Javad Nekounam, Ali Daei, Ali Karimi, Mehdi Mahdavikia, Karim Bagheri…

Optimizam je sada još izraženiji. Pojačan igrački roster, uz temeljan i stručni rad Portugalca Carlosa Queiroza i njegovih saradnika, trebali bi biti garancija još većih dometa.

A Queiroz je zapravo doveden kako bi se, barem donekle, ublažila katastrofa. Taj svim mastima premazani lisac, u sedam godina vođenja iranske ekipe, naučio je svladavati sve zamke nemilosrdne utrke s moćnijim protivnicima i izvlačiti malo više od sto posto potencijala svojih fudbalera. I, na toj psihi, koju prati i dijeljenje pravde, nabijen je današnji Iran, namočen do grla u zlato.

S takvim pedigreom Iranci nisu niti dovodili u pitanje plasman u završnicu Mundiala u Rusiji. Na kraju se ispostavilo – s pravom. Otkud usporedbe s bivšim generacijama? Govori se o potencijalu, a kako će, i hoće li uopšte, on biti pretočen u kinetiku, sasvim je druga priča. Iranski fudbaleri imaju nevjerovatno veliku, ali i kratkotrajnu inspiraciju, a dodatnog benzina ulila su im i sama imena njihovih uglednih protivnika, kao i neke, navodno podcjenjivačke izjave odaslane iz marokanske svlačionice.

Melli na neki način predstavljaju svojevrsni one hit band, grupu koja je u svojoj karijeri napisala samo jednu dobru pjesmu, ali jednu koja će ostati zapamćena za sva vremena. Psihološka prednost tada bi bila na njihovoj strani, igrači bi dobili krila, te zasigurno uložili i posljednji atom snage kako bi ostvarili podvig. Može li im se, međutim, baš sve poklopiti?

Iako su igrali na četiri Mundiala, Iranci kao najsvetliji trenutak u istoriji svoje reprezentacije navode pobjedu nad Sjedinjenim Državama na Coupe du Monde 1998. u Francuskoj, kada je generacija predvođena legendarnim Ali Daeijem i Mehdijem Mahdavikijom, odigrala jednu sjajnu utakmicu i ostvarila jedinu pobjedu Irana na dosadašnjim svjetskim prvenstvima.

Bila je to generacija talenta: Ahmad Reza Abedzadeh, Mohammad Khakpour, Nader Mohammadkhani, Javad Zarincheh, Mehdi Pashazadeh, Mehdi Mahdavikia, Karim Bagheri, Hamid Estili, Mehrdad Minavand, Ali Daei i Khodadad Azizi. Na klupi je sjedio Jalal Talebi.

Utakmica je izazvala veliku svjetsku pažnju, te je bila titulirana ”mečom stoljeća”. Zbog političkih konotacija dugo najavljivani susret nudio je neizvjesnost koju kvaliteta protivnika sigurno ne bi iznjedrila. Iranci su, uz Vijetnam, valjda jedina nacija, koja je svojom politikom uspjela demantovati američku snagu diplomatske  i vojne velesile. Američka zabrinutost za dobrobit čovječanstva rezultovala je krajem sedamdesetih godina islamskom revolucijom u Iranu, a nakon toga i diplomatskom krizom taoca u američkoj ambasadi u Teheranu, koju je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter pokušao riješiti tajnom misijom američkih marinaca. Misija je doživjela totalni krah, a takve stvari Amerikanci ne zaboravljaju. Pobjeda nad ljutim protivnikom najbolje bi legla, ali pobjedu su ponovo odnijeli Iranci.

Iako u svojoj istoriji Iranci nisu imali gotovo nikakvih fudbalskih uspjeha, iako im je praktično jedini svijetli trenutak bio nastup na Mundialu 1978. u Argentini, fudbal je i tada bio sport broj jedan. Stoga je ludnica, koja je zavladala ulicama Teherana i ostalih iranskih gradova nakon pobjede nad Australijom u doigravanju za Coupe du Monde u Fran­cuskoj, bila sasvim razumljiva.

