Ovo je istinita priča. Bilo je trenutaka kada im se u mislima javljala ideja da nisu bolji od Španije.
Da, i Portugal je bio ostarjeli mornar koji riba pod i troši vesla, koji se u prugastoj, otrcanoj i izblijedjeloj majici klanja admiralskoj odori Kastiljaca.
Ali su je nadvadali, a pobjeđujući su i ojačali. Portugal danas ponovo u sebi nosi onu tako lako prepoznatljivu pobjedničku strast.
Onaj pehar s Eura ’16, sjajan i ispoliran kao medalja za hrabrost na uniformi kakvog generala, stoji uspravno u staklenoj vitrini pored koje se zastane, divi, jer simbol je za ”krv, znoj i suze”. Pehar je to koji se dodijeljuje najboljima, a Portugal je na Saint-Denisu postao ono što je oduvijek trebao biti.
Fernando Santos je kreator novih prvaka Starog kontinenta, utemeljitelj savremene fudbalske ekipe koja je superiorno osvojila šampionsku titulu. Santos je čovjek koji je od dobrog napravio još bolje, usadio europskom Seleçãu mentalitet pobjednika, a igračima kao pojedincima dodao jednu nulu iza brojke koja označava novčani ekvivalent njihove fudbalske vrijednosti. A samo dvije godine ranije esejisti došli su na svoje.
Čvrsto su prikovani uz stup srama, čvrsto prikovani na, za njih i njihove sunarodnjake, tek nevažne pozicije. Od favorita Mundiala, metastazirali su u rak-ranu portugalskog fudbala. Gotovo nacionalna sramota. Nakon velebnog uspjeha u Francuskoj napokon su mogli umočiti prste u slavljeničku tortu. Jesu, zaslužili su. Kako? Vrtimo vremeplov unazad da bi se prisjetili kako je izrastao europski Seleção.
Luiz Felipe Scolari je postao don, toliko su ga pazili, hvalili i mazili, da je zaboravio na pravilo kojeg se mnogi fudbalski treneri nisu pridržavali – nikad ne ostani predugo.
Jer, navikao je na ljude koji nikad nisu imali pojma kako to izgleda biti neko i nešto u fudbalskom Portugalu i Europi, na serije i serije uspjeha. A i on je postao presentimentalan. No, ne može se uvijek držati ni maksimalna motivacija, neke su se glave užarile, počelo se uživati u minulom radu, kola su krenula nizbrdo i Big Phil je ”bacio peškir”.
Onoj ekipi iz vremena slave, njihove su zamjene nekadašnje rezerve, novi igraju samo u prijateljskim utakmicama. Portugal je sličan ali ne i isti, definitivno lošiji bez Fernanda Couta, Luísa Figa, Paulete, Rui Coste. Promjena se sluti ali ne vidi. Nema stabilne i prepoznatljive ekipe, još manje one kvalitete. Ta nestabilnost, jednu su utakmicu na popisu jedni, sljedeću drugi, nije ostavljala dojam uvjerenosti u ono što se radi.
Mediji su mrmljali da se uljepšavaju svi unutrašnji i vanjski konflikti. Tih je dana Portugal ostavljao dojam reprezentacije bez organizacije i strategije, s upitnim odabirom igrača te igrama i rezultatima ispod svoje razine.
A poslije toga je pomalo staromodni Scolari tražio protest u vlastitom djelu. Podnosi ostavku ”minut do dvanaest”, odnosno dan prije nego su mu u Savezu uručili otkaz. U vrtlogu intriga profitirao je Carlos Queiroz i Uopšte nije bilo dileme da Prandelliju, poznatom po čvrstoj ruci i još čvršćim disciplinskim principima, idealnom za svlačionicu žuto-plavih leži stručni autoritet i ogromno iskustvo.
Ali kad je krenulo nizbrdo, nije više uhvatio svoju nit.
