Luduju i oni za loptom. I oni su, s toliko strasti u grudima prema toj krpenjači, njezini robovi.
Ali, o tim fudbalskim liliputancima godišnjaci ne pišu, a ima ih i koliko.
Mnogi velikani saudijske fudbalske storije potiču iz prašine pješčanih dina, koja je u stanju ponuditi sličnu ljepotu i istodobno konkretan i dinamičan fudbal.
Tada snovi postaju stvarnost, a stvarnost žrtva i posveta cilju. Morali su uložiti sve od sebe, od prvog dana i tako sve do trenutka kada im se pružila prilika za velika djela.
A tada je potrebno i malo sreće. Brzina, dinamika, agresivna i čvrsta igra bez straha od stjenovitih protivnika, sposobnost da definišu i nametnu ritam kakav odgovara ekipi, sve su to vrline koje svijet cijeni kod Solarijevih sinova pustinje, uz razigranog Fuada Anwara, koji je od malena, u Rijadu, na juniorskim turnirima igrao veznog, uz njega u zelenom baletu, jer zbog čiste, sjajne, lagane igre tako su zvali Saudijsku Arabiju, igrali su Sami Al-Jaber i Saeed Al-Owairan.
Počela je priprema za eru koja dolazi iza zlatne, a i to je jednom moralo doći.
Zato im treba pomoć više nego ikad, jer naslijediti najbolje… To govori o namjeri ljudi koji su odgovorni za saudijski fudbal u cjelini da se počnu pripremati za novi, drugačiji period nakon što je zlatna generacija otišla sa scene.
To se moglo samo sistemskim radom i profesionalnim odnosom prema obavezama u svim segmentima.
Tome je težila Saudijska Arabija. Srušili su Japan u Jeddahu, na redu su Rusija, Urugvaj i Egipat. Grupa je teška, ali World Cup u Sjedinjenim Državama pokazao je da srušeni ponos i nije kraj svijeta. Solarijevi ispaljeni čepovi su pokazali da je ipak sve moguće…
Na snazi i homogenosti gradio je uspjeh Saudijske Arabije. Bili su to dani kada su Zeleni sokolovi marširali. Iako je popularna teza ”kako su za uspjeh uvijek zaslužni igrači, a za neuspjeh trener” za prvi su nastup na World Cupu najzaslužniji od svih bili – Candinho, Leo Beenhakker i Jorge Solari.
I upravo je Solariju stavljena etiketa onoga koji je u stanju nadmudriti Dicka Advocaata, Abdellaha Blindu i Paula Van Himsta koji su vodili puno renomiranije reprezentacije: Holandiju, Maroko i Belgiju. Jednostavno, Solari je bio najveći kapital koji je Saudijska Arabija ponudila prvenstvu u Sjedinjenim Državama.
U igri ekipe Jorgea Solarija bio je primjetni pomak prema naprijed. Nakon mučenja u premijeri na prvenstvu, kada su se čupali iz holandskih ralja, kvaliteta igre je imala stalnu uzlaznu putanju. Sebi svojstvenom čvrstom odbranom, sredinom terena u kojoj će uvijek više prevladavati radnici nego umjetnici i napadačkim triom Fahad Al-Bishi – Majed Abdullah – Sami Al-Jaber, koji će u pravom trenutku uvijek biti dovoljno ubojiti po protivničku mrežu.
Marokanci, očito ispuhani nakon poraza od Belgije, nisu pronašli dovoljno snage, a možda niti motiva za pobjedu. O procjeni susreta nije se moglo puno promašiti. Zeleni sokolovi su u to vrijeme bili sposobni ugušiti igru u dvoboju sa sebi ravnima ili još jačim ekipama. U takvim susretima ista saudijska igra gledala se već na prethodnim utakmicama. Recept je gotovo uvijek bio isti. Povući se i povremenim pritiskom na protivnika čekati da on pogriješi.
Tipična igra Saudijske Arabije u kojoj će rezultat predstavljati svetinju. Apsolutno niko niti jednom riječju nije protestovao zbog umjetničkog dojma. Ali, iako su svi svjetski fudbalski kritičari podložni čestom opovrgavanju saudijske igre, Zeleni sokolovi tako zlogrdne riječi nisu zaslužili u utakmici protiv Marokanaca. Igra je bila postavljena tako da se pobijedi. Manje važno s kolikom razlikom, jer Saudijci pobjedi nisu gledali u zube.
