Reprezentacija Rusije: Šansa za izlazak iz sjene [infografika]

- Advertisement -

Saudijska Arabija je prvi veliki test, jer bez obzira što protivnik ne zvuči glamurozno, dokazano je da su Rusima istinska zagonetka.

Ali prave ekipe odrastaju na takvim utakmicama gdje protivnik nije elitna klasa, a može napraviti puno problema.

Treba takve utakmice pobjeđivati, u takvim susretima se grade velike serije. Nikolai Morozov je u ljeto 1966. nanizao Sjevernu Koreju, Italiju, Čile i Mađarsku, Valeri Lobanovsky iza sebe ima Holandiju, Irsku, Englesku i Italiju, a Guus Hiddink stabilan lov na Grčku, Švedsku i Holandiju.

Rušili su uvijek sve prognoze. To je i rečenica koju su nekoliko puta čuli i od Stanislava Cherchesova, to je na neki način njegova životna filozofija.

Kritična masa je davno stvorena i nemaju je pravo više ignorisati te se skrivati iza nekih lažnih objašnjenja i alibija. Danas se Rusija bori s protivnicima više nego prethodnih godina, ali još više se bori sama sa sobom i prolazi čeličenje na izuzetno dobar način.

Ovo je Mundial seniorskih reprezentacija i, sudeći po njoj, Rusija je na pravom putu. Ali će biti teško. Moraju utakmicu po utakmicu davati sve od sebe za Rusiju. Jer, ”Zbornaja komanda” sigurno je moćna i sposobna uzeti medalju, ali puno je do kraja, a oni su u direktnom suočavanju shvatili da su Argentinci, Brazilci i Francuzi – stvarno jaki.  I opet su konstatovali: sudije su ili pristrani ili nekvalifikovani, ali možda nisu presudno uticali na poraze, možda je to ipak bio samo njihov peh…

Rusija će se na ljeto pridružiti omalenoj grupi zemalja koje su održale završnicu World Cupa. Navijači ”Zbornaje komande” nadaju se da će se i njihova repre­zentacija uspjeti ”učlaniti” i u onu drugu, mnogo važniju grupu zemalja – onu koja okuplja pobjednice Mundiala, a koja trenutno broji osam članica: Brazil, Njemačka, Italija, Argentina, Španija, Engleska, Francuska i Urugvaj.

Od dvadeset prvenstava, samo su šest puta ekipe iz zemlje organizatora bile i pobjednice prvenstva: Urugvaj 1930, Italija 1934, Engleska 1966, Njemačka 1974, Ar­gentina 1978. i Francuska 1998. Prednost domaćeg terena nije iskoristio niti Brazil 1950, ni Španija 1982, ni Italija 1990.

Desetljećima Rusija kuca na vrata elitnog razreda istinskih svjetskih fudbalskih velesila, kojem pripadaju Nje­mačka, Brazil, Italija i Argentina. Sovjetski Savez je u više navrata mnogo obećavao, ali bi se redovno poskliznuo na zadnjoj ili predzadnjoj stepenici. Najbliže zvjezda­nom statusu ”Zbornaja komanda” je stigla tokom šezdesetih kada su blistavu generaciju Alberta Shesternyova, Leva Yashina, Igora Chislenka i Valeryja Voronina predvodili vodeći sovjetski stručnjaci Gavril Kachalin i Nikolai Morozov.

Grupa A:

Egipat: Vječni sjaj nepobjedivih Faraona [infografika]

Sovjeti su tada u tri navrata stigli nadomak polufinalu, ali su bili osujećeni 1958. od Švedske (0:2), 1962. od Čilea (1:2) i 1970. od Urugvaja (0:1). Naročito je nezaslužen bio njihov poraz za treće mjesto 1966. u Engleskoj, kada su se potpuno nadigrani Portugalci dosadnom upornošću vratili iz mrtvih.

