Meksiko je u posljednje dvije decenije postao ”bure baruta”. El Tri je furiozna kanonada super-starova.
Šest kupova u Sjevernoj Americi, 1993., 1996., 1998., 2003., 2009., 2011. i 2015., jedno konfederacijsko 1999. i jedno olimpijsko zlato 2012.
To je meksička bezgranična legitimacija. Hugo Sánchez je kristalizovao, zar ne, u Meksiku ’86., njihovu virtuoznost.
Ali, Meksiko je i anegdota. Plahovitim sinovima velike sjeverne rijeke ona je urezana u blijedo lice.
Blistavih, pojedinačnih podviga, ali teško do mundo-četvrtfinala. Tamo, osim Sjedinjenih Država i Kostarike, do sada nema nikoga.
Krvavo se hvatalo, marš generacija, pa ništa. Izvrsna igra u East Rutherfordu protiv Bugarske, mala ekshibicija s Argentinom u Johannesburgu i na prepunom Castelãu u Fortalezi, tandem Giovani dos Santos–Oribe Peralta ostao je kratkih rukava. Cuauhtémoc Blanco je šarmirao driblinzima, a Borgetti, zajedno s Rodríguezom, Márquezom, Moralesom i Torradom, prebrzi na Dalekom istoku.
Momci nisu bili loši, zaradili su prilično komplimenata domaćina i svijeta. Protivnici su s laganom igrom, u ambasadorskom prugastom odijelu, naivni za te magove smicalice.
A ipak, Leipzig, još jedan Mundial, ne donosi preokret. Na posljednjem koraku u bljesku sjećanja pred očima im je Fortaleza 2014. I Wesley Sneijder i Klaas-Jan Huntelaar raspoloženi kao nikad. Jadni Miguel Herrera.
Iz te knjižice meksičkih Mundiala ima još jedan rezultatski biser, protiv Klinsmannovog Elfa. Ali nisu Meksikanci otišli dalje. U Montpellieru Nijemci su imali gol više. Meksiko nikada neće prihvatiti defanzivu.
Njihova Azteca traži jasnu, čistu, otvorenu igru. Oni ne mogu aplaudirati u Europi udomaćenoj paroli – ne izgubiti utakmicu po svaku cijenu. I unatoč tridesetak godina između Niño de Ora i Chicharita ostala je samo iluzija, a osminafinala promašaj tehnički, taktički, igrača i rukovodstva. U velikim završnicama od šest – šest!
Meksikanci nisu lako pali protiv Bugarske 1994, Njemačke 1998, Sjedinjenih Država 2002. ili Argentine 2006, ali pali su ipak zato što u pobjede ni sami nisu vjerovali. Protiv Argentine su u dvoboj ušli s previše respekta, čak i straha iako – po svojoj staroj navici – nisu propuštali ni prilike koje su im se ukazale. U ovom su meču uvijek ostajali za pola koraka prekratki, za centimetar preniski, a udarci su im bili ipak – odbranjivi.
Upravo zbog stalnog razmišljanja o odbrani, u napade, a Argentinci su puno toga dopuštali, su krenuli ‘s pola ručne kočnice’. I u takvoj igri imali su svoje prilike. Rafael Márquez, kapiten bez mane i straha, kojemu je ovo bilo već treće svjetsko prvenstvo, zatresao je mrežu iza izvrsnog Roberta Abbondanzierija, ali je Hernán Crespo nakon samo četiri minute anulirao prednost Meksikanaca.
Naravno da je to bio dodatni šok za El Tri. Argentina, predvođena raspoloženim majstorom Riquelmeom, ipak je imala više od igre i bila sve bliža pogotku odluke. Da bi sve završilo u dotadašnjem argentinskom stilu pobrinuo se Maxi Rodríguez u 98. minuti. Meksikanci su pokazali staru boljku, nedostatak kreacije, Luis García više ne stanuje ovdje, a Alberto García Aspe nikada nije ni bio klasični umjetnik. Jedini Meksikanac sa štihom majstora lopte, Luis Hernández, nije se ni našao na Lavolpeovom popisu.
