Njihova je lakoća oduševljavajuća. Elastičnošću kretanja svojih asova i čahura njihova tempa, stvorili su bojazan koji je redovno pratio nastupe Meksikanaca.
Kostarika, najčešće u crvenom dresu, manje ili više, postavljao se tokom Mundiala ovako: Keylor Navas, Johnny Acosta, Giancarlo González, Michael Umaña, Cristian Gamboa, Júnior Díaz, Yeltsin Tejeda, Celso Borges, Bryan Ruiz, Christian Bolaños, Joel Campbell.
Ne treba zaboraviti da su u tom cijelom kompleksu majstora još uvijek imali Marca Ureñu i Michaela Barrantesa, članove čudesne palete vatrenih zagovornika tempa.
Svi su ih unaprijed prežalili u grupi s Italijom, Engleskom i Urugvajem, ali ne samo da su prošli ‘grupu smrti’, nego su preskočili i Grčku u osmini finala, a i protiv Holandije su u četvrtfinalu stigli do jedanaesteraca i malo im je nedostajalo za novu veliku senzaciju. I bez klasnih igrača selektor Jorge Luis Pinto stvorio je moćnu ekipu koja je pomrsila račune velikim favoritima i pokazala pravi put do uspjeha ostalim manjim zemljama.
Nastavili su istim stilom i pod vodstvom Óscara Ramíreza. Potpuno otvorena igra, orijentisanost jedino na napad uzrokovali su divne predstave u kvalifikacijama u kojima se Kostarika sjajno uklopila, i na kraju, zasluženo plasirala na Mundial.
Najljepša priča Mundiala u Brazilu svakako je bila Kostarika, koja se od prvenstva oprostila ispadanjem na penale. Više sreće i znanja imali su Holanđani, ali ekipa Jorgea Luisa Pinta uzdignute glave je otišla kući. Kostarika je svima pokazala kako se bori za nacionalne boje, te kako se nedostatak kvalitete može nadoknaditi kolektivnom igrom, ali i visokom razinom volje, želje i htijenja. U regularnom dijelu Mundiala nisu ih uspjeli pobijediti Urugvaj (3:1), Italija (1:0), Engleska (0:0), Grčka u osmini finala (1:1, na penale 5:3) i Holandija (0:0, na penale 3:4). Rezultati za respekt!
Aktuelna ekipa Óscara Ramíreza nije nimalo drugačija, igrači su talentovani i iznimno motivisani, sposobni za iznenađenja, pa ih stoga ne treba unaprijed otpisati. Tu ujedno leži opasnost za njihove ambicije, budući da u njihovoj igri i dalje nedostaje taktičke discipline i čvrstoće. Baš na tim karakteristikama počiva igra većine današnjih ekipa, između ostalih i protivnika u njihovoj grupi.
Ovakav rasplet situacije donio je vrlo zanimljivu situaciju u vezi golmana. Óscar Ramírez sada ima na raspolaganju trojicu vrlo kvalitetnih čuvara mreže i šteta je što jedan od njih mora sjediti na klupi za rezerve. Prvi čuvar mreže Kostarike je Keylor Navas. To uopšte nije upitno. Nešto se može promijeniti samo ako Navas formu iz Madrida zamijeni onom iz Albaceteove prošlosti koju su obilježili kiks-pogoci.
Za mjesto na golu borit će se Leonel Moreira koji, sa 28 godine, još uvijek čeka pravu priliku u voljenom dresu, i šest godina stariji Patrick Pemberton koji, za razliku od Navasa, ipak ima tristotinjak prvoligaških utakmica u svojim rukavicama. Kako sada stvari stoje čini se da je ipak Pemberton trenutano golman broj dva u Kostariki.