Bila je to utakmica u kojoj je Alexandre Baptista neoprostivim star­tom povrijedio Vasilyja Danilova, u kojoj je Eduard Malofeyev izjednačio na 1:1 nakon što je Portugal vodio golom Eusébija i koju je na kraju odlučio inteligentni José Augusto Torres za­bivši odlučujući jedanaesterac u 88. minuti. Ali, takav je bio taj World Cup na Ostrvu.

Nije li uostalom Zapadna Njemačka, tada najveća ekipa na svijetu, još tužnije i nesretnije izgubila od Engleske?

Zvjezdani trenuci Kachalinove generacije stigli su između svjetskih prvenstava, na europskim smotrama u Francuskoj 1960, Španiji 1964, Italiji 1968. i Belgiji 1972, gdje su grandiozni Sovjeti imali fudbal, uistinu, u malom prstu. Nije bilo novosti 1960, dvadesetak hiljada ljudi vidjelo je na Parku prinčeva staru priču: Jugoslaveni su bili bolji, 2:1 za Sovjete. Jednostavno, išaranim dvostrukim pasovima, uzduž cijelog igrališta. U režiji starih majstora: Slave Metrevelija i Viktora Ponedelnika.

Jednako šarmantni i tvrdi Jugoslaveni, neobični, intrigantni individualci uspjeli su savladati Francusku, koja ovaj put nije prosperirala zato što je domaćin. Neskloni gledanju svisoka, jer za to nije bilo ni potrebe ni razloga, ekipa Jugoslavije pogađala je praktično iz peterca, što je bio znak Sovjetima da se na finalnoj utakmici može prići blizu, izigrati pratnju i poentirati.

Finale, odigrano na Parku prinčeva, donijelo je potvrdu klasičnog jugoslavenskog sindroma – poraza – unatoč dobroj igri i vodstvu. Milan Galić bio je strijelac prvog pogotka u 41. minuti, no organizovaniji Sovjeti vratili su se u igru odmah nakon odmora,da bi u produžetku osigurali naslov prvih prvaka Europe zahvaljujući Ponedelniku. Sovjetski Savez je na taj način postao prvi europ­ski prvak i to je uspjeh kojeg nikada kasnije neće ponoviti.

Nije čudno, prvo euro-takmičenje osvojila je ekipa koja je u svojim redovima imala kreativni i brzi napad, tvrdu odbranu, sa onim prepoznatljivim sovjetskim štihom i ubitačne realizatore u liku Ponedelnika, Valentina Ivanova i Slave Metrevelija. Tu generaciju Gavriila Kachalina život je naučio štošta, uglas su tvrdili da su za pozitivan rezultat voljni ”poginuti”, ne za sebe, za sve u Sovjetskom Savezu, a onda su pod vodstvom lica koje odaje strogost i namrgođenost, znalački predstavili sebe kao ekipu koja je sposobna za iznenađenja.

Nije to bila nikakva bahatost, jednostavno svijest da je Sovjetski Savez velika ekipa i čije se ime treba izgovarati sa strahopoštovanjem.

U Madridu 1964. izgubljeno je zlato, s inteligencijom i novotarskom ekipom La Roje. Strijelci: Jesús María Pereda i Marcelino. A Konstantin Beskov je izveo na prekrasni Santiago Bernabéu: Leva Yashina, Viktora Anichkina, Viktora Shustikova, Alberta Shesternyova, Eduarda Mudrika, Valeryja Voronina, Alexeyja Korneyeva, Igora Chislenka, Galimzyana Khusainova, Valentina Ivanova, Viktora Ponedelnika.

Nezaboravna je sovjetska faza na utakmici za treće mjesto protiv Engleske u Rimu 1968, na terenu pokrivenom blatom i ”čistom” vodom. Na kraju, u finišu, bolja atletska sprema Albiona bila je odlučujuća. Bobby Charlton i Geoff Hurst pucali su kao iz topa.

U Briselu 1972, tačno 18. juna, igrali su na finalnoj smotri kontinentalnog fudbala reprezentacije Zapadne Njemačke i Sovjetskog Saveza. Na tribinama, u čast izuzetne klase, skoro pedeset hiljada ljudi.

