Mile Šestić, dizač tegova iz Banjaluke u 66. godini života u disciplini “mrtvog dizanja” podiže težinu od 235 kilograma, a iz čučnja 190 kilograma. Ovim sportom počeo se baviti 1968. godine, i u međuvremenu je postigao odlične rezultate, a sada osim što i dalje učestvuje u takmičenjima, uživa i u benefitima sportskog života i zdravlju koje mu je takav život omogućio.
Mile Šestić prvi je rekorder bivše SFRJ iz banjalučkog kluba “Partizan”, a više godina bio je prvak Bosne i Hercegovine i prvak SFRJ. U disciplinama snage bio je i prvi Jugosloven koji je podigao težinu veću od 300 kilograma, a više godina držao je rekorde u “mrtvom dizanju” 302.5 kg te u “čučnju” 280 kg.
“Kada sam ima 45 godina tada sam imao najbolji rezultat u svijetu u kategoriji za 40 godina i sedmi rezultat u svjetu za seniore. Prošle godine bio na prvenstvu Balkana, tada sam imao najbolji rezultat, a taj rezultat je bio najbolji u svijetu u kategoriji preko 60 godina”, kaže Mile Šestić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Sa ovim sportistom, koji od 1996. godine živi u Autraliji, ekipa Anadolu Agency razgovarala je prilikom njegovog boravka u Banjaluci, na njemu omiljenom mjestu teretani u naselju Starčevica koju redovno posjećuje. Šestić sada, kada se ne priprema za takmičenja, trenira pet puta sedmično.
– Med najbrže vraća energiju-
Trening kojem je prisustvovala ekipa AA, uprkos vrelom ljetnjem danu, odradio je sa težinama do 150 kilograma.
“Počelo je ne mogu da kažem slučajno, nego spontano pošto je moj komšija prvi u ulici u kojoj sam stanovao bio pokojni Zlatan Kelečević, prvi prvak Jugoslavije iz našeg kluba, onda kao djete svi smo išli za njim, trčali, da nam pokaže mišiće i kada sam stasao sa 14-15 godina počeo sam tim sportom da se bavim”, kazao je Šestić.
Na pitanje da li je očekivao da će toliko zavoliti ovaj sport i da će se njime baviti i u sedmoj deceniji života, odgovorio je da nije.
“Kako god je vrijeme više odmicalo sve sam više dobijao volju za treniranje i danas imam volju isto kao da mi je 20, 25 godina. Sve mogu da propustim, ali trening nikako. Dođem iz Australije sa dvadesetak hiljada kilometara, poslije 40 sati puta popodne stignem u Banjaluku, a već na veče sam ovdje u teretani”, kazao je Šestić.
Posebno je ponosan na to da sve rezultate koje je ostvario, uspio je bez ikakve “hemije”.
“Sve u životu što sam uradio, uradio sam i bez vitamina C, nisam koristio nikakve vitamine, a pogotovo ne neka nedozvoljena doping sredstva”, rekao je Šestić.
Podsjetio je da su doping afere veoma čese i da se gotovo svakodnevno mogu čuti vijesti o tome da je kažnjen trener ili takmičar zbog dopinga.
“Ovi današnji rezultati to je prevara, to i do 20 posto ide na hemiju. Stojim iza svake riječi i svim mladim bih preporučio da ništa ne uzimaju da ne konzumiraju ništa osim onog što kupe na pijaci, u mesnici i obavezno med”, rekao je ovaj iskusni sportista.
Otac mu je bio pčelar, pa mu je med, od kako zna za sebe omiljena hrana, a sedmično pojede od pola kilograma do kilogram u zavisnosti od perioda treninga.
“Med najbrže obnavlja energiju”, kaže Šestić.
Osim meda, za svoj uspjeh u ovom sportu odgovornom smatra i prirodu.
“Za uspjeh u ovakvom sportu, a tu su i bacačke discipline, najvažnije je da vam je majka priroda podarila jake noge i jaka leđa. To su velike mišićne grupe koje se, ako ih nemate jake prirodno, ne mogu mnogo jačati za razliku od ostale četiri grupe biceps, triceps, ramena, jer to su male mišićne grupe i one s vrlo brzo mogu nadograditi”, kaže Mile Šestić.
– Stanje u sportu veoma loše-
Objasnio je i da je snaga faktor u sportu koji se najbrže dobije ali isto tako i najbrže gubi, pa je treba stalno treba obnavljati. Za profesionalne sportiste važan je kaže i uredan i sređen život, a njego uspjeh objasnio je ne bi bio moguć bez razumijevanja i podrške njegove supruge.
“Vrlo bitno je da dođeš na trenig da se možeš skoncentrisati, jer u pitanju su velike težine gdje je jedan milimetar dovoljno da teg padne”, priča Šestić.
Za sve protekle decenije u treninzima, ni jednom se nije povrijedio, a za dizanje tegova kaže da je “najzdraviji sport na svijetu, što su i dokazala dva vodeća instituta u svijetu za sport iz New Yorka i Londona, nakon dvadesetogodišnjeg ispitivanja i praćenja svih kategorija sportista, od pionira do veterana i svih grana sporta”.
“Imam kolegu koji je bio samnom u ekipi Igmana iz Konjica, koji i dan danas sa 80 godina ide po takmičenjima i trenira pet puta sedmično”, rekao je Šestić.
Ipak, za takvo bavljenje ovim sportom potrebno je znanje i pravilan trening, što je pogotovo u Banjaluci veliki problem jer je prije rata ugašen klub dizača tegova.
“Niko vam ne može objasniti kako da uradite neko vučenje, neki čučanj, ako nije on dizao neke težine bar 150 – 200 kilograma. Ono što se čita u školama, na fakultetima i tako dalje, odatle ne može da se nauči. To vam samo može neko pokazati ko ima veliko iskustvo i iz tog iskustva znanje”, smatra Šestić.
Upravo zbog toga grupa entuzijasta, među kojima je i Šestić namjerava da u gradu na Vrbasu ponovo oživi ovaj sport i osnuje klub dizača tegova, koji će doprinjeti i svim drugim klubovima u svim drugim sportovima.
“Pokrenuta je procedura, nadam se usjehu, ići ćemo do kraja. To je potrebno svim ostalim sportistima u ovom gradu. Pogotovo što bi imali stručne ljude koji bi mogli da ih obuče. Sve što se radi po ovim teretanama to je neko bildarenje koje nema veze sa sportom. Taj način treninga ne može da doprinese ni košarkašu, ni rukometašu, ni bacaču kugle, nikome”, istakao je Šestić i dodao da je za svaki sport potreban drugi način rada, opterećenje…
Poredeći situaciju u sportu u BiH sada i u prošlosti on je istakao da je sada situacija veoma loša i ne može se ni porediti sa vremenom kada je on počeo trenirati.
“Sa 15 godina upao sam u ekipu, imali smo sve, dobijali smo premije za pobjede, hranarine, plaćena putovanja, hotele, pripreme ljetnje, zimske, dok ovi mladi danas moraju sve da plate, a zna se kakva je ekonomska situacija danas i u RS-u i u BiH – vrlo teška i roditelji teško mogu to da priušte svojoj djeci i pored toga nema dovoljno stučnog kadara”, kazao je Šestić.
