Međutim, glavna pozornica se rekonstruira, pa, iako se očekuju predstave i tokom 2008. godine, potpuna obnova se predviđa tek za 2010. godinu.
Kako sa teatrom – Baljšoj! – tako je i sa Univerzitetom Lomonosov: kad se već posjeti Moskva, trebalo bi da se vidi bar zdanje ove velike naučne institucije, najstarijeg univerziteta u Rusiji, osnovanog 1755. godine, na kojem je predavao, recimo, Pavlov, naučnik koji je svojim eksperimentima radikalno promijenio poimanje fiziologije i psihologije čovjeka. I danas je ovaj Univerzitet fokusiran na istraživački rad.
Goodbye, Lenin
Rusija se mijenja, a i Moskva sa njom. Kremlj i Crveni trg, sem što su, na neki način, arhitektonsko utjelovljenje raspolućene ruske historije – prijerevolucionarne i revolucionarne, doživjet će nove izmjene i ko zna kakve će ih vidjeti novi turisti za koju deceniju. U tu urbanističku cjelinu krupnim koracima ulazi jedno novo razdoblje elitnih svjetskih firmi, sa svojim trgovinama, luksuznim hotelima sa pet zvjezdica čija je reklama blizina Kremlja.
Nekadašnje lagane turističke šetnje zamijenio je aranžman golden ring. Diskoteke i ozloglašena stanica moskovskog metroa, Kitaj-Gorod, priče o šipkama za ples, djevojkama za noć, vodki za dan i noć, doživljaj je Moskve kakav ponekad imaju zapadni turisti. Potamnilo socijalno lice grada izranja ispod novokapitalističke šminke, pa se daju naslutiti životi miliona Moskovljana koje su nagrizli politički multimilioneri i naftni milijarderi. Moskva je najskuplji grad na svijetu, prema cijenama stanovanja i mnogo čega, npr. za kafu ćete morati izdvojiti pet eura. Zato kažu da Moskva nije grad za život, ali za turističku posjetu sigurno jeste.
Kad neko izađe iz, recimo, Rusije, najvećeg moskovskog i evropskog hotela (simbolike ima tu, zar ne?) i prođe najvećim evropskim gradom, danju i noću, pa krene kući, u koferima, u fotoaparatima, u očima će ponijeti Moskvu kakvu je želio vidjeti.
Moskovske zime
Svima je znana priča da su moskovske zime odnijele dva suluda historijska projekta – Napoleonov i Hitlerov. Koliko su stvarno hladne moskovske zime? Iako je najniža zabilježena temperatura ona iz 1940. godine, kada je bilo – 42°C, ona je u prosjeku oko -12°C. Dakle, hladno je, ali ne toliko i legendarnosti ovih zima je vjerovatno više doprinijela, sem historije, i prebogata ruska književnost. Sami je Moskovljani ne spominju naročito, čini se da nisu tako osjetljivi kao Britanci, recimo, pa da puno pričaju kako je hladno (sem u ovo doba čudnih vremenskih promjena). Uostalom, bolje vrijeme za obilazak ovog grada je ljeto. Ta blaga ljeta, posebno u predvečerja, ne pripadaju ni historiji, ni književnosti, nego poeziji: čuvene podmoskovske večeri iz pjesme su – ljetne.