Nakon 1:1 u prvom susretu u Teheranu, uzvratna kvalifikacijska utakmica protiv Australije, u kojoj su Iranci ponovo izvukli neodluče­no (2:2), što im je bilo dovoljno za plasman u Fran­cusku, odigrana je u gostima u Melbourneu. Ipak, slavlje neposredno nakon utakmice nije moglo biti potpuno. Prava eksplozija oduševljenja trebala je nastupiti po povrat­ku u domovinu.

Irancima je javljeno da po povratku iz Australije u Teheran ”navrate” do nacionalnog sta­diona Azadi. Tu ih je dočekala ‘masa’ od stotinu hiljada navijača. Stadion je bio prepun, kao da je revanš igran u Teheranu, a ne u Melbourneu. Poseban aplauz upućen je Karimu Bagheriju i Khodadadu Aziziju, strijelcima pogodaka u Melbourneu.

GRUPA A

EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE

Dojam je daje ovo bilo ujedno i posljednje slavlje Iranaca, barem što se tiče ”akcije France ’98 ”. Teško je bilo povjerovati da su Iranci u stanju učiniti bilo kakvo izne­nađenje, naročito u grupi u kojoj su ih, uz Sjedinjene Države, čekali Nje­mačka i Jugoslavija.

Iran ne zaboravlja Coupe du Monde

Iranci nisu imali baš potpunu ulogu outsidera, poput nekih drugih azijskih predstavnika na prethodnim svjetskim prvenstvima – Ujedinjenih Arapskih Emirata ’90. u Italiji ili Iraka ’86. u Meksiku – ali na papiru su možda bili i jači od reprezentacije Saudijske Arabije, koja je 1994. dogurala do osmine finala, gdje ju je pobijedila Šved­ska. Imali su Iranci i nekolicinu igrača, koji su igrali u Europi, što je Saudijcima četiri godine ranije nedostajalo.

U kvalifikacijskom ciklusu Iranci su u samo tri mjeseca promi­jenili isto toliko trenera. Prvi na udaru bio je Mayeli Kohan, s kojim je iranska izabrana vrsta i počela put kroz kvalifikacije. Međutim, poraz u susretu sa Saudijskom Arabijom (0:1) i Katarom (0:2) u gostima bili su dovoljni da se Kohanu pokažu izlazna vrata, iako je uspio obezbjediti mjesto među najbolje četiri ekipe u azijskoj zoni kvalifikacija. Osim toga, Kohan je iz reprezentacije izostavio najboljeg igrača Azije u 1996, Khodadada Azizija i prema mnogima je upra­vo to bio glavni razlog njegovom otkazu.

GRUPA B

REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA PORTUGALA: SANTOSOV SERVIS ZA DOSTAVLJANJE [INFOGRAFIKA]

Maroko: Neutaživa glad za uspjehom [infografika]

Na klupi ga je naslijedio Brazilac Valdeir Vieira, koji je u januaru 1997. otpušten s mjesta trenera Kostarike, iako je ovu reprezentaciju doveo do završne faze kvalifikacija CONCACAF zone. Vieira je s reprezentacijom Irana prošao ‘rešeto’ polufinalnog susreta azijske zone kvalifikacija s Japanom. Pobjednik je direktno išao na prvenstvo, a poraženi je morao u dodatne kvalifikacije s Australijom. Utakmica je odigrana u mjestu Johor Bahruu u Maleziji, pobijedili su Japan­ci, i to zahvaljujući zlatnim golom Masayuki Okana.

Brazilca je naslijedio Tomislav Ivić, stručnjak koji je u cijelom iranskom rosteru najviše nade polagao u četvoricu igrača: posljednjeg čovjeka odbrane Mohammada Khakpoure, zatim veznog igrača Karima Bagherija, te napadače Ali Daeija i Khodadada Azizija. Trojica od njih nastupali su u Bundesligi: Daei i Bagheri u Arminiji iz Bielefelda, dok je Azizi igrao u Kölnu. Uostalom, podatak da je Bagheri u kvalifikacijama u sedamnaest utakmica postigao isto toliko pogodaka, dakle, tačno jedan po susretu, govori dovoljno za sebe, kao i picture story s dvije utakmice s Maldivima. U prvom meču u Teheranu, Iranci su pobije­dili s gotovo nevjerojatnih 17:0, dok je u revanšu bilo ‘samo’ – 9:0.

