Atletico Madrid v Olympique Marseille – Vatreno iskušenje za strastvene južnjake

Majstori za skandale sa svijećom u ruci i grubim radničkim neobrijanim licem. 

Posljednji tračak mladenačke svježine koja se najviše približila njihovom poimanju fudbala. Uzdrhtale usne glasne primjedbe prezira i gnjeva prema Parku prinčeva i Santiago Bernabéu, nije osnova ni za kakav potres na Calderónu ili Vélodromeu.

To je element koji treba zabrinuti protivnika, definitivna ocjena budući da ne treba odbaciti mogućnost da se prvenstveno radi o uobičajenom šoku isukanih pesnica, kojima obiluje sinuta nebeska vedrina Olympiquea ili zauvijek strastveni Atlético. 

Prva družina je pravo čudo Marseillea, uzavrela krv u lionskom zaljevu, gdje je dosljedno svom lukavom i opreznom planu, Bernard Tapie stvorio fudbalski amortizovani prelet lopte iza leđa. Oduzeti, dočepati se lopte, veliko rivalstvo sa Parizom, uspjeh po svaku cijenu. 

Jurišnici neviđene popularnosti i idoli Ultrasa. Marseille, za mnoge potpuna nepoznanica, geografska i antropološka, u direktnom dvoboju sa upornim crveno-bijelim obalama Manzanaresa, koji već godinama izvlači nekoliko nezgodnih zavrzlama. 

Ta tvrda madridska koža izgrižena do krvi, lišena osjećaja za usplamtjelu maštovitost Barcelone i Reala, ispušta nesvjesno visoki ton raskošnog talenta. Poslije blistavih igara podrezana lopta tih kreativaca, s epitetom najveće nedefinisane urođene indios izdržljivosti, izbacila je neponovljivu virtuoznost, ne samo dobrih, već sjajnih igrača.

Ne jedan, toliko njih: Fernando Torres, Gabi, Saúl Ñíguez, Antoine Griezmann, Koke, Diego Costa. I Rudi Garcia ima svoj stav prema tom već pomalo genijalnom sastavu Diega Simeonea.

Trener Olympiquea i veliko obećanje Vélodromeu. Kolektivni spektakl i solisti koji odlučuju o brojčanoj premoći: Dimitri Payet, Adil Rami, Florian Thauvin, Valère Germain, Lucas Ocampos, Rolando.

Imaju li svoju naj-utakmicu? Imaju. Finale UEFA Europske lige, 16. maja 2018. u Lyonu. I sami avangardisti strastvenih južnjaka ne osporavaju tu iskričavu predstavu. Srčanu, mušku, furioznu…

Piše: Sead Bašić

Madridski Atlético, klub rad­ničke klase i buntovne om­ladine, nasu­prot otmjenom i vladajućim krugovima bliskom Realu, velik je klub.

Iako su rezultati prote­kle dvije decenije bili skromni, na Vicente Calderónu smještenim na obalama rijeke Manzanares, znali su se crveno-bijeli u prošlosti suprostaviti taktičkoj savršenosti protivnika. Atlético je bio pobjednik Kupa kupova, tamo još 1962, pa finalista istog takmičenja go­dinu potom i još jednom 1986.

A kolika je klasa crveno-bijelih, evo još jedne ilustracije: Lorenzove.

On je bavarskoj fudbalskoj reviji klasičara dao svoju ekipu snova: Miguel Reina, Francisco Delgado Melo, José Luis Capón, Adelardo Rodríguez, Ramón Heredia, Eusebio Bejarano, José Ufarte, José Eulogio Gárate, Javier Irureta, Ignacio Salcedo, Luis Aragonés. A taj Aragonés nije bio daleko od svoga veličanstvenog prezimena. Omalen, plav, plavih očiju, visoka čela, na svim Atléticovim fotosima, prekriženih ruku.

U Bruxellesu 1974. samo je nekoliko sekundi nedostajalo da postane prvakom Starog kontinenta. Zabio je vodeći gol za Los Colchonerose u 114. minuti i tako okrunio premoć ekipe finih tehničara nad ”rudarima” münchenskog Bayema. Ali, na užas i nesreću onih koji obožavaju raskošni fudbal, snažni Georg Schwarzenbeck opalio je po lopti s nekih tridesetak metara, i ona je po skliskoj tra­vi prevarila golmana Miguela Reinu i zakoprcala se u mreži. Bilo je to izjednačenje u 120. minuti i značilo je – ponavljanje fina­la.

Odlučnost, čvrsto uperene oči su odlučile. Jer, i nasljednici ”olimpijaca” Sepp Maier, Johnny Hansen, Paul Breitner, Hans-Georg Schwarzenbeck, Franz Beckenbauer, Franz Roth, Conny Torstensson, Rainer Zobel, Gerd Müller, Uli Hoeneß, Jupp Kapellmann… Imali su i klasu i visoku cijenu.

Živci Madriđana nisu izdr­žali, i Bayern je dva dana ka­snije lako došao do svog pr­vog Kupa prvaka: 4:0, po dva gola Ulija Hoeneßa i Gerda Müllera. Unatoč toj sportskoj tragediji, šezdesete i sedamdesete bile su zlatne godine za Atlético, koji je s četiri naslova pr­vaka – 1966, 1970, 1973. i 1977. – uspio razbiti goto­vo neprekidnu dominaciju sve bogatijeg gradskog rivala Reala.

Luis Aragonés je iscrtao tadašnje Los Rojiblancose i pomno ih proučio, te potom razgovarao individualno sa svojim igračima objašnjavajući šta im je činiti. Nije čudo, Atlético je iskoračio kvalitetom, imao iste aspiracije kao i Barcelona i Real, koji su tih dana forsirali ofanzivni fudbal i bili opasan rival Atléticu.