Da je tih dana u veznoj liniji saudijske reprezentacije carevao Fuad Anwar pokazao je i susret s ”Lavovima Atlasa”. Njegov bljesak na sredini terena, fantastično upošljavanje Al-Jabera, najubojitijeg Saudijca, bio je ukupan rezultat utakmice na Giants stadionu.
Cijeli tok događaja u East Rutherford protekao je u saudijskom čuvanju vodstva, dok Marokanci, s druge strane, nisu imali izoštreni mač koji je trebao ubosti fudbalere s Аrapskog poluostrva. Tek je jednom ozbiljno zaprijetio Mohammed Chaouch, čiji udarac Mohamed Al-Deayea nije uspio zaustaviti na gol-liniji. Blistavi trenuci Al-Jabera, Anwara i Al-Owairana, kao i ostatka društva, bili su ispunjeni u narednoj utakmici protiv Belgije kada su se pobjedom, ostvarenoj u početnim minutama, dočepali osmine finala.
Učinili su nešto što nijednoj azijskoj ekipi nije uspjelo još od 1966. i junačkog nastupa Sjeverne Koreje.
Ne baš potpuni outsideri
Belgijanci u utakmici s Saudijcima nisu pokazali nikakve napadačke namjere. Sve se svodilo na osiguravanje vlastite mreže, a u slučaju da se dođe do lopte, pokušavalo ju se samo nekako gurnuti prema Enza Scifa, koji je nešto trebao izmisliti za Marca Degrysea. Samo s njim, kao istinskim znalcem, Crveni đavoli nisu ni mogli više. Bez ijednog kreativca, potez-igrača, ni slučajno nisu pokušali stvoriti koji put višak igrača. Čak se mjesta nije moglo naći ni za nikad boljeg Josipa Webera.
Premda ni Saudijci nisu briljirali, barem su pokušavali. Očito je kako im je nedostajala konkretizacija u završnici, ali taman da su imali i Frankyja Van der Elsta iz najboljih dana u napadu, Zeleni sokolovi bi našli načina da ih spriječe. U svakom slučaju, Saudijci su ljepše pristajali na igralištu RFK stadiona, čak je i njihovu odbranu bilo ljepše gledati nego belgijsku.
Odbrana Crvenih đavola pokušavala je sasvim ukočiti Al-Owairana, markirati ga čak i posebnim čuvarom, ali Saudijac je u petoj minuti dokazao da dolazi iz neke ljepše fudbalske priče. Njegov bi solo-prodor trebalo vrtjeti u najavama za World Cup, kao solo-tačku, malog čuda jer on je to bio. Svojim je potezom izvukao čitavo prvenstvo.
Majed Abdullah je bio kapiten, a Mohamed Al-Deayea na golu, ali samo u jednoj jedincatoj utakmici, čudo. U tim je trenucima trava bila nekako posebno zelena. U sudaru legendi, brži od Michela Preud’homma, užasnutog refleksa. Uspio je uloviti čaroliju leta i ulovljenih lopti, refleksivan do napetog luka, do praska nekog ”chryslera” koji upravo probija zvučni zid, izbacio se za loptom, onom bijelom, za Al-Deayea, mundijalskom.
Brz, refleksan, opojan. I prvi na izlascima. Branio je ludo, ostatak društva mu se odužilo. U utakmici sa Belgijancima sa zalizanom frizurom, u crnoj majici, crnoj trenerci i bijelim dokoljenicama. Za Italijane bi bio – El Divino. Božanski. Za Brazilce – La meravilla negra. Crna ljepotica. Istina, bilo je nešto higuitovski u njemu.
Nakon sjajnih igara u prvoj fazi takmičenja, njihovi su izgledi na kladionici porasli za dvanaest puta, ali u osmini finala ipak ih je savladala Švedska (1:3), sasvim sigurno jedna od najmoćnijih ekipa prvenstva. Mladi Zeleni sokolovi propustili su silnu priliku. Čini se za debele zime i tanka ljeta. Saudijska Arabija: Al-Deayea, Al-Khilaiwi, Zubromawi, Madani, Anwar, Al-Bishi, Al-Owairan, Al-Jaber, Al-Jawad, Saleh, Idris. Švedska: Ravelli, Nilsson, P. Andersson, Björklund, Ljung, Brolin, Schwarz, Thern, Ingesson, Dahlin, K. Andersson.