Velika su pitanja postavljena – ima li Queiroz stručni autoritet, znanje i sposobnost za izvlačenje kestenja iz vatre? Ona su, nakon samo dvije godine i brojnih upitnika njegovoj doktrini, bila na izdisaju. Tandem Ronaldo-Liédson nije uspio obnoviti staru slavu Eusébiovog doba.
Vezani sadržaj:
Reprezentacija Španije: Dvostruka obmana Aragonésa i Del Bosquea [infografika]
Sve podređeno napretku
Mobilisane su sve raspoložive snage da se nadoknadi propušteno. Na klupu je sjeo Fernando Santos, čovjek za koga se vezuju veliki uspjesi Porta i atenskog AEK-a. Vrijeme nakon Paula Benta, s teškim nasljeđem, ali nadasve i pokušaja eliminisanja velike ovisnosti o Cristianu Ronaldu, te zamisao o ravnopravnoj borbi s ostatkom elitnih reprezentacija koje su tada izgledale nepobjedive, u jesen 2014. Santos je krenuo od tih pretpostavki i malo pomalo trasirao vlastiti put, slijedeći jednu igru zajedno s određenom taktikom i ponašanjem.
Tadašnji Portugal, koju je izabrao Santos, za kormilara je, istina, imao nemirnog Ronalda i Ricarda Quaresmu, zapostavljenog posljednjih godina te u sukobu s cijelim svijetom. Santos je stigao i uočio dva jednostavna problema: potreba neovisnosti o Ronaldu, učinivši da svi pomalo zakolutaju očima, te je obećao selekciju u kojoj bi se zaoštrila konkurencija i jamčila kvalitetna alternativa u svakoj liniji, ekipu koja sigurno može slijediti tragove Španije i Njemačke.
Početak nije bio najsretniji – previše različitosti, premalo povezanosti – fama još se nije razvila. Santos je shvatio da nova nacionalna selekcija, s njim i trovlašću Cristiano Ronaldo-Nani-João Moutinho, može barem pokušati uzeti svaki metar terena.
Sve u svemu, Portugal je pokazao da zna i može i bez još uvijek vrijednog Ricarda Quaresme, dok je Ronaldo postao čovjek-simbol kolektivnog preporoda. Santos se uzdigao u novog stručnjaka, trenera koji ne grli samo jedno taktičko uvjerenje već inteligentno miješa dvije ”vjere” – zonu i čovjeka.
Portugalci su lomili konkurente jurišima i stalnošću, neviđenim kod drugih ekipa – duhovna snaga, karakterna i fizička – s Santosem je isplivao i Hugo Almeida, čovjek mišića, koji je masakrirajući formaciju, znao ubrizgati i borbeni duh. S drugim licem i uvijek istom željom. Novim nogama ali starom borbenošću, usađenom od Humberta Coelha, trenera koji je mozgu dao prednost pred nogama, ostalo je uobičajena priča – umrijeti ali dovršiti – napadati do besvjesti ali uvijek davati sve.
U njihovoj interpetaciji igre bilo je i stila i snage. Nije čudno što je Portugal 2016. otvorio novu stranicu europskog fudbala. Pokazao je snagu Starom kontinentu. Nisu Portugalci osvojili simpatije, ali naslov – jesu. Bilo je to šaranje na turniru koji je postao Seleçãov lunapark, završetak jednog ciklusa i besmrtni Portugal s kojim se nije lako takmičiti. Padali su Danska, Holandija i Češka Republika. Između njih i finala stao je Vicente del Bosque i Cesc Fàbregas.
Koji su razlozi reinkarnacije jednog tima, koji je samo dvije godine ranije pod vodstvom Paula Benta izgledao frustriran i čije su igre podsjećale na vožnju automobila izbušenih guma, koji je na Mundialu u Brazilu takmičenje završio u grupnoj fazi, izletivši vrlo brzo i iza Sjedinjenih Država?