Od 1977. i pr­venstva osvojenog za ”pola boda” ispred Cruyffove Bar­celone, Atlético je uronio u prosječnost iz koje je izranjao samo povremeno osvajanjem ponekoga nacionalnog kupa ili sporadičnim prodorima na eu­ropskoj sceni.

Sredinom osamdesetih na čelo kluba do­šao je kontroverzni industrija­lac Jesús Gil, nekadanašnji gradonačelnik turističkog središta Marbelle, a nekada i osuđenik zbog malverzacija i nepreciznosti prilikom obavlja­nja građevinskih radova.

Priča koja slijedi potvrda je da ponekad i najveći svjetski businessmani mogu povući krivi potez. 

Jesús Gil – lažni markiz

Jesús Gil je 1986. obećao Atlético učiniti državnim prvakom, i u tu je svrhu potrošio desetke miliona maraka i dvadesetak trenera, zamjerivši se usput svojim neodmjerenim izjava­ma svakom drugom novinaru te većini igrača i predsjednika protivničkih klubova.

Početkom devedesetih cr­veno-bijeli su znali napasti vrh tabele, zauzeli su jedno drugo i jed­no treće mjesto, osvojili dva nacionalna kupa i nesretno ispali u polufi­nalu Kupa kupova 1993. Taj poraz od Parme – 1:2 na Calderónu i nedovoljnih 1:0 na Ennio Tardiniju uz nedosuđeni jedanaesterac – bio je odlučujući udarac mora­lu ekipe, koja je pala u du­boku krizu dugu dvije godine.

Nakon nekoliko godina stolovanja, sa milion polemika i dva nacionalna kupa Jesús Gil se ‘zatvorio’ u silenzio stampa i nije govorio o Olympiqueu, ali bilo je jasno da je ogorčen. Svoje je depresije liječio investiranjem novca koji je zaradio u Segoviji.

U narednje dvije sezone Atlético se izvlačio od ispadanja u po­sljednjim kolima zahvaljujući spletu sretnih rezultata nepo­sredne konkurencije, dok su glave trenera ‘padale’ oko Calderóna. Ipak, početkom 1995. nešto se ključno promijenilo: ekscen­trični Jesús Gil doživio je neobjašnjivu transformaciju. Umjesto da divlja po svlačionici, iživljava se na igračima, napada trenere, optužuje sudije i vrijeđa ko­lege, Jesús Gil je postao gotovo nor­malan i miran predsjednik Atlética, koji pli­jeni pristojnošću i susretijivošću. Naravno, nije renesansa Atlética bila samo posljedica ‘oporavka’ predsjednika Gila.

Uoči svog prvog mandata na Atléticovoj klupi, Radomir Antić, vodstvu kluba jasno je dao do znanja da ne namjerava imati ulogu instant-trenera, koji će samo voditi brigu o tome da ”jelo ne zagori”. Na Calderónu su njegovi zahtjevi bili ponešto drugačiji. On je želio biti taj koji će u potpunosti i pripremiti ‘ručak’, koji će voditi brigu o ekipi od početka do kraja sezone. Stoga je sa Jesús Gilom i dogovorio saradnju na tri godine.

Poslije svega, novi trener Radomir Antić na raspolaganje je dobio nekoliko odličnih igrača. Glavna zvijezda bila je pridošlica iz Valencije, Bugarin Ljuboslav Penev, koji se vratio nakon uspješne operacije testisa i odmah počeo zabijati golove u velikim količinama. Uz njega je jednako bio efikasni Kiko Narváez, koji je s Penevom činio razoran napadač­ki tandem. Dvojcu u vrhu šanse su pripremali karizmatični José Luis Caminero i Argentinac Diego Simeone, u dru­štvu s vrlo dobrim Milinkom Pantićem.

Antić i Los Rojiblancosi pišu crveno-bijelu epopeju. Igra se na veliko. Opet velika igra, sjajan fudbal i po blatu i po vodi. Atlético je imao i tehniku, znao je, ali i veliko indios srce, snažnija strana u istorijskoj borbi protiv bijelaca. Nakon dvije godine koračanja po ru­bu drugoligaške provalije, Atlético je plijenio spektakularnom igrom i vrhunskim rezultatima, koji su uzdrmali slavu Reala i Barcelone.

Mnogi su tvr­dili da je glavni uzrok preporo­da kluba, i osvajanje šampionske titule 1996, promjena u ponašanju incidentima sklonog Jesúsa Gila, koji je samo četiri godine kasnije svrgnut s predsjedničke fotelje, ali i vraćen nakon četiri mjeseca nakon što je sudija Manuel García-Castellón dozvo­lio kontroverznom predsjedniku ponovno preuzimanje uzda posrnulog prvoliga­ša. Ne i potpunu kontrolu, jer su Gilu djelimično bile reducirane ovlasti.

Istina, imao je posljednju riječ glede sport­ske tematike, ali prije upuštanja u fi­nancijske transak­cije morao je dobi­ti saglasnost dvoji­ce supervizora. Castellónova odluka prilično je bila iznenađujuća, pro­tiv Gila se tada još uvi­jek vodio istražni po­stupak zbog nezakonitog poslova­nja i pronevjere, zbog kojih je i bio svrgnut, uostalom, kao i kompletna njegova Uprava. Ipak, nakon izvještaja Luisa Manuela Rubíja, administratora koji je prema nalo­gu Suda privremeno preuzeo upravljanje klubom i totalno ‘snimio’ knjige, Castellón je Gilu vratio najdražu igračku.

Primarni Rubíjev zadatak bio je utvrđivanje financij­ske situacije u Atléticu, slutilo se da je lo­ša, ali ispala je katastrofalna.

Razlozi su jasni – u pitanju je prvoklasni businessman, iznimno mudar u svijetu financija pa ako Jesús Gil ulazi u problem s Atléticom, klubom koji je prvi otišao na berzu dionica, to znači da je svima drugima dva puta gore. Naravno, pojavili su se i oni koji su tvrdili kako je baš Gil, svojim spektakularnim kupnjama i suprostavljanjima bogatim Kataloncima i gradskim rivalima sa Santiago Bernabéua nametnuo mega-ugovore. Jesús Gil je bio taj koji je kupnjom Christiana Vierija i Juninha Pauliste probio sa 45 miliona funti sve plafone odšteta.