GRUPE ZA SVJETSKO PRVENSTVO U NOGOMETU 2018
Grupa A: Rusija, Urugvaj, Egipat, Saudijska Arabija
Grupa B: Portugal, Španija, Iran, Maroko
Grupa C: Francuska, Peru, Danska, Australija
Grupa D: Argentina, Hrvatska, Island, Nigerija
Grupa E: Brazil, Švicarska, Kostarika, Srbija
Grupa F: Njemačka, Meksiko, Švedska, Južna Koreja
Grupa G: Belgija, Engleska, Tunis, Panama
Grupa H: Poljska, Kolumbija, Senegal, Japan
U Južnoj Africi su zaiskrile nove zvijezde – Javier Hernández i Giovani dos Santos. A na Crnom kontinentu mnogo toga nije bilo na svom mjestu. Put francuske reprezentacije do završnog turnira sklisko je tlo i još i sada budi različite emocije. Mnogi su smatrali kako će se domaćinu ‘pustiti’ barem da prođe grupnu fazu, tako da su oni koji su vjerovali u fudbalske zavjere u sljedećoj fazi takmičenja jasno vidjeli Francusku i Južnu Afriku. Ipak, fudbal je pokazao svoju nepredvidljivost i u daljnje takmičenje poslao pomalo zapostavljeni Meksiko i Urugvaj.
Iako je grupa gdje je igrao Meksiko bila idealna za uhvatiti zalet, napumpati samopouzdanje i izbjeći gomilu iznenađenja koja su ‘napadala’ ovo prvenstvo, Meksikanci ničim nisu odavali da iza njih stoji, kao i kod mnogih drugih, iscrpljujuća klupska sezona. Napadački trio Hernández-Bautista-Dos Santos igrao je jednako učinkovito kao u kvalifikacijama, vezni red je ispunjavao njihove želje, a odbrana s Rafaelom Márquezom je djelovala sasvim solidno.
Sve do utakmice sa Messijevom Argentinom.
I, onda onaj vodeći pogodak Carlosa Teveza, koji je postignut iz evidentnog ofsajda. Uvjerili su se i sudije, predvođeni Italijanom Robertom Rosettijem, ali budući da Fifina pravila ne dopuštaju promjenu odluke na temelju videosnimke, povratka nije bilo. Mnogi su stručnjaci kasnije komentarisali kako bi, da je pokazala samo trunčicu hrabrosti, spomenuta sudijska trojka ušla u istoriju. Ovako, bio je to jedan veliki i sramotni propust.
Nakon tog šoka, Meksikancima su predviđali brzi raspad sistema, ali su potomci mestika brzo preboljeli gubitak i na idućem Mundialu podarili naciji nešto novo: okus brazilskih pobjeda. Od prvog kola i pobjede nad Kamerunom Peraltovim pogotkom, do odlučujuće utakmice s Holandijom, Meksikanci su živjeli u divnom snu i zatim doživjeli da san postane java!
Forma ekipe bila je vrlo zadovoljavajuća tokom cijelog prvenstva. Meksiko je primio samo jedan pogodak u tri utakmice grupne faze, a problem osmine finala riješen je na još lucidniji način – nakon remija sa domaćinom Mundiala – osjetili su Meksikanci da im je svjetska slava na dohvat ruke. U zadnjem kolu, Meksiku treba samo bod protiv Hrvatske, ali daruju naciji pobjedu od 3:1, golovima Márqueza, Hernándeza i Andrésa Guardada.