Iranci su prije odlaska u Francusku u nekoliko pripremnih utakmica pokazali koliko vrijede, i unatoč očitoj kvaliteti, kojoj je zasigurno više pridonio Tomislav Ivić negoli njegov nasljednik na klupi Jalal Talebi, Jugoslaveni ih nisu uzeli za ozbiljno. Mučenje favorita u tom meču kojem je Iran bio i više nego ravnopravan, trajalo je sve do 72. minute kada je Siniša Mihajlovič svojim klasičnim slobodnim udarcem s više od dvadeset metara prevario silom prilika iranskog golmana Nime Nakisa, koji je pritom mogao i trebao bolje reagirati.

U pravom svjetlu predstavila su se trojica Iranaca iz Bundeslige. Karim Bagheri, Khodadad Azizi i Ali Daei, pokazali su zavidno fudbalsko znanje, a kontinuirano dobre igre nastavio je i Mehdi Mahdavikia. Jugoslaveni su totalno podbacili. Prolazne ocjene zaslužili su tek strijelac Mihajlović i mlađahno krilo Crvene zvezde, Perica Ognjenović, koji je svojim ulaskom u 68. minuti, unio podosta živosti u ekipu Slobodana Santrača.

Osiguran od bilo kakve opasnosti od ispadanja, a ujedno siguran u rutinsku pobjedu svojih fudbalera, Berti Vogts nastavio je s eksperimentisanjem protiv Iranaca. Lothar Matthäus je započeo utakmicu u sredini odbrane, dok se Olaf Thon skrasio u manevru, mnogo bliže Rezi Abedzadehu, gdje je do izražaja trebala isplivati njegov pravovremeni zadnji pas. Priliku je ponovo dobio i Thomas Häßler, u to vrijeme najveći znalac u sastavu Bertija Vogtsa, a kojeg je upravo njemački selektor osporavao nakon prve utakmice s Sjedinjenim Državama.

Mjesto se nije našlo niti za dvojicu fightera na sredini terena. Jens Jeremies i Dietmar Hamann, razarački dvojac münchenskog Bayerna, nije zadovoljio neobični selektorov ukus. Iz tog razloga, na sredini terena, i to u nešto defanzivnijoj roli, osvanuo je stoper Thomas Helmer. Za razliku od Nijemaca, iranski selektor Jalal Talebi nije izvršio gotovo nijednu promijenu u svom sastavu. To nije spriječilo njegovu ekipu u pružanju odličnog otpora velikom favoritu.

Sve do 50. minute Iranci su, shodno svojim najavama, spremali iznenađenje, ali Njemačka nije ispala iz prvog kruga takmičenja još od Mundiala u Francuskoj davne 1938. Napadački tandem Oliver Bierhoff – Jürgen Klinsmann u dva je navrata bljesnuo, dovevši Elf do 2:0 pobjede. Ipak, mnogi svjetski mediji ostali su toliko zavedeni iranskim stilom igre, s posebnim naglaskom na kombinatorici, da su ih unatoč sretnom trijumfu njemačke ekipe proglasili moralnim pobjednicima.

Mehdi Mahdavikia se uspješno nosio sa najboljim krilnim igračima Elfa, ali je i sam bio opasan pred golom Andreasa Köpkea. Khakpour, Mohammadkhani, Zarincheh i Pashazadeh smjenjivali su se na mjestima stopera i činili neprobojni bedem pred svojim golom. Centralna linija Bagheri-Estili-Minavand-Mahdavikia bombardovala je iz svih pozicija, letjela po terenu i brzim izmjenama pozicija izluđivali Nijemce.

Talebijeva odluka da u utakmici protiv Sjedinjenih Država ide u dijamantnoj formaciji mogla je upaliti i bez Karima Bagherija, ali ipak ne toliko učinkovito. Njegov na­padački doprinos bio je očit. Mehdi Mahdavikia, koji je igrao slabije, dobio je istaknutiju poziciju. Njegov saigrač iz Persepolisa, Mehrdad Minavand, pri dnu dijamanta dobio je vrijeme i prostor da ih opskrbljuje loptama, bilo Bagherija na desnoj strani ili Mahdavikiju na lijevoj, ili u sredinu prema Ali Daeiju ili Khodadadu Aziziju.