Švedska je znala šta želi, prvenstvo u Sjedinjenim Državama bio je njihov Rodhus. Osminu finala su osvojili na juriš, pregled igre, dribling i golovima Martina Dahlina i Kenneta Anderssona. Sve to zajedno bio je veliki spektakl, kome je, iz ugla saudijskih simpatizera, nedostajala samo još ona iskra rezultatske neizvjesnosti koja bi Zelene sokolove poslala u četvrt finale. Bez sumnje kvalitetniji Šveđani u utakmici protiv Saudijske Arabije pokazali su s koliko nervoze očekuju prolaz u drugu rundu.
Selektor Tommy Svensson i društvo proslavili su taj skok i produžili nadu za polufinale, što su na najbolji način i realizovali u utakmici protiv Rumunije. Plavo-žuti su krenuli odlučno, i u prvom poluvremenu sabili Saudijce na njihovu polovinu. Švedski golman Thomas Ravelli bio je na visini zadatka.
I Mohamed Al-Deayea je nekoliko puta izvrsno reagovao u ”bliskim susretima” s Dahlinom i Anderssonom. Švedska odbrana bila je pravi bunker, a kontranapad savršen. Sve je, istina, išlo prema planovima Svenssona. I na kraju, Švedska je puna optimizma, uvjerena u neprobojnost odbrane i ohrabrena sjajnim odbranama Ravellija, otišla prema utakmici za treće mjesto i bronzanoj medalji.
Unatoč tom porazu, Saudijci su kod kuće dočekani kao heroji i od kraljevske porodice dobili neprocijenjive darove. Plasman Saudijske Arabije u drugi krug, među šesnaest najboljih ekipa, bio je dotada jedan od najvećih uspjeha islamskih zemalja u istoriji svjetskih prvenstava. Ravan tome uspjehu bio je jedino plasman Maroka u osminu finala 1986. i nesretni poraz jedanaestercima od Njemačke. Među šesnaest se 1978. Našao i solidni Tunis, ali tada je na završnici World Cupa sudjelovalo samo šesnaest zemalja.
Zanimljivo je da sve do 1976. Saudijska Arabija uopšte nije imala fudbalsku reprezentaciju, ali je tokom osamdesetih toliko napredovala da su njeni juniori osvojili Svjetsko prvenstvo 1989. Ulaganja u fudbal su se u Saudijskoj Arabiji nastavila do te mjere da je ova naftom bogata zemlja postala jedna od najvećih azijskih fudbalskih nacija.
Imali su Saudijci buran put do svog drugog plasmana na završnicu u istoriji: saudijski je fudbalski savez ‘napucao’ čak sedam trenera tokom kvalifikacija za Coupe du Monde! Od oktobra 1997, u konačnoj fazi ciklusa, na vruću i nesigurnu klupu sjeo je Nijemac Otto Pfister, ali čak niti uspješno obavljen posao nije mu garantovao opstanak na tom radnom mjestu do sredine juna 1998, kada je započelo takmičenje u Francuskoj.
Neposredni Pfisterov prethodnik bio je Portugalac Nelo Vingada, kojeg su saudijske fudbalske vlasti otpustile unatoč pobjedi njegove ekipe od 1:0 nad Katarom, smatrajući da ”ekipa nije dovoljno kvalitetno igrala”. Savez je zahtijevao spektakularniju igru s više golova, tvrdeći da Vingada nije stabilizovao formu ekipe i da nije izvlačio maksimum od igrača. Pfister je unio nove taktičke zamisli, koje su rezultovale dinamičnijom i temperamentnijom igrom u napadu. Pod njegovim su vodstvom Saudijci svladali Iran, koji se naknadno plasirao na završnicu, eliminiravši Australiju.
Pred zadnje kolo, čak su četiri reprezentacije imale priliku za neposredan plasman, a Arabija je morala pobijediti Katar u gostima da se probije na prvo mjesto, iako dotad nije slavila u gostima, Arabija je bila bolja 1:0 zahvaljujući golu Samija Al-Jabera u 63. minuti i tako potisnula Iran na drugo mjesto.
U iščekivanju novih poteza saveza, Pfister se vratio poslu koji je obavljao prije nego što je imenovan za trenera seniora – vođenje juniorske selekcije Saudijske Arabije – a Carlos Alberto Parreira je angažovan za ponavljanje uspjeha ostvarenog u Sjedinjenim Državama.
Nekih se frustracija teško riješiti, a naročito nakon katastrofalnog nastupa u Francuskoj kojeg su završili već u prvom krugu, a jedina reprezentacija protiv koje su osvojili bod bila je Južna Koreja (2:2). Porazi od Danske (0:1) i Francuske (4:0) jasno su dali do znanja da nešto treba mijenjati, i to odmah na prvenstvu, pa je ukazano povjerenje Mohammedu Al-Kharashyju.
