Putovanja

Manje poznata Turska

0

Mauzolov grob u Halikarnasu i Artemidin hram u Efesu – dva od sedam čuda Starog svijeta bila su u Turskoj. Ima ih i danas i ima ih mnogo.

Manje poznata Turska, Life.baKada se „napojite“ suncem na lijepim obalama u Turskoj, zemlji raskošne prirode, ljudi otvorena srca, božanski ukusne hrane i historije koju možete skoro „opipati“ u ogromnom kulturnom blagu, kad sa milion drugih turista koji dnevno posjete Istanbul obiđete ovaj „carski grad“, e, onda potražite i ona mjesta u koja se „rjeđe ide“, – ono što je tursko tlo vidjelo, morate vidjeti i vi – jer je Turska turističko – čudo neviđeno!

Pamukkale

U jugozapadnom dijelu Turske, u pokrajini Denizli, nalazi se jedno od najbajkovitijih mjesta svijeta, gdje se priroda svojom „tektonskom arhitekturom“ doista razmetala, sagradiviši u sedri „bijele dvore“ u kojima će svaka vaša predodžba nebeske ljepote ostati, jer ćete se osjećati – kao na oblacima. Ta se prirodna tvorevina doista doima kao „zamak od pamuka“, što joj i ime – Pamukkale – znači. Izvori veoma vruće vode su brojni, ali je čitav Pamukkale gradila voda iz samo jednog od njih, talogom tvoreći terace, što ushićuje i ostavlja vas zapitanim nad još jednim čudom – kako su voda i vrijeme najmoćniji Božiji neimari. Turistima je dopušteno da bosonogi hodaju po teracama – a to je – kao na oblacima!

Za vruću vodu Pamukkalea, koja se slijeva u kaskadama, još od drevnih vremena se zna da je ljekovita – blagotvornog je utjecaja na srce. Dio ruševina velikog kompleksa kupatila iz rimskog doba je restauriran i pretvoren u muzej, ali još je „živ“ Kleopatrin bazen, u kojem ćete se po cijeni od 11 eura, za samo jedan sat „podmladiti“ 10 godina – tako vjeruju mnogi. Turisti, kojih u jednom satu u bazenu može biti na stotine, posvjedočiće po izlasku da se osjećaju neuobičajeno relaksirano. Taj osjećaj da se „vraća mladost“ i jeste korijen tisućljetnog vjerovanja u čudotvorna svojstva vode čija temperatura prelazi 50 stepeni Celzija. Ni temperatura zraka nije manja. Historijski, ovaj bazen nema nikakve veze sa Kleopatrom, ali će vas ponosni domaćini uvjeravati da se upravo ona kupala ovdje – a ako je to činila (bez ograničenja vremena i bez ijednog centa), onda još hoda po Pamukkaleu, vječno mlada – u mašti zaljubljenika u ovo mjesto čudesa.

Manje poznata Turska, Life.baRazumljivo je što su antički grad uz Pamukkale smatrali „svetim gradom“ – Hierapolis je prebogat mjestima gdje su obitavali „bogovi i kraljevi“ starog svijeta – jedno od njih je Apolonov hram u pećini. Skupa sa Hierapolisom, Pamukkale je na Listi svjetske baštine.

„Zemlja prelijepih konja“

Evo još jednog mjesta sa Liste svjetske baštine. Daleko na istoku Turske, u području današnje pokrajine Nevşehir, nekada je bila „zemlja prelijepih konja“, što joj ime (perzijske, akadske i grčke etimologije) znači – Kapadokija.

I ona je područje jedinstvenih prirodnih ljepota, koje u Turskoj često prelaze predodžbe ovozemaljskog izgleda – ovdje su to „vilinski dimnjaci“, čudnovate kamene formacije, koje tvore stupovi kupastog oblika od otvrdnutog vulkanskog pepela, na kojima su „kape“ od tvrdog kamena – bazalta. U ove „vilinske dimnjake“ stanovništvo je nekada klesalo svoje kuće, pa su ta sela troglodita preobrazile čitav krajolik u onaj unikatni i skoro religijski fenomen, kada je priroda čovjekova istinska kuća.