Atlético je bio pred bankrotom, bilo je potrebno 75 miliona američkih dolara za sanaciju duga. Gil, naravno, nije imao taj novac, njegov dolazak u klub bio je motivisan isključivo alarmantnom si­tuacijom na tabeli La Lige – Atletico je na kraju prvenstva bio na devetnaestom mjestu – a Castellón nije želio biti čovjek zbog kojeg su madridski crveno-bijeli ispali, stoga je, na neki način, odgovornost prebacio na Gila.

Specijalna misija i odlučujući udarac 

I bilo je gotovo. Jedan od najboljih španskih klubova je skinut. Pao je od ruke onoga čiju je slavu podignuo na svojoj ličnoj genijalnosti. Bila je to priča o Jesús Gilu. Ali ‘stari’ se još nije dao. Niko kao Gil odan klubu, Atleticu. Nakon što je Atlético i matematički ispao u ”srebrnu” ligu, tada je i službeno počela rekonstrukcija u klubu. Jesús Gil, kojem je zatvor još uvijek visio nad glavom, već je na­kon poraza protiv Barcelone najavio pravu revoluciju. Naime, igranje u drugoj ligi nije bio samo sportski šamar klubu te veličine, istorije i tradicije, nego i prava ekonomska katastrofa. Umjesto tri mili­jarde peseta Atlético je od televizijskih prava dobio 150 mili­ona peseta, mnogi igrači nisu mogli igrati u drugoj li­gi, neki zbog svoje plate, drugi zbog ka­tegorije i kvalitete.

Gilovi problemi sa zakonom, navijačima, uz priču o financijama, zapravo su lajt-motiv madridskog kluba. Bezvlašće na Vicente Calderónu prijetilo je dalekosežnim posljedicama i Gil je svoju sujetu morao ostaviti po strani, ako je želio doista opstanak Los Colchonerosa. Posebna je priča bio trener.

Već nakon zadnjeg prvenstvenog kola, Ra­domir Antić je znao da može pakovati kofe­re. Odnosi između njega i igrača bili su glacijalni, nije pričao s većinom ekipe, a nakon sukoba tokom tih par mjese­ci, znalo se da će biti ili on ili Santiago Solari i Hugo Leal. Mediji su već i špekulisali oko njegovog zamjenika, a najčešće su se spo­minjali Joaquín Peiró iz Malage ill Luis Aragonés. Ali, mudri Antić se poslužio novim trikom – na sastanku na kojem je trebao do­biti nogu ponudio je da iduću sezonu radi – gratis.

Čak ni stari lisac Jesús Gil nije to očeki­vao, pa je ostao zatvorenih usta. Zov novca je bio snažan i Gil je u prvi trenutak pristao na kompromis, ali ni pet dana nakon najav­ljenog dogovora ugovor još nije bio potpi­san. U Antićevom slučaju ono što se kaže ‘gratis’ baš i nije bilo gratis. Antić je, naime, već dobio vi­še od milion maraka navodnog duga i 250.000 njemačkih maraka za drugi dio sezone.

Prinudni administrator Rubí mu je osigurao nešto manje od pet miliona maraka za iduću sezonu, a Antić je bio spreman naplatiti ‘samo’ 600.000 maraka za ponovni ulaz u prvu ligu, s ciljem da mu se sezonu nakon toga isplati ono što je do­govorio s Rubíjem. Antić je odlično rezonovao, ali Gil je na kraju otkrio obmanu: ponudio mu je revidirani ugovor, naravno na trenerovu štetu, i Antić gaje dakako odbio.

Klupa je povjerena Fernandu Zambranu, tadašnjem treneru Atléticove rezervne ekipe, ali on nije bio dugotrajno rješenje. Duboko restrukturiranje nije poljuljalo relativno visoki rejting koji su madridski crveno-bijeli uvijek imali u, ali i izvan španskih granica. Za Luisa Aragonésa odluka ni izdaleka nije bila tako traumatič­na, bio je najbolje rješenje da se zadrži kvalitet­ni blok igrača koji su se uspješno mogli nositi i sa drugoligaškim ekipama, uz perspektivu povratka u prvu ligu.

Druga godina u Segunda Divisiónu bila je i godina katarze, koja će i drevni Calderón dignuti na noge devet godina kasnije dolaskom Diega Simeonea. Njegov Atlético još nije izgubio ritam. Njegovi su crveno-bijeli tehnički jednako jaki kao svi pajaci onog velikog cirkusa sa Camp Noa, veća brzina, snažniji dvoboj i širina akcije od Realove. Argentinac je potvrdio očekivanja. U igri koja nije viđena Antoine Griezmann, Fernando Torres, Saúl Ñíguez, Jan Oblak, Gabi, Diego Costa, Koke i Diego Godín bit će matadori arene.

Svirepa ceremonija Bernarda Tapie 

Napušten od vodećih igrača, Olympique Marseille je nekoliko godina ‘životario’ u prizemlju, ali 1984. ipak se vraća u ”gornji dom” i malo-pomalo počinje zbijati redove. Prvo 1984. dolaze dva poznata igrača, Englez Laurie Cunningham te holandski Kinez Tscheu La Ling iz Ajaxa. Poslije jedne slabe i druge bolje sezone, političar i financijski majstor Bernard Tapie preuzima kormilo kluba, odlučan da kroz fudbal dohvati vlastitu slavu. Bernard Tapie je čak i pod nominacijom – božanski. Carski rez finom rukom, jer pokroviteljstvo je visoko. Tapie je držao te, marsejske papire u ruci. I, jasno, bogata zvučna fasada.