Što se ostalih mjesta u ekipi tiče, Kostarika će i dalje igrati u formaciji 4-2-3-1, odnosno 4-5-1 kakav su praktikovali u posljednjem kvalifikacijskom ciklusu. Naravno, s određenim modifikacijama, ovisno o kvaliteti i ambicijama protivničke ekipe. U odbrani, mjesto posljednjeg čovjeka odbrane rezervisano je za najiskusnijeg Johnnyja Acostu. Njegove alternative su Óscar Duarte, te stoper iz Minnesote Uniteda, Francisco Calvo, kojem je to jedino mjesto za koje konkuriše.
Svjetsko prvenstvo u nogometu – Ko će obilježiti Mundijal u Rusiji?
Na stoperskim mjestima su, u ovom trenutku, u prvom planu Acosta i Kendall Waston. Johnny Acosta naravno, nikad nije ni bio upitan, dok se Waston tokom kvalifikacijskog dijela nametnuo ispred Bryana Ovieda, kao zamjena za povrijeđenog Michaela Umañe. Za mjesta u odbrani konkurišu još i mladići Cristian Gamboa i Rónald Matarrita.
Krilne pozicije srednjeg reda u ovom trenutku su okupirali Christian Bolaños i Bryan Ruiz. Ako se raspravlja o lijevoj strani, tu nema dileme budući da, dok se ne oporavi Osvaldo Rodríguez, Bryan Ruiz nema pravu zamjenu. Možda bi u nekim slučajevima, kao u kvalifikacijama, na tom mjestu mogao zaigrati Rónald Matarrita, ali to će biti, ako se uopšte i dogodi, vrlo rijetko.
INFOGRAFIKA – Fudbaleri sa najviše kartona na svjetskim prvenstvima
Na desnom krilu, po Ramírezovim zamislima, u prednosti je Christian Bolaños, iako se na nekoliko posljednjih utakmica, naročito u pripremnim utakmicama, Osvaldo Rodríguez pokazao aktivnijim, probojnijim i u ovom trenutku, u boljoj je formi nego Bolaños. Jednostavno, u nekoliko je navrata Rodríguez pokazao da je na putu povratka u prošlogodišnju formu kojom je došao i do reprezentacije.
Srednji red, po Ramírezovim zamislima, trebao bi igrati u liniji Celso Borges-Randall Azofeifa-Marco Ureña iako i tu ima nekoliko dvojbi. Tu je na prvom mjestu David Guzmán, koji je uvjeren da je njemu mjesto u prvih jedanaest. Guzmán je to i pokazao svojom igrom u kvalifikacijama i u pripremnoj utakmici protiv Škotske. Ali, u slučajevima kada je povrijeđen Celso Borges ili Randall Azofeifa. Inače, teško će Guzmán do početne formacije. Naime, za razliku od Ricarda La Volpea, selektori Kostarike, prvo Jorge Luis Pinto, a poslije njega i Óscar Ramírez, shvatili su da u veznom redu ne mogu igrati tri ”umjetnika” nego da jedan od njih mora biti i ”destruktivac”.
Piksijeve majstorije i Farukov penal koji je mogao spriječiti rat
Tako u ekipi Kostarike vjerojatno nikada neće igrati trojac Bryan Ruiz-Randall Leal-Daniel Colindres, kao što je Alexandre Guimarães dugo vremena forsirao Dannyja Fonsecu, Waltera Centenu i Mauricia Solísa. Za mjesto ”destruktivca”, iliti zadnjeg veznog, glavni kandidati su Celso Borges i Randall Azofeifa, a alternativa su im Yeltsina Tejeda i David Guzmán. Njih dvojicu kostarikanski selektor može mijenjati ovisno o tome želi li više igrača koji se orijentiše na razgradnju protivničkih napada (Tejeda) ili igrača koji uz to zna ima i dosta dobre tehničke sposobnosti (Guzmán).