Pa, prije svega snažno psihološko rasterećenje, koje je uslijedilo nakon odlaska uvijek naoblačenog Benta, na čiju je stolicu zasjeo mirni i stalno nasmijani Santos, koji priznaje kako nikada nije kao igrač prešao onu magičnu granicu, preko koje bi stigao u samu elitu, među zvijezde, koji bi u svakoj prilici istaknuo kako kao trener ima još mnogo toga naučiti, a susrete s Joachimom Löwom, Vicenteom del Bosqueom, Didierom Deschampsom i Óscarom Tabárezom, ovih dana trenerskim autoritetima, očekuje s velikim nestrpljenjem.
Psihoanalitičari će reći da je baš takva osoba došla kao melem na ranu stalno po glavama udaranim portugalskim zvijezdama, koje su u vrijeme Benta, i pored toga što se u ekipi nalazilo toliko sjajnih igrača, često prikazivale depresivna izdanja.
Formirajući kompoziciju četiri-četiri-dva Santos je znao postaviti ekipu tako da je vrlo opasna u svakom napadu, ali i tvrda i čvrsta kada treba braniti vlastitu mrežu. Onaj magični trokut praćen nadahnutim Adrienom Silvom i Williamom Carvalhom u pozadini, te na bokovima João Máriom i Renatom Sanchesom, presingom koji podsjeća na mlin što se okreće najvećom brzinom, do ludila je dovodio sve one koji su im se pokušali suprotstaviti.
Santos je sa strašću ispijao pobjednički šampanjac, dopuštao svakom u koncepcijskom okruženju mogućnost vlastite kreacije, prije svega Ronaldu, koji će u svakoj prilici reći da je driblati učio na ulicama rodne Madeire, da ga tome nije naučio nijedan trener, a Santos mu dopušta da iz džepa u datoj prilici izvadi uvijek neki od novih trikova.
Sjajni Portugalac bez imalo je ljubomore iskazao svoju fascinantnost i onime što su prikazivali ostali članovi ofanzivne linije, Nani, Ricardo Quaresma i Eder, koji pogotke postižu iz gotovo nemogućih situacija.
Kvaliteta, samo ona pobjeđuje i traje u vremenu.
Ključni čovjek je, naravno, Cristiano Ronaldo, prvak egocentrizma, samodopadnosti, kolerična narav, ali iznad svega artista. Kvaliteta koja se potvrdila i koja traje u kontinuitetu. Kada je Seleção remizirao s Islandom, pozivao je na oprez, kad je remizirao s Austrijom u drugom kolu, potom s Mađarima, ušao je u svlačionicu i smirivao svoje saigrače. Na Parc Olympique Lyonnais, protiv Mađara, lakoćom je zaustavljao nalete protivnika, s dva pogotka preokrenuo izgubljeni drugi krug i dohvatio zvijezde!
Naravno, pesimisti su šaputali da nijedna ‘svadba ne traje vječno’, ali njegovi su puleni nastavili s odličnim izdanjima.
Santos, koji je iznenada izletio na veliku scenu, raskopčao je crvenu košulju i zaplesao pobjednički ples nakon utakmica s Hrvatskom, Poljskom i Walesom, a hvalospjevi su se dijelili nakon finala euro-turnira.
Trijumf u Saint-Denisu zasigurno je bila dobra utjeha za svu onu bezdušnu igru godinama unazad, a igrači prvih linija mogli su se pohvaliti činjenicom da su Mađarima u devedeset minuta išaranim pasovima zabili tri pogotka, u tri minute meča protiv Walesa smjestili su dvije lopte u mrežu Wayne Hennessey, a finale su garnirali ”zlatnim golom” protiv Francuza. Eder je umanjio gipkost Hugo Llorisa.
Santos je bio slavljen i hvaljen, nerijetko i prekomjerno, ali je i zaslužio. Taj je stručnjak od nedokazane selekcije napravio europsku ekipu, ostvario ono o čemu ni najveći optimisti na zapadnoj strani Pirinejskog poluostrva, nisu ni sanjali. Napravio je Santos pothvat nad pothvatima.
Seleção je napokon pretvorio u giganta, gubitnika u velikog dobitnika, selektora iz anonima ubacio u desetak najpopularnijih ličnosti Portugala, ali i Portugala.