Tapieov je uzor bio je Claude Bez, koji je svoj Bordeaux podignuo na razinu super-ekipe, koja je od početka osamdesetih triput bila francuski prvak i dva puta europski polufinalist. Bez je dao obnoviti stadion Parc Lescure, prodao je tv- prava Canalu plus i napokon sagradio luksuzni sportski centar u predgrađu. Ova posljednja investicija dovela je na kraju klub do stečaja i Druge lige, ali i policiju Bezu na vrat. Istraga je otkrila tajne bankovne račune, crne fondove, malverzacije s javnim novcem, a Beza je tek slabo zdravstveno stanje zaštitilo od suda.

Tapie je vjerovao da je pametniji od Beza ili je pratio ipak samo njegov uspon. Od Beza je preuzeo i doradio ideju o saradnji s tv-stanicama te uložio stotine miliona franaka iz raznih izvora u stvaranje najvećeg kluba kojeg je Francuska imala.

U prvom valu, u ljeto 1986, kupio je Jean-Pierre Papina, Alaina Giressea, Blaža Sliškovića i Karlheinza Förstera, s kojima je zamalo osvojio dvostruku krunu, ali je na kraju ostao iza Bordeauxa u oba takmičenja.

Ipak, sve to zapravo donosi popularizaciji spektakla na Vélodromeu i u žestokoj konkurenciji, sve boljom organizacijom i poboljšanjem infrastrukture želi zadržati epitet najposjećenijeg francuskog stadiona, jedinog na kojeg će se i zbog sve bolje igre i uvijek dobre atmosfere, hodočastiti kao i na ragbijaške utakmice.

Relativni neuspjeh nije obeshrabrio Tapieu, te je 1987. za dugoočekivani novi nastup u Europi nabavio Klausa Allofsa i Abedija Peléa. Marseille je razočarao u prven­stvu, ali je u Kupu kupova stigao do polufinala, izbacivši usput splitski Hajduk u onom dvoboju obilježenom bacanjem suzavca na poljudskom stadionu. Kao dodatno ohrabrenje, Jean-Pierre Papina je sa devedetnaest golova osvojio listu strijelaca i najavio konačni juriš na trofeje, uz pomoć novih pojačanja u vidu Erica Cantone, Philippea Vercruyssea i Francka Sauzéea.

Uvijek se pričalo kako je francuskim klubovima i reprezentaciji potpuno strana fudbalska imaginacija te da 99% njihova uspjeha leži u silno izraženom voljnom momentu. Tapieov ‘touch’ promijenio je i to. Olympique je odigrao neke od najuzbudljivijih susreta u prvenstvu, naročito u velikim obračunima s Bordeauxom, Paris Saint Germainom i Saint-Étienneom.

Uostalom, već nakon trećine domaće sezone bilo je jasno da je Marseille za klasu snažniji od konkurencije, a kada je napokon kompletirana super-ekipa Marseillea u dramatičnoj se završnici ligaške utrke 1989. odvo­jio od pratioca Paris Saint Germaina i osvojio prvenstvo, uz nepodnošljivo zavijanje brodskih sirena i zvo­njavu svih crkvenih zvona u Marseilleu i okoli­ni. Uz to, u finalu je nacionalnog kupa nadmašio Monaco, uz tri gola Papina i jedan Allofsa, za drugu dvostruku krunu u istoriji kluba.

Teško je sada precizno izvagati koliki je u tom uspjehu doprinos trenera, a koliki igrača, ali ne treba smetnuti s uma niti podcijeniti činjenicu da je u svlačionici novog francuskog prvaka bilo čak deset internacionalaca, ali bez obzira na sve, bilo je nešto i u tom čovjeku, stručnjaku Gérardu Giliju.

Bernard Tapie pao je u ekstazu i za prvenstvo 1989/90. kupio za defanzivu Manuela Amorosa iz Monaca i Carlosa Mozera iz Benfice te za ofanzivu Enza Francescolija iz Racinga i Chrisa Waddlea iz Tottenhama.

Ovaj prvi, Urugvajac, bio je sjajni napadač, koristan kao centar­for, druga špica ili kreator igre iza dvije špice, na kojem se mjestu skrasio s obzirom na pri­sustvo Papina u vrhu napada. ”Magic Chris” Waddle, dočekan sa skepsom, nakon dva mjeseca uhodavanja osvojio je publiku i medi­je i postao glavni ”paker” Papinu.

I u tim se igračima krio stimulans koji je južnjacima iz Marseillea trebao uliti dodatni napor da utrostruče snage i obezglave domaću konkurenciju. Ta je bri­ljantna ekipa, ne bez poteškoća, zadržala domaći naslov, ispred Bordeauxa, dok je u Europi bila u igri sve do 85. minute polufinala Kupa prvaka protiv Benfice. Tada je Angolac Vata šakom, sasvim očigledno, ugurao loptu u francusku mrežu, ali sudija Marcel Van Langenhove priznaje ‘pogodak’ koji je Portugalce odveo u finale. Iz očajanja u koje je upao, Marseille je izašao još jači, jer je Bernard Tapie s posudbe vratio Abedija Peléa (Lille), buntovnog Cantonu (Montpellier), a iz Crvene zvezde i Dragana Stojkovića, tada veliko europsko ime.

Najveća dobit novog trenera Raymonda Goethalsa bila je činjenica što je uspio sačuvati ”igračku ružu”, praktično cijelu ekipu iz prethodne sezone. Niko bitniji nije otišao, u odbrani nije doveo nijednog novog igrača, a novake je tražio u veznom redu i napadu. Tapie je zamislio da ekipu povede Franz Beckenbauer, selektor zlatne njemačke reprezentacije, i iako se Beckenbauer brzo sklonio s klupe, Stojković brzo povrijedio, a Cantona opet loše snašao na Vélodromeu, Olympique je brzo osigurao treći uzastopni naslov i potpuno se posvetio Kupu prvaka, gdje je s ukupnih 5:1 izbacio Dinamo iz Tirane, sa 8:3 poljski Lech te u trećoj rundi s 2:1 Milan. Velikim je predstavama Papina i Peléa sredio u polufinalu moskovski Spartak u obje utakmice i potom se počeo ‘brusiti’ za finale u Bariju, gdje se trebao iskušati s Crvenom zvezdom.

