Kada se spomene ime Kemal Alispahić ljubitelji nogometa u našoj zemlji odmah se sjete njegove uspješne trenerske ere na klupi Željezničara. Tada je u tandemu sa Amarom Osimom osvojio nekoliko trofeja, a pamti se i čuvena utakmica u Ligi prvaka sa Newcastlom na krcatom Koševu. Popularni Valter rođen je u gradu na Miljacki.
Nogometnu karijeru počeo je graditi na najvećem bh. stadionu gdje je bio i kapiten u mlađim kategorijama. Kasnije je igrao i za tim sa Grbavice. Sudbina je htjela da i u trenerskoj karijeri bude na klupi dva najuspješnija bh. tima – Željezničara i Sarajeva.
U intervjuu za Life.ba Alispahić je govorio o svojim nogometnim počecima, nastupima u Iskri iz Bugojna, Slobodi iz Užica, utakmicama u Bundesligi u dresu Duisburga, avanturi u Turskoj i Švicarskoj. Sa ponosom je spomenuo kako je u maju 1992. godina igrao za bh. reprezentaciju u jednoj humanitarnoj utakmici. Potom se osvnuo na trenersku karijeru gdje je sa Plavima podigao nekoliko trofeja, a otkrio je detelje čuvene utakmice na Pecari kada je Željezničar u posljednjem kolu ostao bez naslova prvaka. Radio je Kemal u Iranu, Azerbejdžanu, Siriji, Tadžikistanu, a posljednji trenerski angažman imao je u Saudijskoj Arabiji.
Piše:Edin Isanović
Možete li na početku reći kako je krenula vaša nogometna priča?
Moji počeci vezani su Koševo. Tu sam proveo osam godina, od 1975. do 1983. To je ,bez ikakvog pretjerivanja, bila jedan od najboljih omladinskih škola u Jugoslaviji. U to vrijeme bilo je mnogo teže nego danas. Prvo si se morao najaviti, pa da te oni pozovu, a onda dođeš na probne treninge. Ukoliko zadovoljiš, treniraš godinu dana. Tek onda odlučuju hoće li te registrovati ili neće. Konkurencija je bila žestoka. Došao sam u bordo svlačionicu sa deset godina. Tada su bili profesori Branko Popović i Franjo Božur. To su bili pretpioniri, zvali su nas – poletarci. Nismo imali takmičenja, išlo se na kvantitet. Od nekoliko stotina djece odabralo se njih 15 ili 20 koji su činili pionirsku ekipu. Prošao sam sve selekcije Sarajeva, a igrao sam i za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije, omladinsku reprezentaciju tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. U gotovo svim selekcijama bio sam kapiten. Recimo, za mlade selekcije tima sa Koševa odigrao sam sigurno 200 utakmica. Nekada sam davao po sedam ili osam golova, a pamtim da sam u jednom okršaju 11 puta zatresao mrežu protivnika.
Kada ste došli do seniorskog tima Sarajeva konkurencija je bila izuzetna. Vi odlazite u Iskru iz Bugojna na kaljenje?
Da. Tih godina stvarala se ona generacija koja je 1985. godine dotakla vrh u jugoslovenskom prvenstvu. Ne trebam vam naglašavati ko je sve nastupao i kakva je bila konkurencija. U Iskri sam igrao jednu sezoni, a onda sam otišao u JNA. Moram reći da sam u toj sezoni igrao vrlo dobro, a sa Sarajevom nisam imao profesionalni ugovor.
Jeste li nakon povratka iz vojske otišli u Željezničar?
Jesam. Iz iskre su igrači često prelazili na Grbavicu. Ne mogu se baš sjetiti šta je presudilo da dođem u Dolinu ćupova. Bio sam godinu dana, a i tu je bila dobra ekipa. U plavoj svlačionici stvarala se generacija koja je dobacila do polufinala Kupa UEFA sa Baždarevićem na čelu. Radmilo Mihajlović je trebao da ide u Crvenu zvezdu i sjećam se da su spominjali kako sam dovedan kao njegova zamjena. No, to ljeto Radmilo nije preselio u Beograd. Da ne bih pauzirao, otišao sam u Slobodu iz Užica.
U to vrijeme pomenuti klub je igrao u drugoj ligi. Po čemu pamtite taj period?
Nadmetali su se u Drugoj ligi u zoni – Istok. To je bio najbolji igrački period za mene. Igrao sam zajedno sa Drulovićem, Pandurovićem, Rajevcom…To su sve bili vrhunski igrači jugoslovenskog fudbala. Mogu se pohvaliti da sam bio najbolji strijelac ove lige, ali sam imao ugovor sa Željom i morao sam se vratiti. Ostao sam još dvije godine na Grbavici.
