Prag je grad u kojemu most nije samo most, nego je i trg, u kojemu ima kapela sa zidovima od dragulja, a uz toranj koji je bio simbol komunističke moći pužu skulpture beba
U Prag se ne ide zbog kupovine, iako i to možete činiti, u trgovinama ima svega. U ovaj grad možete otići i da se provozate Škodinim old-timerima, jer turistička ponuda grada ima obilaske u ovim autima nostalgije. Naravno, obavezno se popije češko pivo, uživa i u knedlama, ali čak ni to nije glavni razlog zbog kojeg bi se neko zaputio u Prag. Većina turista želi da vidi Prag zbog njegove kulture, zbog građevina koje šapuću historiju, zbog ljepote koja mu je dala nadimak „prijestonica Evrope“.
Najveći dvorac na svijetu
Vjerovatno najpoznatija građevina Praga je Karlov most. I to ne zato što se pojavljuje u filmu „Nemoguća misija“. Graditelji ovog mosta, još od Karla IV u 14. stoljeću imali su moguću misiju – da povežu stari i novi grad. Most je simbolički povezao dvije historije, a neki ga vide i kao vezu puteva Istoka i Zapada. Dug je 516 metara, a počiva na 16 lukova, međutim, impresivnije od njegove veličine je to što je ovaj most imao 30 statua svetaca na svojim balustradama. Doduše, originali su izloženi u lapidariju Nacionalnog muzeja, a na mostu su ih, jedna po jedna, zamijenile vjerne kopije. Pred bronzanom statuom Jana Nepomuka svakodnevno stoje redovi ljudi u potrazi za srećom i u vjerovanju da će im je dodir ove statue mučenika donijeti. Karlov most nije samo most kojim promiču ljudi tamo i ovamo, on je kao kakav trg na kojemu se slika, trguje, susreće, on je veoma živ.
Kad se od Male strane pređe ovaj most, može se otići ka Hradčanyma, bajkovitom mjestu velikog dvorca. Još u devetom stoljeću knez Bořivoj sagradio je drvenu tvrđavu sa velikim bedemom od zemlje oko koje su novi vladari gradili svoje dvorove. Današnji Praški dvorac, zapravo je mješavina njihove historije i stilova. Sa 570 m dužine, 128 m širine, na površini od 7,28 hektara, to je najveći dvorac na svijetu – to tvrdi i Guinnessova knjiga rekorda. U dvorcu vrijedi vidjeti, recimo… sve, ako se ima dovoljno vremena. Ako ne, vidjeti odabrano – bar Katedralu Svetoga Vida, sa jedinstvenim vitražima, rozetama i mrežastim svodovima i u njoj kapelu Svetog Vaclava, optočenu dragim kamenjem. Ko hoće, može naći i one neobične, a manje poznate stvari. Npr. ljubitelje književnosti uvijek oduševi Nerudina ulica koja vodi ka ovom dvorcu, ali i Zlatna ulica (Ulica alhemičara) unutar njega. U toj su ulici u srednjem vijeku živjeli kraljevski zlatari i alhemičari, a kasnije jedno vrijeme i Franc Kafka, maestralni alhemičar književnosti.
Kafkin grad – vrijeme na trgu
Ipak, za poštovaoce ovog velikog pisca je najbolje da posjete Jevrejsku četvrt, iz koje potječe, Muzej Franza Kafke koji se nalazi na Maloj strani, te njegov grob na Novom jevrejskom groblju.
Praška četvrt imena Jozefov nastala je iz praškog getoa. U srednjem vijeku Prag je imao veliki geto, u kojemu je nastala jedna od najpoznatijih priča o Golemu koji spašava Jevreje od pogromaških napada. Inače, Jevrejska četvrt se nalazi u Starom gradu, dijelu Praga kojeg neizostavno moraju vidjeti i oni koji ne luduju za književnošću. Jer, sve su praške ulice alhemija vremena – historiju na fasadama pretvaraju u zlato.
U bojama praškog Starogradskog trga i velikom spomeniku još tinja sjećanje na 1415. godinu i spaljivanje Jana Husa, mislioca, propovjednika i reformatora. Na Trgu se nalazi i građevina koji i svojom starinom i svojom funkcijom kao da govori šta vrijeme znači. To je Astronomski sat, sagrađen u 14. i 15. stoljeću, vrlo brzo po otkriću mehaničkog sata, danas velika turistička atrakcija grada. On pokazuje ne samo vrijeme, nego različite astronomske podatke, poput pozicija Sunca i Mjeseca, ali vjerovatno najzanimljiviji detalji na njemu su zodijački znaci i statue apostola koje se prošeću pred očima znatiželjnih turista svaki puni sat. Da vrijeme treba slaviti, Pražani pokazuju i tako što na Starogradskom trgu proslavljaju – Božić, Novu godinu i pobjede češke reprezenatacije u nogometu ili hokeju.