Sokolovi potkresanih krila
Put do World Cupa u Japanu i Koreji imao je dvije faze. Prva je bila više nego jednostavna budući da su Saudijskoj Arabiji kao protivnici u eliminacijskoj grupi žrijebom određeni Vijetnam, Bangladeš i Mongolija. Ove fudbalske ”velesile”, naravno, bile su Saudijcima adekvatne za napucavanje koje je završilo sa šest čistih pobjeda u šest nastupa, uz gotovo nevjerojatnu gol-razliku 30:0! U finalnoj grupi, gdje su se uz Saudijsku Arabiju našli još Iran, Bahrein, Irak i Tajland, takve šetnje više nije bilo.
Naprotiv, prvo je kod kuće spašen bod (1:1) protiv Bahreina, a onda je uslijedio poraz 0:2 kod Blaževićevih Iranaca u Teheranu… Ali, u preostalih šest utakmica upisan je samo jedan remi i pet čistih pobjeda. Kako je Iran u međuvremenu rasprčkao neke unaprijed upisane bodove (0:0 u Tajlandu, 0:0 kod kuće i 1:3 na gostovanju protiv Bahreina), tako se uspješna serija Saudijaca doista pokazala – pobjedničkom. Prvim mjestom u grupi, s dva boda više od Irana, Saudijska Arabija je osigurala nastup na Dalekom istoku.
A tamo su Saudijci doživjeli šokantni debakl. Posebno bolan bio je onaj u Sapporu s Nijemcima (8:0), koji su se Samiju Al-Jaberu i društvu nametnuli kao nedodirljivi autoritet. Zeleni sokolovi tražili su iskupljenje za poraz protiv Kameruna (0:1) i Irske (0:3), ali za te je neuspjehe ‘glavom platio’ Nasser Al-Johar.
Iako su azijske kvalifikacije za Weltmeisterschaft odradili u velikom stilu, upisavši deset pobjeda i samo dva remija uz samo dva primljena pogotka, veliki problem su predstavljali čelnici saveza, koji su jedva dočekali kiks super uspješnog selektora Gabriela Calderona. Argentinac je donio ono što je Saudijcima bilo najpotrebnije – disciplinu – te se prošetao kvalifikacijama. Nakon toga je na apsolutno nebitnim Zapadno-azijskim igrama odlučio isprobati petnaest novih igrača, doživio neuspjeh i – dobio ‘nogu’. Službeno objašnjenje zbog otkaza nije primio, ali vjerovatno je glavni razlog bio to što bogatim šeicima njegov ‘ziheraški’ stil nije odgovarao.
Grupa A:
EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]
Reprezentacija Rusije: Šansa za izlazak iz sjene [infografika]
Calderonov nasljednik, Marcos Paqueta, činio se kao dobar izbor, jer je dosta igrača iz reprezentacije vodio u Al-Hilalu. Ali, očekivanja nacije bila su prevelika, tražio se prolaz u sljedeću rundu, što je za Brazilca ostala nemoguća misija, jer kvaliteta njegove reprezentacije ipak je bila ispod razine Tunisa (2:2), Ukrajine (0:4) i Španije (0:1).
Trenutna snaga ove današnje ekipe velika je nepoznanica za čitav fudbalski svijet izvan azijskog kontinenta. Nakon što su u drugom krugu, polufinalnoj fazi kvalifikacija, prošli Ujedinjene Arapske Emirate, Palestinu, Maleziju i Timor-Leste, Saudijce su u finalnoj grupi dočekale reprezentacije Japana, Australije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Iraka i Tajlanda… A samo su dvije reprezentacije mogle izboriti direktan nastup na završnici u Rusiji.
Započeli su iznenađujuće dobro, domaćom pobjedom nad Tajlandom i remijem s Australijom, te pobjedom nad Irakom u gostima. Nakon pobjeda nad UAE i Tajlandom, te porazima od Japana i Australije, saudijske je fudbalere na World Cup ”odveo” Japan koji je kao domaćin senzacionalno nadigrao Socceroose. Fudbaleri Berta van Marwijka na kraju su sami odlučivali o svojoj sudbini, te pobjedom nad Japanom u Jeddahu čekirali vize za Rusiju.