U okretajima te istorije, napisano je jedno poglavlje više, jer to nije bila glupost, to je bila čista ludost, onako s bijelim mišem i crnom mačkom. I priča, baš o toj fatalnoj barijevskoj utakmici, nezadrživi lukavi pucači, gotovo supertehničari, koji poznaju Francuze, sve njihove tajne, pa i samu dušu, ti su najbliži velikoj istini na San Nicola stadionu.

U dvoboju kultura i stilova koje redovno prati Kup prvaka, Olympique nije imao mnogo izgleda protiv Crvene zvezde. Beogradski tim, koji je do finala imao niz zapaženih predstava, odlučio je u finalu igrati na ‘nulu’ i na jedanaesterce, koje je imala priliku praktikovati u domaćem prvenstvu već tri godine, zahvaljujući ‘genijalnoj’ izmišljotini znalaca iz saveza.

Atomski napad Olympiquea s Papinom, Peléom i Waddleom jedva da se pri­bližio Stojanovićevom golu, dok su crveno-bijeli virtuozi Prosinečki i Savićević, mirno ‘sjedili’ na lopti i čekali penale. Na kraju su, istrenirani baš za tu soluciju, Zvezdaši s bijele tačke pogodili pet uta zaredom, dok je Manuel Amoros na početku iznevjerio Ultrase i podario trofej za 1990/91. Ljupku Petroviću.

Depresija je opet zavladala Vélodromeom, ali neproc­jenjivo vrijedna ekipa Marseilla, dopunjena izvrsnim Englezom Trevorom Stevenom, prošetala se kroz domaće prvenstvo i sa samo tri poraza nanizala i četvrti naslov u četiri godine. Milan je nudio bogatstvo za Papina, a Sheffield za Waddlea, i Tapie je odlučio novi pohod na europsku krunu započeti s obnovljenom ekipom.

Fantazija ili realna mogućnost? Ništa više nije moglo iznenaditi tribine Vélodromea, svi negdje odlaze pa se vraćaju, a Tapie i ionako uvijek radi sve kontra rezona. Ovaj put nije pogriješio. Mladog je Alena Bokšića gurnuo u prvi sastav, iako je čitavu godinu pauzirao kao prekobrojni stranac u Cannesu. Pridodao mu je starog, ali još uvijek svježeg Rudi Völlera, te lucidnog Peléa stavio kao ‘milieua’ iza njih dvojice.

Franck Sauzée i Didier Deschamps na širokim su plećima nosili igru na sredini terena, dok su u zadnjoj liniji prijetila dva gromobrana zvana Marcel Desailly i Basile Boli. Na golu je stajao budući svjet­ski vratar broj jedan, harizmatični Fabien Barthez. Pod vodstvom Raymonda Goethalsa i uz dobre savjete Tomislava Ivića, novi je Marseille sigurno vodio prvenstvenu trku te neporažen gurao u Kupu prvaka.

Na kontinentalnom je polju izbacio rumunski Dinamo, zatim u grupnoj fazi savladao moskovski CSKA, te Club Brugge. Alen Bokšić je od januara 1993. pogađao gotovo na svakoj utakmici i na pomolu je bila jedinstvena dvostruka kruna – prvenstvo i europski kup…

Blago čuvenih Les Phocéensa 

Olympique je na sličan način provlačio loptu kroz sve redove iako je bilo širokih proboja i prostora, u kojoj je fino igrala ekipa sa svojim kratkonogim, crnim pucačem Abedijem Peleom, opasnim strijelcem i još više, Rudi Völlerom, onda tu ima više iznenađenja, jer i Alen Bokšić ”štosa” kao malo ko, ima dugu loptu, a bez njega – to je čista uspavanka. Jer ni Milan nije imao genijalnost Didiera Deschampsa, koji je u svoje vrijeme, baš tih devedesetih, bio konkurent i samom Franku Rijkaardu.

Ti momci sjajno barataju s loptom, igraju bez straha, idu u otvoreno nadmetanje, prsa o prsa, i s Milanom.

Prvo se rješili primat na kontinentu: Olympique je na münchenskom Olympiastadionu savladao Milan 1:0, udarcem Basilea Bolija i postigao ono što do tada nije nijedan fran­cuski klub – uspon na europski tron. U prven­stvu je ostala samo for­malnost jer je još nedosta­jao bod protiv Paris Saint Germaina u odlučujućem susretu. Nošeni krilima sreće individualisti Marseillea nisu igrali na sigurno, već su savladali glavnog protivnika i osigurali peti ligaški naslov. Bila je to jagoda na vrhu torte, konačno ostvarenje Tapijevog projekta. Marseille se osjećao kao metropola svemira, a Tapie kao njegov gospodar.

Ali, već sutradan je izbio najveći skandal u istoriji francuskog fudbala. Dok su proslave u Provansi još trajale, igrač Valenciennesa, Jacques Glassmann, otkrio je medijima da je Marseille kupio međusobnu utakmicu uoči finala Kupa prvaka. Jednostavno, prven­stvo još nije bilo odlučeno, pa je vodeći Olympique ‘zamolio” Valenciennes da ne ‘gnjavi’ pretjerano u ligaškom dvoboju sad kada je Les Olympiensu finale Kupa prvaka iza ugla.

Ubrzo su još dva igrača istog kluba, slavni Argentinac Jorge Burruchaga te Christophe Robert, potvrdila da su ljudi iz Marseillea nudili novac za lakšu pobjedu i mirnije pripreme za euro-finale. Savez je isprva pokušao smiriti situaciju i pustiti da se ohladi protekom vre­mena, ali Uefa je namirisala da će se priča kuhati i dalje te je inzistirala na brzom kažnjavanju sudionicima afere.