Sudio je Austrijanac Ferdinand Marschall. Veća tehnika Zapadne Njemačke je pobijedila 3:0. Ostali su zapisani i strijelci: Gerd Müller i Herbert Wimmer.

Te divne sovjetske međunarodne utakmice

Povlačenje zlatne generacije uzrokovalo je dekadenciju sovjetskog fudbala, tako da je nacionalna vrsta promašila Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj i Argentini, te Europska prvenstva u Jugoslaviji, Italiji i Francuskoj. Tek je dolazak Konstantina Beskova na mjesto selektora vratio dio stare slave Sovjetskom Savezu, koji se bez izgubljene utakmice u kvalifikacijama plasirao na Mundial u Španiji, da bi tamo, međutim, razočarao i ispao u drugoj rundi.

Valeri Lobanovsky naslijedio je po kratkom postupku uklonjenog Beskova nakon izgubljenih kvalifikacija za Euro 1984. i započeo renesansu sovjetskog fudbala, koja je prve plodove dala uspjehom u ciklusu za Copa Mundial 1986. i kasni­jim plasmanom u osminu finala tog takmičenja.

S obzirom na stvaran potencijal sovjetske ekipe, ”Zbornaja komanda Valerija Lobanovskog potpuno je nadigrala Italiju u polufinalnom meču na Euru 1988. i s dva pogotka postignuta sredinom nastavka dosegla svoje ukupno četvrto euro-finale. Sudeći po trinaest dana ranijoj utakmici koju su dobili 1:0, Sovjeti su smatrani favoritima, ali u međuvremenu je Holandija stekla veliko samopouzdanje.

PROČITAJTE JOŠ:  Počinje pretprodaja ulaznica za moguće finale baraža

Četiri uzastopne pobjede, uključujući i veliku osvetu Nijemcima, bile su ‘božji znak’ da je vrijeme da ”The Flying Dutchmeni” osvoje veliki međunarodni trofej. Kako je turnir odmicao, Rinus Michels je shvatio da se njegovi momci nemaju koga bojati. Pa su Oranje krenuli prijetiti Engleskoj, Irskoj i Njemačkoj, sve to prije SSSR-a.

Ono što nije uspjelo generaciji s Johanom Cruyffom, Johanom Neeskensom, Arie Haanom ili Robom Rensenbrinkom, napokon su ostvarili Gullit i Van Basten, braća Koeman i Frank Rijkaard. U 34. minuti Gullit je visoko poletio i glavom poslao pod prečku loptu ubačenu od Van Bastena.

U drugom dijelu, stari je Arnold Mühren slijeva poslao daleki centaršut na desnu stranu holandskog napada, gdje je Van Basten ‘izmislio’ volej stoljeća i iz nemogućeg ugla prebacio Dasayeva. Bio je to gol koji se i danas tako često vrti na malim ekranima kao jedan od najljepših u istoriji europskih prvenstava. Kasnije će Hans van Breukelen odbraniti jedanaesterac euro-igraču godine iz 1986. Igoru Belanovu i holandsko će slavlje započeti.

Oslobodili su se Holanđani višedecenijskog pritiska i diktirali razvoj igre. Sovjeti su osjetili na svojoj koži holandsku navalu. Michels više i nije pokušavao sakriti osmijeh, njegove su naslovnice. Prima čestitke, piše istoriju Oranja. I aplaudira svojima – Gullitu, Rijkaardu i Koemanu – dok je pogledom tražio Van Bastena… Nije ga iznevjerio.

Ono nemoguće desilo se na europskoj smotri 1992. u Švedskoj. Reprezentacija koja je na terenu bila eliminisana u kvalifikacijama, administrativnom je odlukom vraćena u takmičenje i potom završila kao apsolutno senzacionalni pobjednik. Na terenu, Danska je u četvrtoj grupi ostala iza jake Jugoslavije, koju je tada vodio Ivica Osim. Tadašnja reprezentacija Jugoslavije bila je možda i najbolja u istoriji združenog jugoslavenskog fudbala. ”Plavi” su se mogli nadati i prvom mjestu u Švedskoj, ali fudbal ipak nije mogao zadržati haotičnu državu na okupu.