Davna vremena koja su oblikovala portugalsko čudo virtuoznosti
Na mnogo načina, priča o rastu Portugala kao fudbalske moći, počeo je pod tiranskom diktaturom António Salazara, koji je obnašao funkciju portugalskog premijera od 1932. do njegove smrti 1968. godine. Salazarovo pravilo je sagrađeno na onome što se često opisuje kao tri F-a – Fado, Fátima, Fudbal – koji su zajedno predstavljali ”ideološku odrednicu” za kolektivnu svijest portugalskog naroda.
Salazarovi diktati primjenjivani su putem tajne policije koja je gušila svaki oblik opozicije, s ciljem da se u portugalskoj filozofiji konačno ustoliči duboko konzervativna socijalna i ekonomska struktura. Salazar je čak ustanovio pismenu državu kao pretnju njegovoj autoritarnoj vladavini.
U tom cilju, njegova je vlada sprovela ogromna smanjenja budžeta za osnovno obrazovanje. U kombinaciji sa ovim derogiranjem bio je i potez da se kod građana podstakne opredjeljenje za katoličanstvo kroz širenje kulta Fatime.
Svaku potrebu za zabavom – s obzirom na to da je država u potpunosti izolirana od svih spoljašnih i liberalnih uticaja umjetnosti i kulture – zadovoljio je Fado, oblik melanholične folk muzike koja je imala za cilj da popuni prazninu i osjećaj na mračnu nostalgiju koja se odnosila na prihvatanje ugnjetavanja.
Fudbal je odigrao čudno represivnu ulogu. Za Salazara, fudbal je bio prije svega snažan domaći socijalni sedativ, a ne inspirativni svetionik nacionalne snage. U najranijim godinama kao diktator, Salazar nije bio toliko zainteresovan za ulaganje u fudbal, iako je dozvoljavao profesionalni pristup sportu.
Kao rezultat toga, Portugal je otišao u ambis u poređenju sa svojim rivalima. Redovito je susjedna Španija ”trošila” Portugal, koji nije uspio da se kvalifikuje na prva četiri Mundiala koja su uslijedila nakon završetka Drugog svjetskog rata. Do 1960. godine, uglavnom kroz povratnike, Portugalci su konačno dobili vjetar kulturnog, industrijskog i ekonomskog razvoja koji je uhvatio maštu ostatka kontinenta.
Polako, portugalska privreda je postala integrisana sa Europom, a iz nekadašnjih portugalskih kolonija sjeverne Afrike, značajno se povećao broj ”bazena” iz kojih su se regrutovali fudbaleri. S obzirom na integraciju zemlje sa Afrikom, i slavni Béla Guttmann je iskoristio nove resurse koji su mu omogućili da dovede talentovane mladiće iz Mozambika i Angole, među ostalim zemljama.
Na mnogo načina, jedan je Mozambikanac predstavljao najbolje kvalitete tadanašnjeg napredovanja. Mladić je osvajao ne samo svojim mekim kretnjama i brzinom, već i topovskim udarcem s obje noge. Već dva mjeseca nakon debija u prvenstvu, pozvan je u reprezentaciju, u kojoj je imao pravo nastupa kao useljenik iz portugalske kolonije.
Finale Kupa šampiona ’62. protiv Reala u Amsterdamu bilo je jedno od najljepših ikad odigranih. Izvanredni je Ferenc Puskás doveo madridski tim u vodstvo od 0:2, Portugalci su izjednačili na 2:2, da bi opet Mađar vratio prednost Madriđanima. U drugom je dijelu Mário Coluna izjednačio, a potom je ”crni biser” stavio svoj žig s dva projektila za konačnih 5:3!
Zvijezda je rođena – Eusébio da Silva Ferreira. Opsjenio je Portugal gladnog spektakla. Ipak, nacionalna selekcija nije uspjela replicirati uspijeh Benfice na međunarodnom nivou, uprkos Eusébiovoj pjenušavoj sjajnosti. S devet pogodaka dogurao je reprezentaciju do trećeg mjesta na World Cupu ’66. u Engleskoj.