Odbrambeno, Iran je bio malo solidniji u sredini s dubo­ko postavljenim Bagherijem, koji je štitio zadnju četvoricu kao de­fanzivni vezni. Ali, najveći doprinos Iranu je bio taj što se na taj način otvo­rila problematična li­jeva strana. U toj Talebijevoj dijamantnoj for­maciji, Mahdavikija je izgledao je­dnako dobro na lijevoj kao i na desnoj strani, i nije bilo nikakvih poteškoća s Estilijem i Minavandom, koji su mi­jenjali strane tokom meča. Nije bilo poteškoća ni kada bi Estili započeo na lijevoj, a Minavand na desnoj strani.

Ovo je vrijeme Queirozove režije

Vrhunskom predstavom na Stade de Gerlandu u Lyonu, Iran je ispisao posljednji čin mundo-tragedije američke reprezentacije. Iranski selektor imao je na raspolaga­nju gotovo čitavu ekipu izu­zevši povrijeđenog Javada Zarincheha, dok se na dugačak popis povrijeđenih Amerikanaca – Mike Burns, Earnie Stewart, Chad Deering –  dodao i ubojiti napadač Eric Wynalda.

Jedino što je vratilo osmijeh na zabri­nuto lice Stevea Sampsona bio je fantastičan povratak Joe-Max Moore. Ipak, niti Moore nije mogao pronaći načina da probije sjajno posloženu iransku selekciju koju je Talebi postavio na način da spriječi dubinska proigravanja prema Mooreu, koji je u izostanku Wynalde odigrao kao prvi napadač Yanksa. Takva zgusnuta formacija Irana tjerala je Amerikance na pokušaje s boka, koji su se pokazali plodonosnima.

Iako su igrači Stevea Sampsona dominirali većim dijelom utakmice, iz nekoliko opasnih kontri Azizi i društvo riješili su pitanje pobjednika. Strijelci istorijskih pogodaka za Irance bili su Hamid Estili i Mehdi Mahdavikia. I u redovima Yanksa najviše je opasnosti dolazilo preko krila, naročito s desne strane i opasnog Frankiea Hejduka.

Euforija koju je pobudila iranska reprezentacija u domovini bacila je svjetlo i na političku scenu.

Iranci danas imaju brzinu, visinu, rasne strijelce, a ne samo fizički izdržljive igrače kao što je to bio slučaj donedavno. Postali su lovci na golove, igraju ofanzivno i privlačno. Nije li dokaz za to činjenica da je snažni kolektivni ponos Iranaca izvukao ”pustinjsku sablju” i ostatku svijeta i Žutom kontinentu? Bez puno riječi i krvi. Onako kako samo potomci Perzijanaca umiju. Potezom s ubodom stršljena.

Pred fudbalerima Irana ponovo su istorijske utakmice i istorijski zadatak. Barem takvo mišljenje vlada u Teheranu. Kada je prije sedam godina Afshin Ghotbi objelodanio kako napušta klupu Irana, mnogi su bili skeptični prema njegovu nasljedniku Carlos Queiroz, međutim, Portugalac se nije obazirao na kritike, nego je nastavio tra­gom Branka Ivankovića, pod čijim je vodstvom reprezentacija igrala na prvenstvu u Njemačkoj, i ubrzo se stvo­rila euforija koja sada nema gra­nica. Iranska javnost otvoreno iščekuje gotovo nemoguće, a i sam selektor Queiroz preuzeo je na sebe ogroman teret favorita u dvoboju s Marokom.

Ovih dana situacija u iranskoj reprezentaciji nije idealna. Mnogo je upitnika koje Portugalac mora riješiti, a sve je manje vremena za taj posao. Najveći problem iranski selektor ima na golu. Od trojca koji su stopostotni putni­ci u Rusiju nijedan ne ulijeva povjerenje. Daje nedo­statak igračke prakse velik, bilo je vidljivo na posljednjim iranskim provjerama, kada je Alireza Beiranvand svo­jim neopreznostima i nepotreb­nim istrčavanjem omogućio protivnicima nekoliko prilika koji ovi nisu znali iskoristiti.

Ni ostali kandidati za jedinicu nisu u bajnoj situaciji. Alireza Haghighi je godinama bio najbolji golman u Persepolisu i Rubinu iz Kazana, vrhunac je stigao prije deset godina kada je sa iranskim klubom osvojio naslov prvaka. Haghighi se zaželio novih izazova i od početka godine član je Sundsvalla. Treći izbor je Mohammad Mazaheri iz Zob Ahana, golman koji je bio član Foolada i Esteghlal Ahvaza, ali golman kojem internacio­nalno iskustvo nije prednost.