Juan Antonio Pizzi prihvatio se nezahvalnog posla nakon Kupa konfederacija u Rusiji kada su Čileanci poraženi u ‘sudbinskom’ dvoboju s Njemačkom. Ekipa je vidljivo pomlađena, nema više borbenih Samija Al-Jabera, Abdullaha Zubromawija ili Talala Al-Meshala i donedavno zaštitnog znaka saudijskog fudbala Husseina Sulaimanija, a u mirovinu se polagano spremaju i Nasser Al-Shamrani, Hassan Al-Raheb, Assaf Al-Qarni, Osama Hawsawi…
Stoga je u ovim kvalifikacijama Van Marwijk koristio usluge čak 33 igrača, ali standardnu postavu Zelenih sokolova činiti će iskusni golman Yasser Al Mosailem (Al-Ahli), a prva zamjena je iskusni Waleed Abdullah (Al-Nassr). Zadnju liniju ”drže” Hassan Muath (Al-Shabab), Omar Hawsawi (Al-Nassr), Osama Hawsawi (Al-Hilal) i Yasser Al-Shahrani (Al-Hilal), a u veznome će redu ”carevati” ponajbolji saudijski fudbaler današnjice Nawaf Al-Abed (Al-Hilal) i Yahya Al-Shehri (Leganés).
U vrhu napada ”operisat” će Mohammad Al-Sahlawi (Al-Nassr) prvi strijelac Saudijske Arabije u kvalifikacijama, a za još jedno mjesto konkuriše čak osam igrača: Haroune Camara (Al-Qadsiah), Muhannad Assiri (Al-Ahli), Nasser Al-Shamrani (Al-Shabab), Hassan Al-Raheb (Al-Nassr), Abdulfattah Adam (Al-Taawoun), Mojahed Al-Munee (Al-Hilal), Mukhtar Fallatah (Al-Hilal) te Hazaa Al-Hazaa (Al-Ettifaq).
Na kraju, postali su i ostat će senzacija Mundiala, štogod učinili u Rusiji. Nisu se usrećili sa žrijebom, ali na posljednjih nekoliko prvenstava uvijek je zabljesnula neka azijska reprezentacija. Možda je u Rusiji ta sudbina ponovo namijenjena upravo Zelenim sokolovima. Pizzijevim idejama svi maksimalno vjeruju, španski stručnjak nametnuo se igračima kao nedodirljivi autoritet. Vjeruju da će i nakon World Cupa imati što slaviti, drug krug bio bi za Saudijce ravan osvajanju trona, ali bili bi zadovoljni i s ponekim bodom.
Igrači Saudijske Arabije svjesni su da kvalitetom ne mogu parirati ni jednom protivniku u grupi, ali pojedinci kao Nawaf Al-Abed i Mohammad Al-Sahlawi, stoperski par Omar Hawsawi – Osama Hawsawi te ogromna želja, trka i borbenost svih ostalih mogu se pretvoriti u opasnost za svakoga ko ih podcijeni ili mu nišanske sprave ne budu tačne.
Za vrhunske domete Saudijcima ipak nedostaje neki novi Saeed Al-Owairan i Majed Abdullah…
Nawaf Al-Abed
Nevjerovatno snažan u duelima, precizinih dodavanja, pravovremen i izuzetno opasan u napadačkim akcijama, Al-Abed nije samo najkompletniji igrač Al-Hilala već i saudijske reprezentacije. Trener koji je zaslužan za njegov fudbalski uspon te karijeru jeste Eric Gerets koji je u novembru 2009. uočio o kakvom se talentu radi, te ga ubacio u prvu ekipu Al-Hilala. Znao je Belgijanac što radi, usprkos jakoj konkurenciji, Al-Abed je pod patronatom Gabriela Calderona izrastao u nezamjenjivog prvotimca, koji uvijek ima mjesto u prvom sastavu, osim kada je povrijeđen. Al-Abed je veliki radnik, limitiranih tehničkih sposobnosti, ali za ono što se od njega traži, niti ne treba više. Al-Abed je po duhu, i po svojoj funkciji u reprezentaciji, vođa ekipe. Neprestano trči, bori se i vuče ostale naprijed. Nije naročit strijelac, uostalom, niti je to njegova zadaća, ali zna ‘potegnuti’ udarac s dvadesetak metara. Al-Abed je neprimjetan, ali toliko koristan za ravnotežu saudijske reprezentacije. On svakako nije Majed Abdullah, Sami Al-Jaber, Yasser Al-Qahtani niti Saeed Al-Owairan, nije zvijezda o kojoj se naširoko piše. Al-Abed je miran, pragmatičan i stabilan mladić i fudbaler, a Pizzi voli da mu takvi budu okosnica ekipe.
