Sretko Vuksanović ”Doktor” je dijete FK Sarajevo. Uspješnu karijeru počeo je graditi u bordo dresu gdje je prošao sve omladinske selekcije, a u periodu od 1990.d o 1992. godine nastupao je za prvi tim koševskog premijerligaša.
Kasnije je igrao za Sochaux, Gent, Genk, Cappelle, Pau FC, Sporting Toulon. Ipak, 2003. godine se vratio u BiH, ali je potpisao za Željezničar. Karijeru je okončao nastupajući nekoliko sezona za Slaviju iz Istočnog Sarajeva. Bez dvojbe, u kojem god klubu je igrao Vuksanović je ostavio trag. Znalac o kojeg se vrtila igra cijelog veznog reda. Bio je izrazito opasan iz prekida, a često je bio asistent. U razgovoru za Life.ba Vuksanović je govorio o svojim počecima, otkrio je kako je dobio nadimak ”Doktor, naglasio je kako je imao ponudu Crvene zvezde, ali je odlučio da kariejru nastavi u Francuskoj. Otkrio je ko su mu bili uzorci, a podvukao je kako sada radi u Romaniji sa Pala.
Piše:Edin Isanović
Možete li za početak reći, šta trenutno radite?
Koordinator sam u omladinskom pogonu u Romaniji sa Pala. Također, pomažem u radu i sa prvim timom. Trenutno se klub takmiči u Drugoj ligi RS-a. Ambicije su ulazak u veći rang, ali je korona poremetila planove koji ostaju isti i za narednu sezonu.
Vi ste karijeru počeli graditi na Koševu?
Sa sedam godina sam počeo trenirati fudbal u timu sa Koševa. Godinama sam trenirao, prošao sve selekcije i dobio priliku sa 17 godina da zaigram za prvi tim Sarajeva. To je bila velika privilegija. Moram napomenuti da je tadašnja liga bila mnogo jača i sigurno među najboljim u Evropi. Pamtim da je na jedan trening došao pokojni Srboljub Markušević i rekao da dođema da radim sa prvim timom. Do tada me trenirao Ante Rajković. Radio sam sedmicu dana sa najjačim timom i već naredni vikend dobio šansu da igram.
Protiv kojeg kluba ste debitovali?
Bilo je gostovanje Spartaku iz Subotice. Bilo je 1:1 na kraju, a odigrao sam dobru utakmicu. Trener je bio zadovoljan, a i ja sam pomislio kako sam opravdao očekivanja. To je bila potvrda da mogu trenirati i igrati sa najjačim timom.
U te dvije sezone nastupali ste na svim jugoslovenskim stadionima. Gdje Vam je bilo najteže igrati?
Ma to je bilo drugo vrijeme, mnogo jakih klubova, jakih utakmica. Pored „Velike četvorke“ Yu fudbala bilo je još sjajnih ekipa. Volio sam igrati protiv Crvene zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama, ali mi je najteže bilo igrati derbi sa Željezničarom. Grad Sarajevo je živio za taj dvoboj, a nama je bila velika čast da se nađemo u udarnim postavama. Pamtim da je uvijek bila prisutna neka pozitivna trema pred sudara sa komšijama.
Je li Vama, kao tada mladom igraču, bila privilegija da se nađete u početnih jedanaeste protiv velikana jugoslovenskog fudbala?
Ma kako da ne. Volio sam zaista igrati na Poljudu, Maksimiru, stadionu JNA i Marakani. Recimo, Crvena zvezda je tada bila evropski i svjetski prvak, a mi smo igrali protiv tih igrača. Zar to nije privilegija?
Sjajnim partijama u bordo dresu skrenuli ste pažnju na sebe. Je li istina da ste tada imali ponudu upravo Zvezde?
