Bližimo se kraju 17. sezone Premijer lige BiH u fudbalu, lige koja je od svog osnivanja do danas prolazila kroz različite faze i kompromise, a kroz nju i interesi, mešetari i likovi. Uz pitanje kroz šta su za to vrijeme prolazili istinski entuzijasti i zaljubljenici u fudbal, nameće se još jedno – da li je moglo bolje?
Piše: Posejdon
Besparica, srušena infrastruktura, neusvajanje zakona o sportu, miješanje politike, lični interesi…, samo su neke od stvari protiv kojih se proteklih 17 godina borio mali broj progresivnih ljudi u bh. fudbalu.
Sada smo tu gdje jesmo, u donjem rangu evropskog fudbala.
Međutim, fudbal ne možemo izdvajati iz konteksta društva. Uostalom, kada bismo kvalitet naših života uporedili sa kvalitetom lige vjerovatno bismo bili vrlo blizu.
Svakako, kao pozitivno, vrijedi izdvojiti manji broj klubova nego ranije (sa početnih 20 broj je smanjen na sadašnjih 12), malo bolje uslove za igranje i treniranje te nešto poštenije suđenje.
S druge strane, animoziteti, kao i nacionalna netrpeljivost u fudbalu su nešto s čim ćemo vjerovatno još dugo morati živjeti. Osim toga, ostaje nam cijela “paleta” problema koji korijene vuku iz neznanja.
Napadamo titulu!
U proteklom periodu osam klubova bilo je na tronu našeg najmasovnijeg i najpopularnijeg sporta.
Posljednjih osam godina smjenjivala su se samo tri kluba koji su se izgleda uspjeli organizaciono izdvojiti od drugih premijerligaša te dijelimično riješiti neka od osnovnih pitanja koja su ostalima enigma.
Bar privremeno su pronašli kanale iz kojih se finansiraju fiksni troškovi, pomalo od prodaje igrača, sponzora, politički ugovorene podrške, prodaje ulaznica…
Vjerovatno prepoznajete da se radi o Sarajevu, Zrinjskom i Željezničaru, pa je potrebno malo analizirati način njihovog funkcionisanja i ključnih odnosno medijski istaknutih ljudi.
Svaka ekipa koja je osvajala šampionat je prije svega imala kvalitetne igrače, što je bila osnova za uspjeh u ovoj ligi.
Ono što je interesantno je da su klubovi u zavisnosti od svojih budžeta uspjeh tražili i pronašli kupovinom iskusnih igrača sa već osvojenom titulom Premijer lige BiH.
Možda je najbolje poteze po tom pitanju povlačio HŠK Zrinjski. Naprimjer, u sezoni 04/05 je doveo provjerene igrače Zorana Rajovića, Dušana Kerkeza, Velimira Vidića, Sulejmana Smajića, Zajku Zebu i manje više se prošetao ligom.
Po istom principu ekipu je formirao i držao na okupu i u sezonama od 2015. do 2018. Neke od igrača je neophodno izdvojiti jer su usluge Jasmina Mešanović, Ognjena Todorovića, Gorana Zakarića, Danijela Graovca, Filipa Arežine, Nemanje Bilbije, Tomislava Tomića… bile presudne za trogodišnju dominaciju.
Ovaj način funkcionisanja Zrinjskog ili bilo kojeg drugog kluba je moguć samo ukoliko klub ima stabilne finansije, sa čime se do sada ovaj mostarski klub uspješno nosio.
Za donesene titule se ne smije umanjiti uloga Blaža Sliškovića bez obzira koliko bio osporavan u određenim krugovima, kao igrač i trener je promjenio više od 20 klubova i sigurno se zna korektno postaviti prema igračima i napraviti atmosferu u kojoj je moguće normalno raditi, što je i osnova za postizanje uspjeha.
Također, za razliku od glavnih konkurenata koji dolaze iz grada Sarajeva, FK Zrinjski odnosno svi koji se nalaze u ovom kolektivu, imaju znatno manji pritisak navijača i različitih klanova što je pozitivna činjenica koja ponekad pravi razliku.
Drugi klub po broju osvojenih titula je FK Željezničar. Željo je u proteklih 17 godina prolazio kroz različite filozofije i prioritete, gubio je već upisane titule, smjenjivali su se treneri i uprave, kroz klub je prošlo odličnih igrača i nikako se ne može oteti utisku da ni blizu nije ispunio svoje potencijale.
U tri osvojene krune učestvovali su igrači: Armin Hodžić, Mirsad Bešlija, Zajko Zeba, Samir Bekrić, Tomislav tomić, Nermin Zolotić, Muamer Svraka, Ibrahim Šehić, Edin Višća, Sead Bućan… znalci i trkači, ali jedini čovjek u kojeg navijači Želje vjeruju da pravi kvalitet više, bez obzira na sastav kojim raspolaže, je Amar Osim.
Trener sa realnim pogledom na fudbal i igrače, kadar da objektivno sažme sve okolnosti u kojima se nalazi bh. fudbal i njegova ekipa.