Marcello Caetano preuzeo je diktaturu 1968. nakon Salazarove smrti, ali je ”karanfilska revolucija”, koja je uslijedila samo šest godina kasnije, u potpunosti srušila jednopartijski totalitarni Estado Novo režim koji je António Salazar stvorio.
U decenijama koje su uslijedile, pod novijim, demokratičnijim režimima, portugalski fudbal počeo je uvoditi svježe, kreativnije zamisli. Godine 1978. Liga Portuguesa de Futebol Profissional (LPFP) osnovana je kao zasebno upravno tijelo za sport, što je klubovima u Portugalu omogućilo da funkcionišu kao profesionalna dionička društva. Ovo je, zauzvrat, doprinelo kulturi u kojoj klubovi sve više investiraju veća sredstva u bolju infrastrukturu, prefinjenije tehnike treniranja i, najznačajnije, omladinske akademije.
Investicije su se isplatile za nešto manje od deset godina, kada Portugal izbacuje zlatnu generaciju fudbalera, među kojima su João Pinto, Rui Costa i Luís Figo. Omladinska selekcija bila je na vrhuncu 1989. i 1991. i jedni su od rijetkih koji su se uspeli na sam vrh, možda za sva vremena, evolucijom. Saznanjem, učenjem, željom i marljivošću.
Ali, ova je generacija talentovanih Portugalaca negdje usput izgubila ponešto od temeljnih vrlina za uspjeh na višem nivou – brzinu, snagu i pokret. Unatoč svim finesama koje su gutali otvorenih očiju ugasila se i ona njihova silna strast da budu uvijek pobjednici. Njihov je silovit uspon bio lišen dugih dvanaest godina. A trebalo je biti jednostavnije…
Duhovi Salazarove države nakon osvajanje zlatne medalje u Francuskoj duboko su i stvarno sahranjeni. Fernando Santos mora se suočiti s jednim novim i tvrdim takmičenjem, a što je imao uspjeha, to treba zahvaliti svojoj upornosti i sposobnosti, da izdrži unatoč nizu pritisaka iz okoline, koje može razumjeti samo onaj ko je bio u Lisabonu.
Čovjek, kojem je povjerena obnova jedne frustrirane ekipe, govori bez suzdržavanja, s velikom mirnoćom o volji, koja mu se može pročitati u očima, da bi se odmjerio s još većim pothvatom – podudaranjem ličnog uspjeha s povratkom dostojanstva na veliko – igrom i rezultatima na Mundialu.
Zaslužuju, na startu, prvi red. Ako vas privlači jedan stimulirajući cilj, naći ćete ga među londonskim bookmakersima, u omjeru 20-1. Isplati se rizikovati novac na Seleção i Cristiana Ronalda.
Cristiano Ronaldo
Da je kojim slučajem još uvijek među nama, umjesto Elvisa Presleyja, Andy Warhol bi najvjerovatnije odabrao njega, siromašnog sina sunčanog ali nevoljnog Santo Antónija, da oslika moderni duh. Jer, Portugalac je uistinu svjedokom našeg vremena. Živi poput robota, među tv-kamerama, koje mu svakodnevno žele razodjenuti dušu, probiti teško premostive sigurnosne sisteme. Ronaldo nije samo igrački fenomen, kao što tome svjedoče hiljade madridskih i portugalskih simpatizera, koji svakodnevno navaljuju u dućane s Realovim i Seleçãovim suvenirima, već i multimedijalni, koji obilno premašuje fudbal. Kao desno krilo je najučinkovitiji, naročito u razrađenom sistemu madridskog kluba, dok u reprezentaciji zna biti korišten i kao polušpica ili drugi napadač. Hitar, fizički moćan, tehnički vrlo dobar i učinkovit u finalizaciji, Ronaldo je postao igrač koji već petnaest godina stvara razliku na svakoj razini na kojoj nastupa. Njegov kontinuitet je još impresivniji. Davao je golove kao i svi centarfori prije i poslije njega, ali je za razliku od drugih bio trkački i agresivno aktivan u oba pravca.