Ozbiljno su shvatili šansu koja im je pružena i u prvom naletu su, od prvog minuta, znanjem i snagom, voljom, nošeni i saznanjem da ne igraju samo za boje Meksika, jurišali na Holandiju u utakmici osmine finala. Miguel Herrera ekipi ubrizgava onu prepoznatljivu meksičku čvrstoću i borbenost. U ovom Meksiku ni veliki Hugo Sánchez ne bi bio samo posmatrač. Herrera traži ”dlaku u jajetu”, ali ne i robove. Ne traži maratonce, ne želi trku kojoj nema kraja.
Put prema pobjedi Holandije je otvorio Sneijder, često osporavani golgeter koji ipak zabije kada je najpotrebnije. Pečat na teško izboreni uspjeh stavio je Huntelaar iz jedanaesterca u 94. minuti, a Dos Santosov gol donio je tek malu utjehu Meksikancima.
Na početku prvenstva Meksiko je podigao euforiju u domovini. Pristupom, pobjedama na Kamerunom i Hrvatskom, te remijem u meču sa Brazilom i nadom da će ovaj Mundial biti neka sasvim druga priča. El Tri možda nisu zaslužili poraz protiv Holandije, ali još manje su zaslužili pobjedu nad čvrstim protivnikom koji je u taktičkom smislu odigrao perfektnu utakmicu.
VEZANI SADRŽAJ
SVJETSKO PRVENSTVO U NOGOMETU: SVE ŠTO TREBATE ZNATI
Nakon poraza atmosfera u meksičkoj svlačionici bila je kao na karminama. Poraz je ostavio traga, premda bi potpuno pogrešno bilo od njega praviti dramu. Nije bilo vrijeme za suze, ali jeste za upozorenje. Nije bilo vrijeme ni za rastanke, premda je odnekud procurilo da je ta utakmica bila oproštajna Rafaela Márqueza od nacionalnog dresa.
Sve je, kao i obično kada je o Meksiku riječ, u jednoj ilustrovanoj rečenici još prije Mundiala u Brazilu cijelom svijetu objasnio Hugo Sánchez: prokletstvo! Prokletstvo, koje će zagolicati maštu i pobuditi intrige i među onima koji se ne bude svaki dan s fudbalom u mislima.
Jer, Meksikanci jednostavno nisu tek puko društvo zapadnjačkog tipa ovisno o ‘gutanju’ nesreće bez razmišljanja. Oni uvijek traže neku poruku, smisao.
Jesu pomalo naivni. Ali i prokleti…
Javier Hernández
Kombinacija brzine, imaginacije i preciznosti koja je krasila Chicharitovu igru na Old Traffordu i BayAreni dovela je na ”suho” i zadnjeg kritičara ovog talentovanog Meksikanca. Chicharitu je za dokazivanje, ako nekome još nije bilo dovoljno, preostala samo mundo-scena. Sada su sve oči uprte u njega. Za mladića koji je s deset godina radio finte koje neki igrači ne nauče do kraja karijere i kojem niko ne osporava da je među natalentovanijim fudbalerima u meksičkoj istoriji, to je i logično. Istovremeno, meksički su mediji, ali i navijači, ritikovali i omaložavali Chicharita, očito misleći kako njihov najbolji igrač u reprezentaciji drži kočnicu. Ali, Chicharito je u toj priči jedna od rijetkih konstanti, njegova napadačka inspiracija pokazala se upravo krucijalnom u nekoliko kvalifikacijskih dvoboja. Ono što je Chicharita učinilo prepoznatljivim su izvanredni proboji i snažna desna noga, dovoljno precizna da materijalizuje trkački dio koji Hernández obavlja besprijekorno. Igračke mu inteligencije ne nedostaje, u duelima je uvjerljiv, a osjećaj za pogodaj je usavršio dugogodišnjim školovanjem pod prismotrom Alexa Fergusona.