Povijesni počeci ove pokrajine tako su daleko u vremenu, da bi i o Kapadokiji svaka priča morala imati i bajkovit početak „…nekada davno…“, a onda bi kroz tu priču prodefilovali i perzijski satrapi i biblijske ličnosti, i Aleksandar Veliki i Seldžuci. Ipak, Kapadokija će se najčešće spominjati u vezi sa ranim kršćanstvom. Sem sela u kamenu, postoje i čitavi podzemni gradovi koje su rani kršćani, uz svetišta u stijenama, gradili kao mjesto skrivanja, još u 4. stoljeću n.e. Više od tri hiljade crkava zorno svjedoči o ranom kršćanstvu i pravoslavlju na ovom tlu.

LIFE:  Špilja Vjetrenica ovog ljeta ponudit će jedan novi dio koji će se moći vidjeti kroz ograničene ture od nekoliko osoba

Grad-muzej

Smatraju ga najvećim svjetskim „muzejom na otvorenom“. Smješten blizu obala Egejskog mora, Efes je omiljena destinacija ljubitelja antičke kulture. Poznat je prvenstveno kao grad jednog od čuda starog svijeta: Artemidinog hrama. Danas se u Efesu mogu vidjeti samo mjesto samog hrama uz pokoji dio stuba, ali se zna da je bio tri puta veći od atinskog Partenona. Kad malo prošetate putevima Efesa, uz koje i redovi eukaliptusovog drveća mirišu na antiku, vidjet ćete arheološka mjesta koja će vam o njoj ispričati više priča nego na mnogim drugim mjestima u svijetu. Grad je bio prepun mjesta kulture, umjetnosti i bogoštovlja.

Pođete li „svetim putem“ što se završava centralnim dijelom Efesa – Embolosom, doći ćete do Celzusove biblioteke, jedne od najznačajnijih rimskog doba. Tu su teatri – poput Odeiona, „malog pozorišta“ i velikog efeškog teatra, koji je mogao primiti 24.000 gledatelja i gdje se još uvijek izvode predstave i još uvijek impresinoniraju savršenom akustičnošću. Ako od Artemidinog čuda i nema mnogo, mogu se još vidjeti ruine Hadrijanovog, Domicijanovog i hrama božica Rome i Cezara. Ostaci fontana – Trajanove i Polijine još živo svjedoče o respektu starih naroda prema vodi. Sem Augustove, može se vidjeti i Heraklova kapija, sa čuvenim reljefima Herakla sa lavljom kožom i leteće Nike.

U Efesu se na svakom koraku doživi legenda kao da nije legenda, historija i mit u arhitekturi žive skladno i očaravaju generacije i generacije posjetitelja.

Grad mistike

Konya je veoma star grad – preko 4.000 godina mu je. Ime je nastalo od starogrčkog naziva grada – Ikonijum, a prema Novom Zavjetu, kao i još neke turske gradove, posjetio ga je Sveti Pavao na putu ka Rimu. Po predanju, i Platon je sahranjen u Ikonijumu.

Manje poznata Turska, Life.baSkoro je sigurno da ste vidjeli ples „derviša koji se okreću“, mevlevija, kod nas, a može biti i u Turskoj, ali rijetki su oni koji obiđu i njihov grad i grad u kojemu je jedno vrijeme živio osnivač tog reda, jedna od najmarkantnijih ličnosti kulturne povijesti svijeta – Dželaluddin Rumi Mevlana. Konya je doista daleko u kontinentalnom dijelu, smještena na srednjem jugu anadolijskih stepa, ali možda bi i doslovce i figurativo trebalo zaći malo „dublje“ u Tursku, e da bi se promatranjem kamena, džamija, šadrvana i ćilima ovog grada, a prvenstveno Rumijevog turbeta i muzeja, pokušalo prizvati neko davno vrijeme i oćutjeti, bar na tren, dio onog sufijskog poetskog zanosa ovog fascinantnog pjesnika.

Inače, 2007. je godina koju je UNESCO proglasio „Godinom Mevlane“, a u povodu 800.-godišnjice njegova rođenja, pa je i zbog toga pravo vrijeme da se obiđe njegov grad. Kao grad hodočasnika, koji svake godine održavaju vjerske svetkovine uz Rumijevo turbe, Konya je prvenstveno grad vjerskog turizma.

Ali, ko će reći da nema nekog religijskog doživljaja na mnogim mjestima u Turskoj, bila ta mjesta prirodna ili kulturna. I mada Rumijevi stihovi imaju neporecivo i uzvišeniji i dublji smisao, moglo bi se reći da ih posjtetelji svakog turskog čuda Turske na neki način čuju:

“Dođi, dođi, ma kogod da si…
Dođi, dođi, dođi iznova…”

[nggallery id=5]

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!

Comments

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You may also like