Juan Antonio Pizzi
Pizzi je od Čilea uspio iskovati ekipu koja je taktički mogla parirati bilo kojoj južnoameričkoj reprezentaciji. Temelji na kojima se gradio rezultat počivali su na uredno posloženoj defanzivnoj igri u kojoj je svaki igrač imao svoj zadatak u odbrani i u kojoj se protivnika nastojalo što više udaljiti od gola. Prisjetimo li se Čilea s Copa Américe 2016. lako je zaključiti da ne pobjeđuje uvijek ekipa koja teži brazilskim majstorijama, efektnim potezima i virtuoznosti. Uostalom, Pizzi je Čileu u svom trenerskom mandatu podario trofej najboljeg na Zelenom kontinentu da igru niko nije ni spominjao, iako je reprezentacija bila nošena genijalcima poput Alexisa Sáncheza, Arturo Vidala, Eduardo Vargasa i Gary Medela. Glas o Macanudu proširio se tek nakon male rezultatske krize Zelenih sokolova i nakon odlaska Edgarda Bauze. Šef Saudijskog fudbalskog saveza Adel Izzat tražio je stručnjaka koji bi reprezentaciju lansirao među elitu, koji tek treba da pokaže da li je dobar izbor, budući da je Bert van Marwijk angažovan upravo jer je za takve stvari ekspert. Ovaj Mundial je, doduše, pripao Pizziju koji je već od novembra prošle godine počeo pripremati nove taktičke zamisli s kojima će možda i pokušati srušiti slavni uspjeh Zelenih sokolova iz devedesetih.
Plus
Istina, nisu osvojili prvo mjesto u azijskom kvalifikacijskom ciklusu, malo nesreća s porazom od Japana i remijem sa Australijom, malo neiskustvo u završnici i za malo su ostali bez direktnog plasmana. Australcima su pobjegli za dva pogotka, ali Bert van Marwijk bio je siguran. Saudijska Arabija bez obzira što korak po korak ide prema vremenima Jorge Solarija, Majeda Abdullaha i Saeeda Al-Owairana, nije azijska top klasa, pitanje je hoće li to više ikada biti, ali to je daleko od najgore stvari na svijetu. Biti na vrhu Azije, označit će klasu, ali za nešto više Zeleni sokolovi će morati, barem povremeno, početi pobjeđivati i one na vrhu. Ne izgledaju nešto impresivno, nije to ni sjena ekipe koja je na World Cupu u Sjedinjenim Državama igrala osminu finala, ali Pizzi dobro zna kada je vrijeme da se bude pravi. Svjesni su svoje snage, puni samopouzdanja, ali svjesni su i snage drugih. Većina nikada nije igrala u ambijentu Mundiala, za fudbalere Saudijske Arabije to će biti doživljaj o kojem su do jučer mogli samo sanjati. Praznik fudbala, to će biti ambijent dvoboja s Rusijom. Postat će simbol praznika u kojem je rezultat Zelenim sokolovima sporedan detalj. Pobijediti Urugvaj ili Egipat? I to je jedna od ideja. Ali samo njima…
Minus
Za utakmice ovakve taktičke složenosti i različitosti jedno je sigurno – ne smije biti mjesta improvizaciji, što implicira da je mudro osloniti se na uigrane i provjerene snage. Ali, nema istine po kojoj dobivaš rezultatski ono što si uložio u ekipu. Kad bi to bilo tako, fudbal ne bi bio tako zanimljiv sport. Nisu jedini pokazali u prošlosti da su mačka s devet života, makar su ih znali i ‘pokopati’. Pripremna utakmica s Ukrajinom (1:1) bila je samo nagovještaj velikih mogućnosti ekipe koja bi bitno mogla promijeniti sliku saudijskog reprezentativnog fudbala. Koliko brzo, ovisi samo o njima. Solidni su tehničari, ali im je odgovornost u igri na vrlo niskoj razini. Vole se nadigravati, ali u utakmicama s moćnim europskim i južnoameričkim reprezentacijama, to često završi pogubno, jer fizički ne mogu izdržati jaki ritam, koji im nametne spremniji protivnik koji, doduše, ne poznaje njihovu igru, a niti igrače, jer skoro svi reprezentativci igraju u domovini, daleko od očiju svjetske fudbalske javnosti. Lov na istorijski uspjeh Solarijeve generacije? To se, kaže Pizzi, neće promijeniti. Koliko god nedostajali Abdullahovi golovi…