Juan Carlos Osorio
El Recreacionista nije trener od drastičnih odluka ni velikih revolucija, prije svega je trener vjeran svojim principima. Iako su sve češće kritike igre meksičke reprezentacije, i u zemlji i u centralnoj Americi, ne odustaje od stila koji je donio uspjeh, a osim toga iza sebe ima rezultate. Može se pohvaliti da su čak nastupi na Gold Cupu i Kupu konfederacija prošle godine bili savršeno tempirani. Novina koju je donio u ekipu jeste izjednačavanje statusa svih igrača. Igranje u vrhunskom klubu tako više nije presudan faktor, odlučuju isključivo forma i motivacija. Poznat je po tome što odbija intervjue i komunicira isključivo putem novinskih konferencija, koje znaju potrajati i po sat vremena budući da spremno odgovara na sva pitanja. Čast da vodi meksičku reprezentaciju Osorio je zaslužio kvalitetnim vođenjem New York Red Bullsima i Atlético Nacionala. Treba spomenuti da mu je od 2001. do 2005. mentor bio Kevin Keegan, u to vrijeme trener Manchester Cityja. Kaže da mu je cilj u Rusiji – četvrtfinale. Visoki pucnji…
Plus
Meksiko je danas najkvalitetnija selekcija sjeverne i centralne Amerike. Igra se gradi oko Andrésa Guardada i Javiera Hernándeza, dodavanja, kombinatorika, brza napredovanja prema protivničkom šesnaestercu, veliki posjed lopte i kratka dodavanja pred protivničkim golom u potrazi za onim koji će finiširati. Sve su to ‘električni’ igrači, brzi, prodorni, i svi traže Chicharita. Meksiko s velikim optimizmom stiže u Moskvu, a makar obišli cijelu Rusiju, nema riječi o bilo kakvom umoru i slično. Prilika je velika, a za nju se treba potruditi. Meksiko je u stvarno biranom društvu, outsider realno rečeno koliko god bio dobar. Veliki koji imaju sve, kvalitetu, ali i moć, i El Tri koji ima Chicharita, dušu, ali s moći ne stoji savršeno. Možda sitnica da je dosad Meksiko igrao šest osminafinala zaredom i nije prošao nijedno govori nešto o tome. Kada je Osorio preuzeo reprezentaciju 2015. u svojim vizijama imao je formaciju četiri-tri-dva-jedan. Kako Meksiko više nema klasičnih ‘desetki’ najviše klase, kao nekada Hugo Sáncheza ili Jareda Borgettija, Osoriju se to činilo kao dobro rješenje. Meksiko se takvom formacijom igre prošetao kvalifikacijama, no crv sumnje se uvukao u Osorijeve misli tokom priprema za Mundial i skromnih izdanja protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Minus
Honduras je pokazao kako se cinično kažnjavaju propusti protivnika i pragmatično realizuju sporadične prilike i dolazi do pobjede. To pokazuje i minus Meksikancima koji nisu držali devedeset minuta koncentraciju. Zajedništvo se čelići i unutar same svlačionice, sinergijom na relaciji selektor-igrači. Nepotvrđeni talent Héctor Herrera odavno je počeo dizati živce meksičkoj javnosti, elitnog playmakera i centarfora ne može se izmisliti, ekipa je jedna od starijih i nedovoljno kvalitetna, ali Mundial je u džepu i to je, što se posla koji je u ingerenciji struke i ekipe, najvažnije. Imali su zahtjevne pripreme, ali njihov selektor ima taktiku za protivnike. Nekako će se riješiti ako dobro krenu, formula nije komplikovana, iako će osjećati pritisak prevelikih očekivanja. Grupa nije laka, očekivanja stvaraju pritisak, ali kao i uvijek miljenici velikog dijela domaće javnosti izgledaju kao neko ko može da napravi iznenađenje. Meksiko ima iznimno kvalitetnu igračku snagu, a gotovo svi reprezentativci igraju u Europi. Problem je klasični za Meksikance – zaigraju se i potpuno zanemare taktičku disciplinu. Pojedinačni kvalitet Meksikanaca nikada nije bio sporan, ali popularni El Tri nikada nije uspio na organizaciono-taktičkom planu da parira europskim i južnoameričkim selekcijama.