Naredna destinacija bila je Bundesliga. Kako je bilo u Duisburgu?
Igrao sam godinu i po dana u Njemačkoj. Nažalost, doživio sam i tešku povredu. Kada sam došao bili su u drugom rangu takmičenja, ali smo se plasirali u elitni razred. Sedam utakmica igrao sam u Bundesligi. Vratio sam se se poslije povrede pred sami kraj prvenstva i ispali smo iz lige. Na utakmici protiv Herthe u Berlinu povrijedio sam ligamente koljena. Nakon ovoga znao sam da – to više nije to. Nakon toga nastupao sam za klub Remscheid, koji je bio član druge lige. Onda odlazim u Kayserispor, gdje sam igrao dvije ili tri godine. A onda sam u Lausanni završio igračku karijeru.
U petom mjesecu 1992. godine u Turskoj ,na stadionu Zeytinburnspora u Istanbulu, odigrana je humanitarna utakmica selekcije BiH (sastavljena od igrača koji su u to vrijeme bili aktuelni nogometaši u ovoj zemlji, te bivših igrača koji su nekada igrali u Turskoj i nogometaša porijeklom iz BiH, a igrali su u ovoj zemlji) i Zeytinburnspora koji je u to vrijeme nastupao u Superligi Turske. Bili ste sudionik ovog okršaja?
Baš u tim trenucima stigao sam u Tursku i nastupila je pauza. Počeo je rat u BiH i bili smo zbunjeni. Na inicijativu Merseda Kovačevića ,nakon dešavanja u Tuzli, okupili smo se i odigrali smo zvaničnu utakmicu protiv Zeytinburnspora. To je sigurno prva utakmica jednog tima da je odigrao pod okriljem države BiH. Najavljeni smo u svim medijima kao reprezentacija BiH. Dosta zasluga za ovaj scenarij imao je i bivši golman Sarajeva Irfan Handžić. Poslije dolaze humanitarni okršaji u Njemačkoj i Španiji. Na ovom meču u Istanbulu prisustvovali su Lugušić, Švrakić, Bolić… Pamtim da smo kasnije dobivali još poziva da igramo za reprezentaciju. Nisam igrao u Njemačkoj jer sam bio povrijeđen, ali sam prisustvovao dvobojima. Ponosan sam što sam igrao ovaj meč u Turskoj. Ovo je izuzetno važna utakmica, a malo se zna za nju.
Nakon okončanja igračke karijere uplovili ste u trenerske vode. Kako je sve počelo?
U Turskoj sam 1994. godine obnovio povredu koljena i onda sam u jednom klubu u drugoj ligi istovremeno bio igrač i trener. To je neki početak edukacije, želio sam da vidim mogu li to raditi. Počeo sam odlaziti na seminare i edukacije. Prisustvovao sam na treninzima. Recimo, 1995 .godine bio sam u Ženevi. Vujadin Boškov je bio trener Servetta. Zamolio sam ga da pratim njegov radi, razgovarao sam s njim. To su počeci, shvatio sam da me zanima i krenulo je sve ozbiljnije. U Lausanni sam, također, bio trener. Svugdje sam kasnije bio prvi šef struke, osim u Željezničaru.
Spomenuli ste tim sa Grbavice, kako ste došli do klupe Plavih?
Kada sam se vratio u Sarajevo aktuelan je bio Đerzelez. Tu sam počeo, a onda sam prešao u Vratnik koji je imao izuzetno ambicioznu Upravu. Ljude koji su htjeli da nešto naprave od malog kluba. Kasnije je ta kompletna Uprava otišla u Željezničar i mene su pozvali. Za Vratnik su tada igrali Emir Obuća, Damir Hadžić, Ismet Alić, Armin Hrvat, Mirza Selimović, Alen Lalić… Mi smo imali rekord od 35 utakmica bez poraza. Igrali smo drugu i Federalnu ligu. Tu sam skrenuo pažnu i dolazi do transfera na Grbavicu. Amar Osim je bio menadžer kluba, a ja sam imenovan za prvog trenera. Imali smo korektnu saradnju. Našli smo se u viziji, shvatanju igre i sve ostalo. Nije bilo problema, a obojica smo došli iz inostranstav u BiH.
Vi ste tada stvorili dobar tim koji je osvajao trofeje. Slažete li se da ste uveli novitete koji su, uz dobar igrački kadar, lanisrali Želju u vrh?
