Još uvijek se sjećam gdje sam gledao utakmicu otvaranja Mundijala u Brazilu. Još uvijek me ispuni osjećaj sreće i ponosa koji sam tada osjećao.
Kako smo samo veliki bili tada, veliki i ponosni jer nas cijeli svijet gleda. Mnogi su tada po prvi put čuli za našu zemlju.
Izlazimo na megdan velikoj Argentini, na stadionu na kome Brazilci navijaju za izabranike, legende bh. fudbala i PSG-a, velikog Safeta Sušića.
Nakon fenomenalne utakmice i žala što velikoj Argentini nismo otkinuli bod, slijedi ogromna euforija kako medijska tako i navijačka. Odjednom je cijela BiH slavila minimalni poraz od velike Argentine.
Ispisane su stranice i stranice o fenomenalnoj igri i dostojnom otporu velikoj Argentini.
Taj luzerski mentalitet koji je nametnut našem čovjeku je u obliku velike rulje odjednom preplavio sve pore našeg društva. Ko god nije tako mislio bio je popljuvan, stigmatiziran, proglašen hejterom i mrziteljem Bosne i Hercegovine.
Nakon sedam godina, dolazi nam ponovo jedna veoma slična euforija. U momentu kada naš fudbal se nalazi na historijski niskoj razini. Korak do ambisa, sada se ne slavi više poraz, sada se slavi nerješen rezultat.
Napredovali smo nakon sedam godina, sada slavimo i euforiju pravimo od neriješenog rezultata sa Ukrajinom.
Pa dragi Bosanče i Hercegovče, gdje su te doveli ovi probisvijeti, ove interesdžije, ovi „eksperti“ koji te prvo dovedu do ruba ambisa, a onda te nagovaraju da slaviš što si se zaustavio na ambisu i nisi propao.
Naravno da je teška tranzicija reprezentacije iz uspješne generacije koja je propala, a krivci tog propadanja nisu ni označeni, a kamoli kažnjeni. Naprotiv, neki od njih su i renomirani članovi fudbalske zajednice.
Vrlo bolno i teško je gledati ozbiljne ljude kako slave neriješen rezultat i ostatak šanse da se plasiramo u baraž – taj isti prokleti baraž koji više nije samo jedna utakmica nego grupna faza koja našoj repki nije nikada bila dobra strana.
Bože dragi šta smo mi skrivili da nas vode i da nas ubijede da trebamo slaviti nerješeno protiv Ukrajine? Taj prokleti luzerski mentalitet iz 2014. nije uopšte napredovao. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Nakon Ukrajine, možemo reći da se novi igrači polako uigravaju, možemo reći da nova generacija dobija neki novi obris, ali daleko smo još od one ekipe koju smo imali 2014., tako da je za slavlje prerano – dovoljno je čestitati na borbenosti novajlijama i napomenuti ih da tako trebaju u svakoj utakmici.
Lažna euforija može samo zavarati nove igrače koji žive i igraju van BiH. Ovo je opasnost da se i oni zaraze istim ovim luzerskim virusom koji kruži zrakom i medijskim prostorom naše drage nam domovine. Zato za kraj, bravo momci, možete i morate vi to i bolje – sretan povratak u vaše igračke sredine i nastavite tamo razvijati pobjednički mentalitet. Sve što pročitate u našim medijima, to uradite sa maskom i dezinfikujte uši i oči nakon čitanja da se, ne daj Bože, ne zarazite ovim luzerskim virusom.
Life.ba
