Aldin Džidić je dijete Čelika. Karijeru je počeo graditi u Zenici gdje za crveno-crne debituje 2001. godine, a u rodnom gradu ostaje naredne tri godine kada prelazi u Posušje. Potom pravi niz transfera – Žepče, potom Interblock pa KAMAZ. Godine 2008. debituje za reprezentaciju BiH pod vodstvom selektora Mehe Kodre. U periodu od 2008. do 2010. godine nastupa za Baltiku iz Kalingrada u drugoj ruskoj ligi, a 2010. godine prelazi u Shakhter Karagandy u kojem provodi šest godina i bilježi 150 nastupa te osvaja dvije titule prvaka i jednu pobjednika kupa Kazahstana. u Ekipi Shakhtera odigrao je oko 25 evropskih utakmica. U januaru 2016. potpisuje za zenički Čelik gdje ostaje jednu polusezonu, te zbog finansijskih i organizacionih problema prelazi u Slobodu iz Tuzle gdje završava uspješnu fudbalsku priču. Popularni Džida ostat će upamćen kao legitimni zapovjednik odbrane, iako je karijeru počeo kao napadač. Mnogi se sjećaju da je bio pouzdan u odbrambenim zadaćama, sjajnih defanzivnih sklonosti, jednako dobar u zračnim dvobojima, kao i u onim na zemlji. Sjajno je izvodio slobodne udarce, a njegov karakter je ono što mnoge oduševljava. Trenutno obavlja funkciju potpredsjednika Sindikata profesionalnih fudbalera Bosne i Hercegovine. Za Life.ba Džidić je govorio o počecima karijere, najtežem gostovanju u Premijer ligi BiH, otkrio je zašto nije potpisao za FK Sarajevo, a s posebnim emocijama govorio je o nastupima u Ligi prvaka. Na kraju je istakao primarne ciljeve Sindikata profesionalnih fudbalera BiH.
Piše:Edin Isanović
Možete li ispričati – kako je počela Vaša nogometna karijera?
Sve je krenulo u Čeliku. Ipak, nakon prvih dodira s fudbalskom loptom, prešao sam na košarku. No, shvatio sam da je fudbal sport koji me najviše intereseruje te sam se vratio tom sportom u zenički Željezničar. Uslijedio je povratak u Čelik i potpisivanje prvog profesionalnog ugovora. U tim godinama postali smo juniorski prvaci Bosne i Hercegovine, a ja sam proglašen za najboljeg igrača i strijelca. Nakon toga su uslijedili prvi nastupi za seniore, odlasci u druge bh. klubove, te moja višegodišnja epizoda u inostranstvu.
Ko Vam je bio uzor kada ste bili u mlađim kategorijama?
Poznato je da sam veliki navijač Juventusa i moj uzor je bio Alessandro Del Piero. U mlađim kategorijama sam igrao bliže golu, samim tim bila je neka poveznica i kroz poziciju na kojoj sam nastupao.
Igrali ste na svim terenima u BiH, koji pamtite kao najteže gostovanje?
Kada sam kao mladi igrač dobivao priliku, u početku svoje profesionalne karijere, svaki teren je na svoj način bio zahtjevan, pogotovo u to vrijeme. Kada je naša liga, složit će te se sa mnom, bila domaćinska. Nekako, najjači utisak mi je ostavilo gostovanje trebinjskom Leotaru u trenucima kada su bili državni prvaci. Imali su odličnu ekipu, snažan tim pun internacionalaca i na kraju su napravili sjajan uspjeh. Za mene je to bilo značajno iskustvo. Kasnije, kada sam se vratio kao stariji fudbaler u domaću ligu, nisam osjećao bilo kakvu težinu, gdje god igrali.
Imate i nekoliko nastupa za reprezentaciju BiH, ostaje li žal što niste odigrali više utakmica za nacionalni tim?
Smatram da sam u najboljim godinama svoje karijere mogao biti od veće koristi državnom timu. Naravno, uvijek ostaje žal za tim. Takve su okolnosti bile, ali za svaki nastup u reprezentaciji vežu me samo i isključivo lijepa sjećaja.
Nastupali ste i u elitnom evropskom klupskom takmičenju, po čemu pamtite taj period?
Nastupanje u najprestižnijem takmičenju u Evropi Ligi prvaka, najljepše je što se moglo desiti za mene. To je ispunjenje dječačkih snova svakog fudbalera. Zaista, poseban je osjećaj kada izađeš na teren i čuješ himnu Lige prvaka.
Karijeru ste završili u tuzlanskoj Slobodi, a u tom periodu govorilo se kako ćete potpisati za FK Sarajevo. Je li bilo pregovora sa timom sa Koševa?
Mogu reći da je bilo ozbiljnih pregovora sa Sarajevom, ali i sa Zrinjskim i još nekoliko klubova. Tim sa Koševa je imao konkretan interes da me dovede u tom trenutku. Smatram da mi Zeničani nikada ne bi oprostili da sam prešao na Koševo. Ipak, to je grad u kojem je počela moja fudbalska karijera. Jedino je to bio razlog i zato nisam obukao bordo dres.
Sada ste potpredsjednik Sindikata profesionalnih fudbalera BiH. Možete li reći s kakvim se sve problemima susrećete i kako to rješavate?
Imamo posla svaki dan. Obraćaju nam se fudbaleri iz Premijer lige, nižih liga, fudbalski treneri i naši igrači koji nastupaju u inostranstvu. Problemi sa ugovorima, kašnjenje plata, smanjenje ugovora, disciplinske mjere i slično. Obično teme s kojima se najviše suočavamo u našem radu, a kada govorimo o konkretnim problemima u bh. fudbalu, pokušavamo na institucionalan, stručan i sistemski način doprinijeti razvoju bh. fudbala, kroz nekoliko konkretnih aktivnost i projekata, a sve s ciljem za fudbaler i buduće generacije fudbalera imaju čvrst položaj, snažan standardni ugovor i poštena pravila pod kojima igraju.
Koliko ste, posljednjih godina, rad sindikata približili bh. fudbalerima?
Smatram da smo do sada uradili izuzetno dobar posao. Skoro 600 članova broji naša organizacija, jedna smo od najvećih u ovom dijelu Evrope i svakodnevno rastemo. Primijetimo po broju predmeta kojih imamo, da fudbaleri izalaze iz svoje zone komfora i jasno govore o svojim problemima. To je dobar pokazatelj da postaju svjesni svojih prava. Mi im stojimo na raspolaganju i mogu nam se uvijek obratiti kada se zateknu u statusnim problemima.
Hoćete li se u budućnosti baviti trenerskim poslom?
Imam zaista veliku želju da postanem trener. Smatram da imam bogato igračko iskustvo, određene karakterne crte i fudbalsku viziju koju bi igračima odgovarala. I u konačnici dovela do toga da primijene moje zamisli kada je u pitanju sama igra. Edukujem se, radim u toj oblasti, mnogo pažnje posvećujem unaprijeđenju svog znanja i nadam se da ću nadolazećem periodu, nakon igračke karijere, započeti i svoju trenersku.