Mnogo je historije i u novim dijelovima grada, recimo, praški Novi grad i nije tako „nov“ – utemeljen je u 14. stoljeću, preko puta Starog grada. U Novom gradu će se obići Narodni muzej, Narodno pozorište, ali najvažnije je prošetati Vaclavovim trgom, koji je i staro i moderno središte, nazvanom po svecu zaštitniku Češke. Na njemu se, sem prelijepih građevina, na otvorenom mogu pojesti dobre češke kobasice i okrijepiti se nezaobilaznim pivom.
Hiljadu tornjeva
Ako se Prag za lijepog vremena pogleda sa tornja Petřínská rozhledna, visokog 60 metara (koji turiste neodoljivo podsjeća na Ajfelovu kulu), čini se da razgranati vrhovi katedrala, zvonika, kula, čitav grad „kače“ za nebo. U daljini se, kao akvarel, vide plava blago zatalasana brda, na okviru panorame srebrno-plavi odbljesci Vltave, a kao kontrast tom plavetnilu – jarko crveni krovovi Praga i zlatnobojne fasade. Mora da su mu one dale još jedno od imena – „Zlatni Prag“. Priroda i arhitektura se smiruju jedna u drugoj, a sve izgleda kao kistom slikano – magično, jer se čitav Prag doima kao dvorac ni na nebu, ni na zemlji.
Zovu ga i „gradom hiljadu tornjeva“. Jedan od tornjeva najzanimljivijih turistima sa Zapada je Televizijski toranj Žižkov, kojeg čine tri stuba, visok 216 metara. Pražani tvrde da se sa njega ne vidi jedino sami toranj, a sve drugo je kao na dlanu. Ali, ne vole ga, ne samo zato što je arhitektonski podsjetnik na komunizam, nego i što je grubo rasjekao predivnu prašku panoramu. Neprijatnost izgleda tornja pokušali su – i vjerovatno uspjeli – ublažiti skulpturama beba koje pužu uz njegove stubove.
Osim Astronomskog sata, u Pragu kao ogromna građevina postoji još jedna sprava: metronom, kojim se muzičari pomažu da odrede tempo, sagrađen je na mjestu gdje je nekada stajao spomenik Staljinu. Kraj ovog gigantskog muzičkog pomagala danas je sastajalište mladih Pražana, kojima on vidno (i čujno) otkucava neko novo vrijeme, novu muziku grada.
Legenda na pragu historije
Ime Praga (na češkom Praha) nastalo je od staroslovenskog naziva za prag. U jednoj legendi o njegovom postanku, princeza Libuša, vladarica Višehrada (zamka kojeg također vrijedi vidjeti kad se posjeti češka prijestonica), gledala je u daljine tražeći mjesto za novi grad, gdje je plodna zemlja, zdrav zrak, čista voda i dosta šume za potpalu vatre – dakle, mjesto gdje se susreću četiri elementa. I ugledala čovjeka kako teše prag za svoju kuću. Njeno predskazanje je bilo da će tu nastati grad čiji dvorci sežu u nebo. Rekla je, kaže legenda, i to da će grad biti – zlatan. Legenda je tu stala na prag istine.
Lennonisti v.s. lenjinisti
Osamdesetih godina Prag i cijela Češka mogli su osjetiti potmulu kulturnu grmljavinu koja je slutila na političku oluju. Česima se, na njihovu sreću, desio blag prelaz u novi sistem, ali, kada su prije dvije decenije studenti najavili njegov dolazak, između ostalog pišući grafite u duhu ljubavi i mira na jednom historijskom zidu, stari režimski aparatčici su ih podrugljivo nazvali lennonistima, zagovornicima pokvarenog kapitalizma. Onda su taj zid „džaba krečili“, jer bi iznova na njemu osvitale slike cvijeća i dijelovi pjesama Beatlesa. Oslikan Lennonov portret odavno su prekrile novi grafiti, ali zid i danas nosi njegovo ime.
Fred i Ginger, zgrada koja pleše
Najprije su je nazvali Fred i Ginger, ali danas je poznatija kao „zgrada koja pleše“ ili „pijana kuća“. Linije ove zgrade doista, uz malo mašte, čine se kao pokret slavnog plesnog para. Projekat je uradio Čeh hrvatskog porijekla Vlado Milunić, u suradnji sa Franckom Gehryjem, slavnim arhitektom. Netradicionalni dizajn je zbunio i pobunio građanstvo, ali je izgradnji zgrade podršku dao Vaclav Havel, koji je godinama živio u njenom neposrednom susjedstvu. Međutim, zgrada se nalazi na vrlo prometnom mjestu, tako da je bubnjanje saobraćaja sasvim neprimjerena muzika za njen „ples“. To je, vjerovatno, razlog što je ostala prilično neomiljena.