U jesen 1990. u kvalifikacije je krenula u punom sastavu i gazila sve pred sobom. Ključna utakmica za Jugoslaviju bila je treća u kojoj je, gotovo lakoćom, pobijedila na gostovanju Dansku s 2:0. Tek u maju 1991, kada je situacija već bila više nego napeta, ”plavi” su posustali i izgubili kod kuće od te iste Danske.

Totalitarni beogradski režim već je zapalio iskru rata i tri će republike proglasiti nezavisnost od Beograda mnogo prije nego će započeti Europsko prvenstvo. Agresija na BiH u proljeće 1992. bio je detonator međunarodnih sankcija. Jugoslaviji je upaljeno crveno svijetlo za Euro ’92. samo dvije sedmice prije početka takmičenja, a Uefa je uputila poziv Danskoj.

I druge su se političke promjene odrazile na sastav završnog turnira. Sovjetski Savez se tokom kvalifikacija raspao, na mirniji način od Jugoslavije, ali se ipak pojavio na turniru pod nazivom Zajednice Nezavisnih Država. Prvi put se na smotri kontinentalnog fudbala pojavila i ujedinjena Njemačka.

Propuštanje mundo-prvenstava u Francuskoj, Njemačkoj i Južnoj Africi donekle je smanjilo ton pompoznih najava da se Rusija pretvorila u novu fudbalsku velesilu. Čaroliju Borisa Ignatyeva i Guusa Hiddinka otpuhali su Italijani, Slovaci i mali Slovenci , a njegov sunarodnjak Dick Advocaat nekim je stvarima ponovno morao udariti temelje, no pomoglo mu je oslanjanje na iskustvo, pa su loši reultati u kvalifikacijama za svjetska prvenstva anestezovani plasmanom u polufinale euro-turnira u Austriji i Švicarskoj.

Stvarnu jačinu reprezentacije i efikasnost njezinih taktičkih nacrta detektovao je završni turnir u Brazilu, jer Rusija nije imala nešto naročito zahtjevnu grupu. Ipak, Rusi se nisu nimalo snašli u Cuiabi, Rio de Janeiru i Curitibi. Capello je sa svojim stručnim štabom radio i na tome, nije tip koji voli iznenađenja, ali su ih iznenadili Alžir i Južna Koreja remiziravši identičnim rezultatom (1:1).

Austrijska pobjeda u Solni na Friends Areni, koja je Rusiji osigurala direktan plasman na Euro u Francuskoj, jedna je od najvećih priča tih kvalifikacija, jer trijumfom Austrijanaca podigli su se Rusi iz pepela u koji ih je bacio poraz u Moskvi baš protiv Das Teama.

Na tom prvenstvu mogla su se vidjeti dva lica Rusije – jednu homogenizovanu, čvrstu i uigranu ekipu koja je zaustavila Engleze (1:1), izmučila Waynea Rooneyja i Joe Harta – ali i bezidejnu, pasivnu i neopasnu Rusiju, koja je jedva zabila gol Slovačkoj (1:2) i koju su u ključnom trenutku nadigrali Velšani (0:3). 

Crno na bijelo su zabilježeni Smolov, Dzagoev, Golovin, Samedov 

A Mundial? Računa se, naime, da će Urugvaj i Egipat biti njihovi jedini pravi konkurenti za drugi krug, pa je prema tome dvoboj 14. juna u Moskvi jedan od onih “presudnih”. Eventualna pobjeda na prekrasnom Luzhnikiju značila bi veliku početnu prednost, naročito ako bi ona 19. juna bila popraćena i pobjedom protiv Egipta. Ali, ni bod ne bi bio uopšte loš jer, ne treba se zavaravati, Rusija u ovom trenutku ipak nije toliko jaka koliko je bila na Europskom prvenstvu 2008. u Austriji i Švicarskoj, pa čak niti toliko snažna koliko je bila na prethodnim svjetskim prvenstvima.