Tokom idućih dvanaest mjeseci Marseilleu je zabranjen nastup u euro-kupovima, oduzet domaći naslov i na kraju i prvoligaški status. Pritom je Jean-Jacques Eydelie, kao istaknuti akter skandala suspendovan na par godina. Južnjaci su aferu proglasili pariškom diverzijom protiv njihove regije. Paris Saint Germain nije htio rizikovati gnjev Ultrasa pa je odbio zamijeniti Olympique u Kupu prvaka, a na nje­govo mjesto uskočio je ‘neutralniji’, trećeplasirani Monaco. Istrage koje su usli­jedile protiv Marseillea te Tapiea i njegove desne ruke Jean-Pierre Bernèsa otkrile su niz nepravilnosti u poslovanju kluba uključujući crne fondove za nezakonita plaćanja igračima i sudijama te razgranatu mrežu ‘saradni­ka’ širom Europe.

Pod sumnju su stav­ljeni i europski susreti protiv AEK-a i Club Bruggea, ali na tom planu nikada nije ništa dokazano. Klub u rasulu napustili su Abedi Pelé, Franck Sauzée, Alen Bokšić, Marcel Desailly, Didier Deschamps i Rudi Völler, ali ni prihodi od masovne rasprodaje igrača nije Olympique bio dovoljan da izbjegne dvogodišnji provod u drugoj divizji. Bernardu Tapieu oduzet je imunitet i dosuđen višemjesečni boravak u zatvoru.

Prva je povratnička sezona bila blijeda i ekipa je završila na sredini tabele, ali 1998. već je ostvaren plasman u Europu. Iduće godine ekipa s Christopheom Dugarryjem, Florianom Mauriceom, Fabriziom Ravanellijem, Robertom Pirèsom i Laurentom Blancom izvrsno igrala na domaćem i kontinentalnom terenu. Olympique je sjajno koračao preko Sigme, Werdera, Monaca, Celte i Bologne do finala Kupa Uefa, a u prvenstvu je nedostajao samo mali iskorak do osvajanja naslova.

Dakle, sve je ostalo po starom. Olympique nije oduševio, ali je prošao, što je Ultrasima bilo dovoljno za slavlje. Reggae ritam preplavio je tribine Vélodromea, nebesko-bijela boja bila je svugdje gdje se pogledalo. Pokazali su kvalitetu, dobro vladanje loptom, ali šta vrijedi kada su protiv Parme u potpunosti zakazali. Suze radosnice pretvorile su se u razočarenje kada je Marseille kao lak plijen pao pred Parmom u euro-finalu, a prava je tuga zavladala kada je u 91. minuti utakmice posljednjeg kola Bordeaux uspio pobijediti Paris Saint Germain na Parku prinčeva i za jedan bod preteći Les Olympiense.

Tim koji je u zadnjoj minuti izgubio naslov prvaka i igrao u finalu Kupa Uefa, spasio se iduće sezone ispadanja i to jedva, zahvaljujući razlici pogodaka. Olakšanje u klubu bilo je ugromno. Igrači su se ljubili izlazeći s terena u Sedanu i zahvaljivali višoj sili što njjhova imena neće biti na stupu srama kao imena onih koji su otjerali Marseille natrag u Drugu ligu.

Ipak, crni oblaci nad Vélodromeom nisu rastjerani. Osim što je atmosfera bila nikakva, klub je i dalje imao prilično velike financijske dubioze što je proizvelo konačni raspad ekipe koja je trebala jurišati na domaće i europske naslove. Tokom sezone već su bili otišli Blanc, Ravanelli i Dugarry. Čim je prvenstvo završilo Stéphane Dalmat, i druga mlada zvijezda, Peter Luccin, potpisali su za Paris Saint Germain, Robert Pirès je već gotovo s obje noge bio kod Arsènea Wengera u Arsenalu, a golman Stéphane Porato rado se vratio u Monaco.

Kao da se nešto prelomilo u klupskoj sudbini nakon tog za dlaku izbjegnutog ispadanja, jer je narednih godina Olympique postao jedan od najmodernije organizovanih francuskih klubova. Igrači poput Mathieua Flaminija, Sylvaina N’Diayea, Brahima Hemdanija, Didiera Drogbe i Stevea Marleta, donijeli su važan pomak u kvaliteti, a finale Kupa Uefa 2004. stigao je kao logična posljedica.

Prvi pravi pohod na ligaški naslov Marseille je izveo 2010. pod inteligentnim vodstvom Didiera Deschampsa te uz veliku pomoć Benoîta Cheyroua, Lucho Gonzáleza, Mamadou Nianga, Hatema Ben Arfe, Fabricea Abriela i Souleymanea Diaware. Olympique je prvo mjesto proslavio u velikom stilu, a dolasci Jacques-Henrija Eyraude i Rudija Garcije donijeli su miris novih uspjeha. Sada je došlo vrijeme za predstavljanje u Lyonu…

Diego Simeone: Atléticova formula

Uefina Europska liga je takmičenje koje je stalnim proširiva­njem Lige prvaka postala zaista nekakvo rezervno, utješno takmičenje za one koji nisu uspjeli u elitnoj Ligi prvaka. Ipak, finale 16. maja u Lyonu bit će zanimljivo: drugoplasirani tim Španije, madridski Atlético i jedan od najvećih francuskih klubova, Olympique Marseille, odlučit će o tome tko je najbolji na Starom kontinentu… izvan klubova neprikosnovene i prebogate Lige prvaka.

U doba kada ekonomija još nije ovako okrutno, kao što to danas čini, razdvajala moći pojedinih klubova i liga, Atlético, a naročito Marseille, su bili među najuglednijima u Europi. Ovog pro­ljeća uspjeli su dohvatiti makar i to ”rezervno” finale, koje će milionima njihovih navijača predstavljati pravi fudbalski praznik.