Iranci su kroz istoriju imali velike rezultate – trostruki azijski prvaci – a glavna karakteristika tih ekipa bila je odbrana u kojoj je carevao zna­lac. Odbrana je sastav­ljena od visokih, snažnih igrača čija je savršeno postavljanje jedina zadaća. Standardni stoperski par čine Morteza Pouraliganji i Milad Mohammadi, dok su bekovi, naročito Ehsan Hajsafi, jaka karika reprezentacije. Omaleni igrač Olympiacos često svojim prodorima i ubačajima zna napraviti pometnju u protivničkim redovima, s druge strane je Ramin Rezaeian koji je ipak više sklon odbrani. U posljednje vrijeme ozbiljno se nameće Persepolisov Jalal Hosseini, ofanzivni stoper koji je često i strijelac.

Vezna linija Irana danas pati od nedostatka ideja. Mnogo je tu tr­kača koji će svoju dionicu korek­tno odraditi, ali znanje je diskuta­bilno. Mnogo je tu sličnih igrača, a jedini koji mogu nešto odi­grati su Saeid Ezatolahi, Ashkan Dejagah i Alireza Jahanbakhsh, ali ni oni nisu bez problema. Dejagahu su kapaciteti smanjeni, Ezatolahiju nedostaje kontinuitet dobrih iga­ra, jedino je raskošni talent Jahanbakhsha uzeo široki prostor između kaznenih prostora. U AZ Alkmaaru razapinje mreže, u 33 utakmice holandske lige bio je sa Woutom Weghorstom, sa 21 golom, najbolji ”aanvaller” prvenstva.

Najmanje problema Carlos Queiroz ima u napadu. Sardar Azmoun, Mehdi Taremi, Reza Ghoochannejhad, Karim Ansarifard i Kaveh Rezaei imena su koja garantuju pogotke. Trenutna kriza Ghoochannejhada, koji je u 34 kola postigao samo devet golova u dresu Heerenveena, najveći je problem uz neigranje Rezaeija. Ipak, napad je sna­ga na koju se Queiroz može osloniti.

Kada se uzmu u obzir nastupi na posljednja dva Mundiala, na kojima su Iranci ispadali u prvom krugu, poniženi bez pobjede, euforija koja vlada domovinom ipak nije na realnim osnovama. Znajući Queirozove metode, teško da će biti nemotivisani, iako im neće biti lako u Rusiji, u grupi s Portugalom i Španijom. Jer objektivno Iran u toj konkurenciji nikome neće biti protivnik.

Sve u svemu, kada je riječ o fudbalu, Iran više ne pripada zemljama ”trećeg svijeta”. Ipak, nešto više od plasmana u drugi krug, odnosno među šesnaest najboljih, bilo bi suludo očekivati.

Za tu zmiju otrovnicu u kući obojenih snova – teška realnost i živa pustinja. 

Sardar Azmoun

Dobro balansiran igrač, ima istančan osjećaj za loptu, za igru, za dodavanje. Pravi klasni igrač koji je u ovoj reprezentaciji zadužen za golove. Ima sav potreban potencijal kako bi bio jedna od zvijezda Irana. Opasan iz slobodnih udaraca, sjajan tehničar, kada ga ide nezaustavljiv za protivničku odbranu. Ubacuje se u vrh napada, raspoređuje saigrače, komanduje vezom i napadom, diže moral vlastitim primjerom beskompromisnog borca. Uz to je Azmoun i veliki fudbalski znalac, u baratanju s loptom za njega nema tajne, pregled igre mu je perfektan. Igrač za kojeg su se otimali i veći klubovi od Rubina iz Kazana, očito je požurio s prihvaćanjem ponude. Hladnokrvan, uvijek tačan u procjeni, njegovi dugi pasovi su na centimetar tačno naciljani, a teško ga je izolirati, jer mnogo češće on izolira protivnika, u pravilu jednog od najopasnijih. Ljubimac Irana, vječno nasmijan, na terenu vraški opasan. Sigurno najtalentovaniji igrač koga je iranska škola izvela u zadnje vrijeme. Azmoun je srce i duša reprezentacije, pokretač svih akcija. Jedini njegov problem mogao bi se zvati – istrošenost.