Odgovor vjerojatno zna samo Stanislav Cherchesov, koji proteklih mjeseci vješto skriva taktička iznenađenja koja je pripremio za svoje protivnike u grupi, ali kada je ruski stručnjak u pitanju, ne treba sumnjati da će njegova ekipa u prvoj utakmici protiv Saudijske Arabije pokazati zube. Veliko pouzdanje ima u Igoru Akinfeevu, koji je od Eura ‘08. uspostavio monopol nad ”jedinicom” u reprezentaciji i velika je vjerojatnost da će biti spreman i uigran za ovo prvenstvo. Njegova vjerna sjenka Vladimir Gabulov stoji u redu za priliku i pouzdana je alternativa.

Budući da Cherchesov na Mundialu neće koristiti svojih uobičajenih 3-5-2, već prikladnijih 4-5-1, četvorica u defanzivnoj liniji trebala bi biti Viktor Vasin, Giorgi Jikia, Fyodor Kudryashov i Dmitri Kombarov, iako se vrlo dobrom zamjenom za stopera tokom kvalifikacija pokazao i Vladimir Granat. Odbrana je utemeljena na prekaljenoj okosnici iz ruskih klubova, a u reprezentaciji sarađuju i ”žmireći”. 

Rusija prima mali broj golova, a veliku ulogu u tome igra odlično posloženi vezni red, s nešto povučenijim ”čistačima” kao što su Aleksandr Golovin, Aleksandr Samedov i Denis Glushakov. Iskustvo je u ovoj liniji snažan saveznik. Cherchesov će ostati dosljedan formaciji 4-5-1, odnosno 4-2-3-1, ovisno o igračima koji startuju, pri čemu je igra orijentisana prema kreativcima u napadu. Selektor i dalje može računati na jednako opasne Dmitryja Poloza, Fyodora Smolova i Aleksandra Kokorina. 

Protiv koga će Rusija igrati za prve bodova? Saudijska Arabija je ovih dana reprezentacija iz azijske ”više srednje klase” kojoj je nedavni Arapski Gulf kup, kojem je organizator bio Kuvajt, sigurno dalo novi impuls, bez obzira na rezultatski neuspjeh što ispadanje u grupi sig­urno jest.

Saudijci tre­nutno ipak imaju sasvim respektabilnu reprezenta­ciju, s igračima kojima je glavna osobina upornost i angažman na terenu, ne­sklonima predaji unaprijed. Selektor Pizzi isku­san je trener koji je osim Valencije, vrhunske španske ekipe, prije dvije godi­ne nakratko trenirao i aktuelnog prvaka Copa Américe. To je iskusan i vrlo metodičan trener, izuzetno cijenjen u tom dijelu Južne Amerike.

Kada su Egipćani u pitanju, kvalifikacije su dokazale klasu nekih ranije manje poznatih ig­rača i potvrdilo kvalitetu onih otprije svima znanih. 23- godišnji Trézéguet u potpunosti je opravdao glas izuzetnog talenta koji ga prati, a Mohamed Salah jedan je od onih koji su bučno najavljivani pred Mundial. Osim što je golovima otvorio svojoj reprezentaciji put do Rusije, treba naglasiti da je Salah i ljubimac publike na Anfiledu, gdje igra izvrsno za svoj Liverpool, za koji je odi­grao sjajnu sezonu.

Tu je i Mohamed El Neny, brzanac iz Arsenala koji je nekada igrao zajedno sa Salahom u Baselu iz nje­govih najboljih dana. On je jedan od igrača koji su se predstavili u neočekivano lijepom svjetlu na kvalifikacijama i s njime će lijeva strana ruske odbrane imati puno posla u Saint Petersburgu. Ahmed Hegazi, ”egipatski Jaap Stam”, fudbaler West Bromwich Albiona, te Ramadan Sobhi koji je dres Al Ahlyja zamijenio onime Stoke Cityja, još su dvojica fudbalera koji su se pokazali u kvalifikacijskom ciklusu.