Tačno je da sam 1992. godine imao kontakte sa čelnicima tima sa Marakane. Željeli su da dođem. Čak je sve bilo dogovoreno. Tada su se prodavale zvijezde beogradskog kluba i trebali su novih igrača. No, nastupao sam za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije u Francuskoj i tamo sam igrao vrlo dobro i dobio sam dobru ponudu. Stigli smo do polufinala gdje smo izbacili Francuze, a u finalu izgubili od Portugala 2:1. Igrali su tada Zidan, Figo, Rui Costa… Sa nama je tada bio i Elvir Bolić. On je otišao u Tursku, a ja ostao u zemlji Trikolora.
Vi ste nakon toga potpisali za Sochaux?
Tako je, ali mi je kasnije i Dragan Džajić govorio kako sam pogriješio. Istakao je kako sam trebao igrati za Crvenu zvezdu nekoliko sezona i da bih nakon toga našao bolji i veći klub. No, tada je bio rat, a igrači iz Srbije su molili Boga da idu u inostranstvo. Mogu reći da sam sa 19 godina igrao jednu od najboljih liga u Evropi i mislim da bi svako postupio kao ja. Bio sam u Sochaux, a tada su u klubu bili Mehmed Baždarević, Zlatko Vujović i Faruk Hadžibegić. To mi je mnogo olakšalo boravak, jer su mi oni puno pomogli. Gledao sam ih kao dijete i došlo je bilo vrijeme da s njima treniram i igram. I to je bila velika čast.
Kako se dalje odvijala Vaša karijera?
Iz Francuske sam otišao u Gent u Belgiju, a onda u Genk. Milan Bročeta mi je pomogao oko transfera. Onda odlazim u Antverpen, pa se opet vraćam u Francusku, ali u drugu ligu. Nakon svega dobio sam ponudu Željezničara, zvao me Nijaz Brković, a preporučio me Mehmed Baždarević. Odlučio sam 2003. godine da dođem u BiH, a trener Plavih bio je – Amar Osim. Trebao im je iskusan vezni igrač. Igrali smo dobro u to vrijeme. Premda sam dijete Koševa, ni navijači Sarajeva mi nisu zamjerili što sam bio u Želji. Ostao sam sa svima u dobrim odnosima. Svojim ponašanjem sam to uspio. Jedini sam igrač koji je kao veteran nosio dres Sarajeva, Želje i Slavije. Drago mi je što sam sa svima ostao veliki prijatelj.
Nakon epizode na Grbavice potpisali ste za Slaviju gdje ste ostali nekoliko sezona.
Da, imali smo sjajnu ekipu. Trener je bio Milomir Odović, a kasnije Zoran Erbez. Kada u timu imaš Spalevića, Kokota, Regoju…onda ne čudi što smo bili u vrhu bh. lige. Imali smo priliku da 2007. godine osvojimo titulu. U ključnom dvoboju protiv Sarajeva vodili smo od 7. do 87. minute 1:0 kada je izjednačio Emir Obuća. Da smo slavili, mislim da bi na kraju dotakli vrh. Pamtim da su me tada pozdravile Horde zla, što mi je bilo izuzetno drago.
I danas pratim Premijer ligu BiH i mogu reći da naš elitni razred ne treba potcijeniti. Mnogi smatraju da je iz godine iz godinu lošija. No, ima kvaliteta, ali treba puno raditi na omladinskom pogonu. Treba se poboljšati infrastruktura. Sada je najlakše postati fudbaler. Tako ja mislim.
Kako ste dobili nadimak ”Doktor”?
Kao dječaci u FK Sarajevo. Trener je davao nadimke i sjećam se kako je Senada Repuha prozvao ”Tošo”, a meni ”Doktor”. Jednostavno, kao dijete sam mogao sam da riješim utakmicu. Uzmem loptu, predriblam sve i postignem gol. Sjećam se, govorili su ovo je – doktor fudbala. Tako je i ostalo sve do danas, a nadimak je dao Boško Prodanović.
Ko Vam je bio nogometni uzor?
Pa Maradona od stranih fudbalera, a od onih sa naših prostora Safet Sušić. Igrao sam u Francuskoj, prosto je nevjerovatno koliko tamo cijene Papeta. Zna se da je legenda PSG-a.