Sadašnji Atlético možda je upravo na početku ispisivanja novog zlatnog niza. Osim strahovitog pomaka kako na klupi, tako i na terenu, u špansku prijestolnicu pristiglo je početkom sezone nekoliko zvučnih imena. Odlični krilni napadač Vitolo za 36 miliona eura iz Seville, neumorni ‘stroj’ na desnoj strani igrališta, te egzotično šilo Diego Costa za 65 miliona eura iz Chelsea, uz dosadašnju srž igračkog kadra, na čijem čelu, više ne samo kvalite­tom, već i ogromnim autoritetom stoji Antoine Griezmann, Atlético ima pravo nazvati se favoritom u bilo kojem meču.

Komparativnih prednosti Atlético ima – pregršt. Ekipa je uistinu ispunjena kvalitetom na svakoj poziciji, od golmana Jan Oblak, do napada, Griezmanna i Coste. Svakako glavna prednost su već opjevani Saúl Ñíguez, Gabi i Koke, ali i svaka druga karika u lancu Diega Simeonea zaslužuje retke slave. Diego Godín, Thomas, Lucas, Ángel Correa, Stefan Savić, José Giménez…

U takvoj poplavi kvalitetnih igrača teško je pronaći dlaku u jajetu. Ali, kako ništa nije savršeno tako niti ‘madridski ponos’ ne može sebe nazvati nepogrešivim strojem. Jedan od mogućih proble­ma svakako je veliko breme odgovornosti na Griezmannu, kao i količina kreativnosti koja će se uglavnom zadržati u noga­ma ”Uruguayana”. Zaustavljanje ‘prve kobre” Atlética može uzrokovati i gubljenje glave kod ostalih. Ipak, dovoljno su Atleti jaki da se u koštac uhvate i s Olympiqueom, a paklena družina pokazat će i pravu snagu Diega Simeonea.

Zanimljiv je Argentinac. Vrlo je pragmatičan i ne odstupa od svojih ideja. Ne trpi igrače koji se ne podređuju kolektivu, koji odskaču ponašanjem i koji razdiru dobru atmosferu u svlačionici i izvan nje. Simeone je preporodio Atlético, klub u kojem je kao igrač proveo pet godina, vratio Los Colchonerosima ozbiljnost, kvalitetu, pedantnost i dobrano poljuljanu reputaciju, okaljanu s podosta afera i na terenu i izvan njega.

Simeone je stvorio iznimno snažan ekipni duh, pokretljivu odbranu koja praktično igra bez greške, te savršeni kontranapad. Iskusni Simeone zna prepoznati sve nedostatke i mane svojih igrača, ali ih vješto zakamuflira istovremeno govoreći samo o njihovim dobrim stranama.

Pod njegovim su vodstvom odlično uvježbali i prekide i poput kobre čekaju pravi trenutak za jedan, ali smrtonosan ubod.

Los Colchonerosi su naslov prvaka Španije 2014. slavili još mjesecima, pa i ne čudi što nisu uspjeli savladati gradskog rivala u finalnim utakmicama Lige prvaka. Posljednji kiks iz 2016. ih je uozbiljio i Simeone je ponovo posložio kockice na putu za trijumf podno Alpa. Atlético nije lako nadtrčati, ni pobijediti, a nervoza i pogreške protivnicima se lako obiju o glavu. Kako kažu mnogi treneri, protiv Atlétija je najvažnije prvi povesti jer se onda moraju otvoriti i postaju ranjivi.

Sa njima nema lakih utakmica, znaju igrati na rezultat, a protivnici ih nakon 2014. doživljavaju mnogo ozbiljnije. Ogroman plus ove ekipe je i veliki broj ‘univerzalnih igrača’, koje temperamentni El Cholo koristi na više pozicija unutar ekipe. Iako je početkom sezone najavljivao promjenu stila, Simeone je brzo spoznao da će samo s defanzivnim stilom – ko primi manje pobjednik – i orijentacijom na kontranapade i prekide doći do uspjeha.

Možda stvarno ima nešto u onoj ‘treća-sreća’. Sve ide prema tome. Ulazak u finale Uefine Europske lige najbolji je poklon Simeoneu. Neki su sve one detalje iz 2014. i 2016, kada se skupe, protumačili sudbinom, ali Simeone nije od tipova koji se love na tu priču, svjestan da će na Parc Olympique Lyonnais biti novi mali rat za veliki trofej Europske lige. Ali, Olympique nije ni razlog ni pokazatelj da će se ponoviti tužan scenarij s dva finalna meča sa Realom.

Garcijin zakon: šah-mat

 Koliko je Garcijina ekipa slična, a koliko različita od Simeoneova Atlétija? Rudi Garcia ima Valèrea Germaina, Lucasa Ocamposa, Dimitri Payeta, Floriana Thauvina, Maximea Lopeza, pa i Morgana Sansona. Thauvin igra svoj najbolji fudbal, Bouna Sarr je od nesretnog desnog beka postao vođa zadnje linije, Ocampos od osporavanog talenta presudna klasa u igri za osvajača Europske lige, Germain iza sebe ima karijeru sezone.

Dimitri Payet je najveća uzdanica Garcije, čiji kvartet ‘stupova’ ekipe još stvaraju Thauvin, Germain i Ocampos. To su četiri igrača na kojim se temelji Olympique. Igra Marseillea bit će i u finalu u prepoznatljivoj formaciji četiri-dva-tri-jedan, gdje su disciplina vezne linije i čvrstina odbrane temelj ekipe. Utakmice s malo pogodaka i njihovo su obilježje, a u napadu Germain nema prave zamjene, ali ni partnera. U svakom slučaju, Olympique bi iskustvo Rudija Garcije te igra četvorice glavnih aduta, trebala pružiti podlogu za realni optimizam pri ostvarenju njihovog jasnog cilja.