O Óscaru Tabárezu, Edinsonu Cavaniju, kao ni o Luisu Suárezu, ne treba trošiti previše riječi. Dakle, ni bodovi, a još manje pobjede neće doći sami od sebe.

Znaju to Rusi, pred njima je ono najteže. Sjaj njihove reprezentacije izgubio se u ovih desetak godina od Eura 2008, ruski plamen zahvatio je samo Marseille u onom remiju s Engleskom. Sve ostalo je više tamno nego svjetlo. Jednostavno, nacija nikada nije imala manje povjerenja u nacionalnu selekciju uoči velikog takmičenja. Njih malo ko vidi u pobjedničkom statusu i s obzirom na takva mala očekivanja Rusi možda potvrde svoju kvalitetu.

PROČITAJTE JOŠ:  Zeničanin Kenan Penjić novom pobjedom u Njemačkoj osvojio titulu evropskog prvaka

Na konopcima su, ali ”Zbornaja komanda” mora zadati posljednji udarac, protivnici sigurno neće pasti sami od sebe…

Igor Akinfeev

Čeličnog Akinfeeva, kojemu je teško naći slabu stranu, u njegovom usponu nije spriječila ni ozbiljna povreda koljena u proljeće 2007, koja ga je mogla stajati i karijere. Prvi Cherchesov izbor na golu reprezentacije nezamjenjiv je u moskovskom CSKA-u, s ruskim klubom stekao je iskustvo velikih utakmica, i u potpunosti opravdava stalne pozive selektora. Rijetko su golmani ti koji na velikim takmičenjima privuku fokus na sebe, ali na Akinfeeva definitivno treba obratiti pažnju. Smatrali su ga jednim od najtalentovanijih golmana na Starom kontinentu, a on je s 22 godine postigao ono što nekima ne uspije tokom cijele karijere. Za svoj CSKA debitovao je sa sedamnaest godina, a u reprezentaciji s devetnaest, i u obje se selekcije odmah nametnuo kao prvi golman. 395 puta među crveno-plavima. Junak tolikih reprezentativnih utakmica. Startao je protiv Norvežana 2004. godine. Ukupno 104 puta. Nema Dasayevu mirnoću, postavljanje i pribranost Yashina, nema ni njegove šake ni laktove, nije interventan u gužvama kao Rudakov, ali bio je i ostao čovjek od gume. Akinfeev je veliki borac, svojim pristupom motiviše i saigrače i ”dvanaestog igrača”, bučnu publiku, koja će sigurno domaćinu prvenstva dati silnu podršku.

Stanislav Cherchesov

Jedan je od onih selektora ”novije generacije”, koji veliki broj svojih kredita povlači još iz igračkih dana kada je kao golman branio za reprezentaciju Sovjetskog saveza i moskovski Spartak te se ne može pohvaliti nekim prevelikim iskustvom. U igračko vrijeme odličan i beskompromisan golman koji je plijenio pažnjom svojim sjajnim odbranama, kao trener se još nije u potpunosti afirmisao. Istina, iskazao je značajne vrline trenerske struke u varšavskoj Legiji, izronivši kao logičan izbor za nasljednika Leonida Slutskyja nakon promašenog nastupa na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Veliki poznavatelj fudbalske igre, poznaje svoju ”Zbornaja komandu” i uživa puno povjerenje svojih fudbalera. Poznat je po stalnoj potrazi za talentima i u reprezentaciji je već podosta novih imena koje je doveo Cherchesov. I dok se nakon neuspjeha na Kupu konfederacija mogao opravdati činjenicom da su mu igrači još neiskusni i da njihovo vrijeme tek dolazi, ovaj put ne može priuštiti nikakav alibi za eventualni podbačaj na World Cupu. Dosad je vodio nekoliko ruskih klubova, a najbolje mu je išlo s Legijom, s kojom je 2016. osvojio poljsko prvenstvo i nacionalni kup. 