Carlos Queiroz

Sjedio je na klupi Real Madrida i portugalske nacionalne selekcije, a radio je i kao pomoćni trener pod Alexom Fergusonom u Manchesteru. S Iranom je postigao zadivljujući napredak, pojačavši odbranu svojom nadahnutom taktikom. Queiroz nema čarobni štapić, ali ima čvrstu ruku i fantastično taktičko znanje. Posljednja četvorica u liniji Queirozov je standard iz kojega, po potrebi, izviru varijacije četiri-četiri-dva, četiri-pet-jedan i četiri-tri-tri. Iran danas beskrajno vjeruje treneru koji je od skromnih potencijala uspio složiti vrlo opasnu ekipu, iako nije u trenerski posao ušao na velika vrata. Trenirao je juniorske selekcije Portugala, kada je dobio ponudu da preuzme klupu seniorske reprezentacije. Tek rad u Portugalu otvorio mu je vrata svijeta, potom je globtroter Queiroz postao jedan od mnogih Portugalaca koji je potvrdio trenersku vrijednost gdje god je radio. Queiroz je poznat po inovativnim trenerskim metodama, baš kao i po činjenici što se ne ustručava koristiti mlade igrače. Ali, premda se ne ustručava pogurnuti u igru mladog igrača, skeptik je kada se u korelaciju dovede golman i mladost. 

Plus Svih jedanaest iz sastava koji je završio kvalifikacije bit će u rosteru za ovoljetnu svjetsku smotru. Unatoč velikom entuzijazmu među navijačkim pukom, u Iranu su svjesni kako im dionice u grupi slabo stoje i da su outsideri, ali od toga će pokušati napraviti prednost. Jer nisu Marokanci jedini koji računaju na prvu utakmicu kao ulaznicu za osminu finala Mundiala. Iran se nada da će se obračunati s Marokom, a potom i s eventualnim porazom od Španije zadržati svoje šanse do posljednje utakmice s Portugalom. Ima li ekipa Carlosa Queiroza taktičkog potencijala suprostaviti se u prvoj i najvažnijoj utakmici iskusnim taktičarima Marokancima? Sugerišu Queirozu da ne ide na Lavove Atlasa otvorena garda, nego da koristi prednosti turnirskog sistema koji mu omogućava i kalkulisanje. Optimisti u njihovim redovima nude varijentu prolaska grupe s pobjedom nad Marokom i s remijima s Portugalom i Španijom. Lijepo zamišljeno, ali za takav scenarij će uz vrhunsku izvedbu na terenu trebati i velika količina sreće. Queirozova ekipa smjesa je talenta, snage i pameti. Jednostavno, duša, noga i glava, pri čemu je glava najvažnija.

Minus Iran nema problema s izostancima, ali ima s kvalitetom igračkog kadra. Pritom se zaboravlja da kvaliteta igre svakoga igrača itekako ovisi o okruženju u kojemu igrač djeluje. To samo pokazuje kako iranskom selekcijom ne dominiraju igrači, već snažan i uigran kolektiv. Nemaju igrača koji bi ih mogao predvoditi u ključnim trenucima. Ekipa se jako muči u fazi napada, a turnir zahtjeva i maksimalni taktičku disciplinu, što je kod Iranaca uvijek malo problematično. Objektivno su outsideri, koliko god oni vjerovali da mogu biti ispred Maroka. Pitanje je kome će nakon neuspjeha odletjeti glave, Carlosu Queirozu ili nekim zvijezdama. Iranska javnost je za trenera, ljudi koji vode priču su za igrače. A realno, ima tu i jednog i drugog. Lako je biti trener kada su sve kockice na svom mjestu, a teško kada treba slagati i tražiti. Pitanja bezbroj, a posljednje pitanje je kako uopšte doći do ideje da se Portugal ili Španija napadnu? Važno je apostrofirati i Queirozov moto kao iranskog selektora – nije važan dojam, važan je rezultat. Neće mu biti lako, letvicu je postavio visoko, bez obzira što su Iranci na prošlom Mundialu ispali u uvodnoj fazi.