Kostarika ima stil, ima odličnu stopersku liniju u kojoj su ključni igrači Waston i Acosta, u kojoj je standardnog povrijeđenog Michaela Umañu zamijenio Waston i igra tako dobro da Ramírez ne pomišlja izostaviti ga i vratiti prvog stopera. Ispred njih su atletičari Borges i Azofeifa, a napad otvaraju poduplanim bokovima na kojim su desno Gamboa i Bolaños, a lijevo Matarrita i Ruiz, uz dodatak da Ruiz i Bolaños ‘šaraju’.
Taj lijevi tandem postao je ključ njihove efikasnosti koju drži najpotentniji igrač tima ‘bomba’ Joel Campbell iz Betisa. Kostarikancu će ovo biti drugi Mundial i, naravno, Ramírez sigurno ima i svoje argumente kada Campbella postavlja u napad. Campbellov partner u prednjem redu mogao bi biti i Marco Ureña ili Johan Venegas. Obojica su kraj sezone obilježili vrlo dobrim i učinkovitim igrama u Los Angelesu i Saprissi. U uskom krugu kandidata je i Daniel Colindres, otkriće proljetnog dijela kostarikanskog prvenstva. On bi mogao biti alternativa Ruizu na mjestu krila, ali niti igra u napadu nije mu strana.
INFOGRAFIKA: Svjetsko prvenstvo – Raspored i satnica svih utakmica
To je uglavnom igrački roster na koji Óscar Ramírez može računati na početku Mundiala. To su igrači koji bi trebali ispuniti kostarikanski san – igrati 3. jula u osmini finala protiv prvoplasiranog iz F grupe. Lov na drugu uzastopnu knockout fazu počinje 17. juna protiv Srbije. Ali, koga to previše zanima. Četvrtfinale je od brazilskog Mundiala jedino mjerilo uspjeha kostarikanske ekipe.
Nacija je zadovoljna samim plasmanom na Mundial, ne kriju zadovoljstvo pred tom činjenicom, a kao najsretnijim ljudima na svijetu, po istraživanju britanskog The New Economics Foundationa, dovoljno će im biti gledati nadmetanje njihove reprezentacije s ostalim svjetskim ekipama.
Los Ticosima samo preostaje da uživaju u društvu najboljih, da igraju najbolje što znaju, jer na kraju krajeva, niko neće biti razočaran. ”Sicilijanska dolina Srednje Amerike” ima snažnu želju za igranjem fudbala, koja ih je u kombinaciji s talentom, pretvorila u konkurentnu ekipu fudbalskih sila današnjice, vrline koje se u današnjem loptačkom svijetu, često zaboravljaju…
Bryan Ruiz
Dugim nogama, čvrstim i savitljivim poput pleksiglasa, dobro dribla i štiti loptu. Malo se koji protivnički igrač može nositi s Ruizom jedan-na-jedan pred vlastitim golom. Sa 109 nastupa za reprezentaciju i 23 pogotka postao je jedan od najboljih igrača Kostarike te na najbolji način dokazao kako je proteklih godina bio neopravdano zapostavljan i omaložavan. Previše je to utakmica i golova za tako malo časti. Neki su ga čak počeli uspoređivati i s Hernánom Medfordom, što zbog slične fizičke konstitucije, što zbog činjenice kako su obojica imala trnovit put do slave i dokazivanja svojih napadačkih kvaliteta. A kvaliteta uvijek uspijeva isplivati na površinu. Golovi glavom, iz voleja, s bijele tačke ili slobodnog udarca, proigravanja na slijepo ili oštri dupli pasovi s Joelom Campbellom – uz nezaobilazan dječački osmijeh – najjednostavniji je opis najboljeg napadača Kostarike.