Fernando Santos
Neizbježne su rasprave o ponekim kontroverznim promaknućima i, nadasve, o raznim zaboravima. Ali, jedno je sigurno – niko neće raspravljati o nominaciji Santosa za najboljeg portugalskog trenera ovog stoljeća. Upravo zato vjerovatno i uživa veliki ugled i poštovanje kod svojih igrača koji su svjesni da je trener s novim metodama i osebujnim stilom donio i rezultate, a oni su u fudbalu najvažniji. Santos je u početku zadržao neke osnovne principe i sheme koje je postavio Paulo Bento, a kada je uvidio kako pojedini igrači reaguju na taj sistem, počeo je mijenjati tamo gdje je to smatrao potrebnim. Režiser najveće senzacije, kovač nekoliko filozofskih fudbalskih maksima, koje će na kraju nadživjeti svog autora, i postati narodna fudbalska mudrost. Za Santosa kažu da nikada neće reći sve – kada su problemi na površini – nešto će uvijek prešutjeti i potopiti duboko na dno. Santos zna da pritisak dolazi samo izvana, ne stvara se iznutra, u ekipi. Ako je ekipa psihički stabilna ništa je ne može poremetiti, pa ni taj pritisak, naročito od strane medija. Određena napetost vrlo je pozitivna, istina, igrači tada trijeznije gledaju oko sebe. Napetost ih drži čvrstim, budnim.
Plus
Portugal je pun optimizma, uvjeren u neprobojnost odbrane i ohrabren sjajnim Rui Patríciom, a kamenčić, prvi i bez umišljenosti da bi bio odlučujući, jeste Cristiano Ronaldo, koji funkcioniše kao istureni centarfor, sa malo defanzivne odgovornosti. Santos raspolaže s četiri klasna napadača, svaki je od njih različitog tipa, pa se iskusnom stručnjaku pružaju mnoge mogućnosti za razne kombinacije, što on i koristi. Pa, kad jednom od četvorke ne ide kako bi trebali i moralo, uvijek ima alternativa i spremnih zamjena. Ekipa je puna samopouzdanja, o čemu svjedoče i brojni uspjesi na gostujućim terenima.
Doduše, u prvom kolu kvalifikacija sa Švicarskom nisu djelovali nimalo zastrašujuće, naprotiv, izgledali su prilično zbunjeno čak i pomalo prestrašeno, pa su čak i dobro prošli, jer su im raspoloženi Granit Xhaka i Breel Embolo mogli itekako napuniti mrežu. No, šok su brzo prebrodili, pa su u sljedećih devet utakmica ostvarili isto toliko pobjeda i osvojili prvo mjesto. Premda nije tajna da se po svaku cijenu ide što dalje, što više, potvrđeno je na Euru ’16. da to nije iluzija.
Minus
Znaju pasti na psihološkom planu, atmosfera u svlačionici ponekad nije na zavidnom nivou, što se često, naročito na jakim turnirima, preslika i na sami teren. Još jedna otegotna okolnost je i istrošenost glavnih zvijezda, a tu prvenstveno misli na Cristiano Ronalda. Pravo na odmor neće imati, jer grupa koju im je donio žrijeb nije nimalo lagana. Ronaldo, Nani i Ricardo Quaresma jesu odlični igrači koji iza sebe imaju pregršt velikih utakmica i koji su u Francuskoj bili glavne uzdanice selektora Santosa, ali spomenuti igrači su i dvije godine stariji.
Osim što na sredini terena i u napadu imaju dobre igrače, u odbrani nemaju niti jednu svjetsku klasu, dok najveći problem jeste pozicija golmana. Najbolji golman Portugala, Rui Patrício, redovno brani u Sportingu, ponekad zna odigrati i odlične utakmice, ali je jako sklon pogreškama koje dovode do rezultatskog deficita. Takve greške bi na Mundialu u Rusiji mogle biti kobne po Seleção i Santosa, koji se može samo nadati da će Patrício uspjeti zadržati punu koncentraciju u svim utakmicama.