Težili smo da uvedemo nešto novo, a vidim da i danas ,nakon toliko godina, mnogi klubovi igraju sistem koji smo mi tada uspostavili. Prije svega mi smo se okrenuli – nogometu. Izbacili smo stereotipe, mislim na fizičke pripreme bez lopte, sve se radilo kroz igru. Počeli smo razmišljati da pravimo trening prema momentima igre. Posjed lopte, odbrana, napad. Sve je bilo povezano kroz igru. Teren je bio prioritet. Uveli smo drugačiji način razmišljanja kod igrača. Mi smo zapamtili jugoslovenski način treninga. U tih nekoliko godina više se sjećam poraza nego pobjeda. Znate li što? Stalno smo pobjeđivali da se ih više i ne sjećam. Bili smo dominantni. Mislim da od samostalnosti BiH bolja ekipa nije bila u bh. ligi od one koju smo mi vodili.
Pamti se i danas aplaudiranje koševskog istoka nakon pobjede nad Sarajevom od 3:0, a posebno je u sjećanju okršaj sa Newcastlom u evropskom elitnom klupskom takmičenju.
To se ne zaboravlja. Zar treba veći kompliment od aplauza navijača ljutog rivala? U Ligi prvaka smo ,do utakmice sa engleskim predstavnikom, imali četri utakmice i četiri pobjede. To je veliki uspjeh. Vrhunac te generacije je utakmica sa Newcastlom. Iskreno, niko nije od nas vjerovao da ćemo igrati protiv njih. Čak i oni nisu vjerovali jer su predstavnici ovog kluba došli u Norvešku da rezervišu hotel. Mislili su da će igrati protiv Lillestroma. Onda su se s nama vratili u Sarajevo kada su vidjeli da ćemo mi proći. Čak i te dvije utakmice sa Newcastlom su bile kvalitetne. Dobro se sjećam da je Almir Gredić rekao. ‘Ja ne mogu da vjerujem da je Shearer skuplji od nas 30 puta jer se to ne vidi na terenu’. To se prepričavalo. Kasnije smo i u Kupu UEFA igrali dobro i nesretno ispali od Malage. Imali smo tada igrače koji su prošli školu jugoslovenske lige. To nam je pomoglo. Danas je to drugačije, malo sam zabrinut za budućnost Premijer lige BiH.
Igrali ste 2003. godine u posljednjem kolu na Pecari i trebala vam je pobjeda. Na kraju je tim sa Grbavice poražen 1:0, a titulu je osvojio Leotar. Šta se dešavalo tada?
Otkriću vam nešto, ovo prvi put javno govorim. Da smo pobijedili i osvojili naslov to bi bila posljednja utakmica mene i Amara na klupi. To bi bila treća titula u nizu, ne znam šta bi više tražio. Oko 90 posto ljudi je u Širokom Brijegu bilo je iz Sarajeva. Domaći su bili izuzetno, izuzetno korektni. Mada to nisamo očekivali. Došli su kivni na nas i rekli su da je nekoliko sezona ranije Željo pustio Budućnost iz Banovića na Grbavici i da su Široki nešto zeznuli. Tada su bili drugi ljudi na klupi i u rukovodstvu Željezničara. Rekli su nam – imaćete pošteno suđenje, korektnu utakmicu. Ako pobijedite, čestitat ćemo vam. Potpuno zasluženo su slavili, a sjećam se zicera Admira Raščića za nas. Loši smo bili i razočarani na kraju.
Kratko ste bili i prvi šef struke FK Sarajevo?
Imao sam u to vrijeme nekoliko ponuda, ali sam napravio lošu procjenu. Nošen ljubavlju da dođem gdje je sve počelo stigao sam na Koševo. Ne možeš ti birati kada ćeš doći, nego kad te zovnu. No, nisam dobro poznavao situaciju. To je vjerovatno jedan od najlošijih perioda kluba. Otišlo je 12 standardnih igrača, izašli su iz prvenstva gdje nisu ništa ostvarili. Besparica je vladala. Očekivao sam podršku koju nisam dobio. Drago mi je da sam ubacio mlade igrače koji su kasnije napravili nešto. Husref Musemić je s njima osvojio nacionalni kup i titulu.
Kako je dalje išla vaša trenerska karijera?
Odlazim u Iran gdje je bilo dobro iskustvo. Onda sam radio u Azerbejdžanu u dva navrata. U Siriji sam bio u Al –Ittihadu i to je najveći klub u kojem sam radio. To je jedan od najboljih klubova u Aziji. Nažalost, zaratilo se i otišao sam. U Jedinstvu iz Bihaća sam radio. Poslije sam bio u Tadžikistanu, Čeliku, Jordanu, a posljednji angažman je bio u Saudijskoj Arabiji. Očekujem da u narednih nekoliko mjeseci dobijem ponudu u Golfskom zaljevu.