Óscar Ramírez
Preuzeo je Kostariku nakon Wanchopeovih promašaja, a trenutak nije bio ugodan. Po svačijem izboru, ukusu, Ramírez je među najboljim, zapravo, on je najbolji kostarikanski trener, jer je ovu reprezentaciju pretvorio u jednu od najjačih fudbalskih selekcija u Sjevernoj Americi. Poznaje ekipu u dušu, ima kontinuitet s reprezentacijom, tri godine je ‘unutra’, sjajan je strateg, ima i iskustva s velikih takmičenja. U njegovoj taktici nema zanosa. Igrači strpljivo igraju svoju igru, odlično kontrolišući sredinu terena. Iza Ramíreza dojmljivi su uspjesi te ličnost koja će njegovim fudbalerima pomoći svladati nedostatke i nervozu. Nije čudno, igrači ga poštuju i trener je koji nema ništa za izgubiti u Rusiji, ima pozitivan i smirujući uticaj, kakav ovoj reprezentaciji i treba. Ramírez će pokušati svoje momke održati gladnima uspjeha unatoč već nevjerovatnim uspjehom, što je plasman na Mundial samo po sebi iznimno postignuće. Kostarikanac iz Beléna je jedan od onih selektora koji će osjećati možda najmanje pritiska i to bi se moglo pokazati kao neočekivana prednost za njegovu ekipu.
Plus
Igrači jedva čekaju početak prvenstva bez straha od duela s iskusnijim ekipama. U njihovim nastupima neće biti nikakvih imperativa, pa ne treba očekivati kako će Kostarikanci biti tek ”topovska hrana” svojim protivnicima, kako neki možda smatraju zbog njihove specifične situacije. Ne bi bilo iznenađenje da tako neopterećeni, organizovanom igrom, ne ulazeći u nadigravanje s protivnikom, jer su svjesni da je pojedinačna kvaliteta nije na njihovoj strani, otkinu pokoji bod favoritima.
S obzirom na učinak prije četiri godine, danas prevladava, naravno, zadovoljstvo. Nakon brazilskog Mundiala je dodatno nabujalo, treba im čestitati na hrabrosti i odlučnosti, ali je pitanje koliko su njihovi planovi realni i kakva je, zapravo, osnova takvog euforičnog razmišljanja. Tehničke kvalitete fudbalera uz povoljne okolnosti na terenu uvijek ih mogu dovesti u situaciju za ostvarivanje pozitivnog rezultata. U sjevernoameričkim razmjerima, Kostarika ima veliku ekipu. U takmičenje ulaze bez većih ambicija kao i na prethodnom prvenstvu što bi moglo ”otkočiti” ekipu i iznenaditi protivnike. Manjak istih tih ambicija može se protumačiti i kao mana, te može rezultirati i kobno po Kostarikance.
Minus
Óscar Ramírez vrhunski je trener, ozbiljan, promišljen, proračunat i pouzdan, a Bryan Ruiz vrhunski napadač. Ali, jedno su kvalifikacije u Sjevernoj, Centralnoj Americi i Karibima, a drugo igrati u najjačoj reprezentativnoj konkurenciji na svijetu.
Nedostaci su i sužene mogućnosti u odbrani. Posljednja linija odbrane prošle je godine Ramírezu izgubila prvenstvo Sjeverne Amerike. Istina, ekipu krasi kohezivna i disciplinovana igra koja će donijeti i rezultat, kao što je to bio slučaj na brazilskom Mundialu prije četiri godine, ali to je i ekipa koja nema dovoljno lucidnog igrača, čovjeka koji bi nesvakidašnjim potezom riješio utakmicu ili stvorio višak.
Jednostavno, Óscar Ramírez uspio je od igrača koji već duže vremena igraju u istom sastavu napraviti disciplinovanu ekipu koja je u stanju napraviti najveće rezultate, ali joj nedostaje prava zvijezda. Ekipa je sačinjena od iskusnih pojedinaca, ali ”glad” za mundialskim pobjedama ponekad može biti dvostruki mač. Imaju probleme slične onima u ostalim sjevernoameričkim ekipama, svaki talentovani fudbaler vrlo rano odlazi u inostranstvo.