Plus

Stanislav Cherchesov za protivnike je ključna poluga koja je stvorila kandidata za drugi krug takmičenja. Strastven, borben i nepokolebljiv kao igrač, zadržao je isti žar kao trener, ali je dodao zrelost i mudrost koje donose godine. Ne zamara se estetikom, zna koji su limiti ”Zbornaje komande”, ali i vrline. Jedna je od ekipa koja vraća najviše izgubljenih lopti, onako kako zna, prekršajima. Rusija je protiv Španije (3:3) u novembru prošle godine izgledala aritmično, potpuno suprotno stilu koji je zacrtan kao prioritet. Bilo je korisno, ali izvjesno je da se samo s borbenošću teško funkcioniše. To je stvar koju će Cherchesov morati odlučiti da bi ustrajao na stilu koji je zacrtao, a stil je paklen, stil vraća Rusiju iz velikih minusa, ali taj stil traži puno, tu nema stajanja ni sekundu. Ako to Cherchesov uspije dobiti, ako pri tome sačuvaju napadačku koncentraciju koja je nedostajala protiv Brazila (0:3) i Francuske (1:3), nikome protiv Rusije neće biti lako, pa ni najjačima. Dojam je sve su bolji, ali ni najgora utakmica na Mundialu još nije nemoguća… Osminu finala nisu najavili, niti se drugim krugom opterećuju, ali mogućnost se nameće sama od sebe.

Minus

Protivnici su u povoljnijoj situaciji, na domaćinu će biti veći pritisak, apsolutno. Rusija se pobjedom ili egalom sa Saudijskom Arabijom može riješiti pratnje velikog konkurenta u obliku Urugvaja za prolaz u osminu finala, a poraz ne mora značiti ispadanje. Istina, Rusiju čeka najteža utakmica na World Cupu, pritisak kakav još nije imala i kojem se jedan sastav kao što je Cherchesov neće lako oduprijeti. Ali, to su idealne situacije za odrastanje, idealne stvari da se pokaže kvalitet. Jer samo pod pravim, velikim pritiskom, vidi se prava kvaliteta. Rusiji je to ogroman izazov nakon brojnih posrtanja, što zbog nesreće, što zbog neiskustva, barem tako govore rezultati sa brazilskog Mundiala i Eura u Francuskoj. Pritisak je najnormalniji u fudbalu, ko ga ne može izdržati, neka se bavi drugim poslom, jednostavno, za to se treba izboriti, za to se živi. Pritisak samo ne smije prerasti u nešto negativno. Zar je lakše Urugvaju ili Saudijskoj Arabiji i Egiptu? Podrazumijeva se da Rusi žele dobiti svaku utakmicu, nisu se izborili za domaćinstvo Mundiala da bi se bavili računicom srednje klase. Sada Rusi imaju idealnu priliku da se pokažu, ali kako god završilo, ”Zbornaja komanda” je na dobrom putu, mora ustrajati i nadograditi kvalitetu koja nesporno postoji.

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Lana Pudar i Nemanja Bilbija najbolji sportisti Mostara

Plivačica Lana Pudar i nogometaš Nemanja Bilbija proglašeni su...

Goran Ivanišević nije više trener Novaku Đokoviću

Skoro petogodišnja saradnja Novaka Đokovića i Gorana Ivaniševića završena...

Poljska nakon penala savladala Vels i postala posljednji učesnik Eura 2024

Nakon što su Gruzijci boljim izvođenjem penala savladali Grke...

Sjajan nastup plivačkih reprezentativaca BiH u Beogradu

U organizaciji Plivačkog savezu Srbije na bazenu "Milan gale...

Historijska vožnja Elvedine Muzaferije: Prva skijašica na završnom finalu spusta u Svjetskom kupu

Najbolja bosanskohercegovačka skijašica Elvedina Muzaferija okončala je fenomenalnu sezonu...