Porazi od Sportinga (1:0) i Chelsea (2:1) pokazuju da Atlético nije neranjiv, da se i Atlético može pobijedi­ti. Premda se ni za jednu od spomenutih utakmica ne može reći da su Madriđani imali podređenu ulogu na terenu, jasno je da imaju svojih rupa u odbrani, a naročito u koncentraciji igrača. Dva su elementa igre koja su Atlético ove sezone koštala i pet poraza u domaćem prvenstvu. Individualne greške u krhkoj zadnjoj liniji koja nije trpjela agresivni pristup protivničkih napadača, te postavljanje u prekidima pred vlastitim golom.

Za takav pristup treba imati odlično fizički i taktički pripremljenu ekipu koja je sposobna igru udaljiti od vlastitog gola i na protivničku zadnju liniju kre­nuti presingom. Temeljni je cilj ne dopu­stiti Atléticu da se nametne kao gospodar terena, kao ekipa koja će diktirati igru pred golom Stevea Mandande. Sve polazi od odbrane, jer ako su glavni defanzivci sprem­ni igru pomaknuti daleko od Mandande i tako smanjiti dužinu ekipe na tridesetak metara, glavnina posla je napravljena.

U protivnom, ako je zadnja linija Olympiquea postavljena na dvadesetak metara od gola, naj­više pati vezni red koji nema mogućnost pokriti preveliki prostor gdje se ekipa u presingu na protivničku odbranu razvuče u dužinu od šezdeset metara.

U takvom odno­su snaga Marseille ne bi izdržao. Jer, tada se kao posljedica pritiska na pro­tivničku zadnju liniju i udaljavanjem igre od vlastitog gola ostavlja široki prostor za Griezmanna i Costu. Tu će veliku ulogu u defanzivnoj igri imati Morgan Sanson i Maxime Lopez  koji tre­baju zaustaviti madridske kreatore.

Ali, posljednju će riječ u takvim situacijama uvijek imati odbrana Olympiquea. Ta linija drži ključ razvoja dešavanja u finalu. Ovaj su recept pokazali Barcelona (1:0), Chelsea, ali i Espanyol (1:0 i 2:0). U ova četiri slučaja Atlético je gubio utakmice zbog dekoncentracije odbrambenih igrača i Oblaka.

Strpljivo čekanje pogreške protivnika često se ‘honoriše’ rezultatom, a uzrok nastajanja grešaka sadržan je u prvom postulatu o traženju pobjedničke formule. Serija napada lakše će dovesti do greške. Za ovaj segment idealnog recepta nema. Igra stvara šanse, a napadači su tu da šanse pretvore u pogotke. Thauvin, Germain, Ocampos i Payet glavni su ofanzivni aduti Marseillea. Loptu u prostor traže Payet, Thauvin i Ocampos, a Germain je majstor u šesnaestercu. Od njih se očekuje mirnoća i koncentracija, jer raspoloženje i nadahnuće pojedinca u ovakvim utakmicama su uglavnom donosili presudne odluke.

Iako mnogi predviđaju da je Atlético ‘lagani favorit’, u Marseilleu odmahuju na tu prognozu. Tvrde da bi ta priča mogla piti vodu negdje u martu kada je Olympique bio daleko od prave forme, ali da je danas potpuno drugačije. Francuzi su u velikom zanosu i ne vide da bi im društvo iz Madrida moglo pomrsiti račune.

Temeljna će priča tako ostati 4-2-3-1, koja trajnijim povratkom Lopeza znači povratak Garcijin ‘korijenima’. Ona može varirati u 4-4-1-1, a zbog strukture igračkog kadra i dobrih iskustava intrigantan je i raspored 4-4-2. Finale će pokazati kako Olympique diše po pitanju posljednje linije. Dvojba je povlačenje Luiza Gustava u stražnje redove, na desnoj strani Bouna Sarr zaradio je ‘kredit’, ali mora ga reprogramirati upravo u Lyonu.

Ukoliko ne bi sto posto uvjerio Garciju da je spreman za velike ispite i odgovornost, Garcija će lijevu stranu opet zakrpati provjerenim kadrom, Hirokijem Sakaijem, ili čak s Henrijem Bedimom. Adil Rami se sa stopera neće micati. U svakom slučaju Lyon je vrlo važna etapa u kojoj se oblikuje atmosfera unutar ekipe, ali i budućnost prije početka naredne sezone. Osvajanje Europske lige francuskom klubu donio bi lijepu financijsku korist, a dodatno bi mogao zakomplikovati utrku u Ligi prvaka naredne sezone. Bilo bi zanimljivo kako bi se momci sa Vélodromea iduće jeseni nosili s ritmom igranja protiv najboljih ekipa Starog kontinenta.

I jedni i drugi su optimisti. Neko manje, neko više.

Ono što se lako može osjetiti jest ljubav s kojom pričaju o Olympiqueu i Atléticu. Uz taj psihološki impuls i činjenicu da je veliki teret na fudbalerima oba kluba, koji žele da im tifosi s tribina aplauzom i navijanjem odaju počast za uspješne rezultate i dobru igru ove sezone. I Olympique i Atlético krenuli su prema novom fudbalskom dobu, s jasnim ciljem, niti treneri niti igrači više se ne skrivaju iza floskula i fraza koje su na Vélodromeu i Vicente Calderónu slušali u nekim prošlim vremenima.

Igrači moraju biti svjesni kako s ovom utakmicom mogu dobiti jako mnogo, a na poraz ne smiju ni pomisliti. Oni koji odluče vjerovati u Olympique i Atlético, i pogledati finale Uefine Europske lige, neka od srijede u 20.45 budu na onoj  – ”pravoj strani”.

Jer, ovo je vatreno iskušenje za strastvene južnjake, ono pravo brušenje, kako bi ti dragulji dobili i sjaj koji im pripada.