Bez obzira da li vam se sviđa njegova filozofija ili ne, svi njegovi potezi kada je u pitanju vođenje tima su logični i opravdani.
Željo je specifičan klub i sigurno u ligi ne postoji nijedan klub koji ima veću potrebu da se veže za trenera koliko je to u slučaju Željo – Osim, a sada je neophodno stati jer bi dalje pisanje o relaciji Osim i klub sigurno odvelo tekst u patetiku.
Kako stvari stoje, FK Sarajevo će po treći put biti šampion ovog takmičenja i izjednačiti se sa gradskim rivalom po broju osvojenih titula.
Ovaj podatak je bitan za navijače FK Sarajevo, ali ne i za suštinu – a koja je suština igranja ako nije titula?
Odgovori na ovo pitanje su tipizirani bez obzira da li dolaze od zagovornika ovog cilja ili onih koji traže nešto više. Floskule je mučno ponavljati, ali hajde:
Fudbal se igra radi navijača
Ovo je tačno, ali nameću se pitanja koja je teško objasniti. Naprimjer, zašto FK Sarajevo na društvenim mrežama ima više od 250.000 sipatizera, a često ni 2% od tog broja vodeći ljudi kluba ne mogu pridobiti da dođu na Koševo, i to sve u sezoni kada njihovi ljubimci igraju vjerovatno najljepši fudbal u ligi.
Fudbal je sada biznis
Retoričko je pitanje kako je moguće imati ozbiljan biznis u bh. klubovima kada ne postoji zakon o sportu.
Kada govorimo o biznisu u bh. fudbalu, vjerovatno mislimo na lične interse.
Titula donosi Evropu, a Evropa novac
U Evropi se može zaraditi i više od dnevnica, ali dokle god svojim pristupom Savez, klubovi i fudbaleri budu radili i razmišljali samo o dnevnicama u Evropi, dnevnice će i dobijati.
Zašto će biti šampioni?
Nakon strašnog poraza od Atalante malo je ko očekivao da će Sarajevo dominirati prvenstvom, ali možda je upravo taj poraz, koji bi neke ekipe dugoročno izbacio iz kolosjeka uticao na jačanje karaktera tima sa Koševa.
Sarajevo je u ovoj sezoni prije svega pokazalo karakter.
Nisu se sve utakmice dobijale lako, ali Sarajevo je u ovoj sezoni ima nevjerovatno raspoložene i izrazito iskusne napadače: Ahmetovića, Tatara, Velkoskog i Handžića koji su odigrali većinu utakmica i lomili rezultat kada je najviše trebalo.
Zrinjski kao glavni konkurent bez Bilbije, Todorovića i Handžića sa kojima je imao kvalitet više u prošloj sezoni, nije mogao pratiti tempo i jednostavno je izgubio dah.
Ahmetović nosi ekipu Sarajeva sa golovima i asistencijama, odigrao je skoro sve utakmice, imao konstantu u kvaliteti igre što predstavlja i najveći problem igrača Premijer lige BiH.
Vjerovatno je u ovom trenutku najbolji igrač lige i šteta je što se nalazi u zalasku karijere. Odlična forma napadača uslovila je i igru cijelog tima.
Sarajevo igra brže od ostalih timova i traži go više.
Ovakva igra često podrazumijeva i šupljine u odbrani što kod Sarajeva nije bio slučaj.
Osim što su postigli ubjedljivo najviše golova u ligi, uz Slobodu su i ekipa sa najmanje primljenih golova.
Ovakve rezultate je nemoguće ostvariti ako ne postoji kvalitet u vezi i zadnjem redu. Igru veznog reda nose Hebibović, Crepulja, Stojanović i Rahmanović, a posebno interesantan podatak je da su nabrojani igrači iz veze imali veći broj žutih kartona od odbrambenih igrača.
U tom podatku možda se i krije odgovor na učinak odbrane koju su predvodili Mujakić, Pidro, Dupovac, Bekić i većim djelom sezone Adukor.
Adukor je trenutno na klupi zbog odbijanja da potpiše nastavak saradnje, što vjerovatno i nije fer sa sportske strane. Ali, ukoliko se radi o novom principu ljudi iz uprave kluba da sprječe odlazak igrača bez obeštećenja, to treba poštovati.
Ne bi bila kompletna istina pričati o karakteru tima sa Koševa u sezoni gospodnje 2018./19., a ne spomenuti Husrefa Musemića.
Oni koji su igrali pod njegovom palicom su skloni reći da se radi o teškom karekteru, tersu koji baš ne obrazlaže svoje odluke, što je uostalom i karakteristika tersa.
Ovaj šef struke je preuzeo Sarajevo u pravi čas, posložio ekipu, držao se svoje filozofije i vjerovatno će zasluženo po drugi put podići pehar prvaka što je do sada uspjelo samo Sliškoviću i Osimu.
Do kraja sezone ostalo je devet kola ili 27 bodova, odnosno devet bodova prednosti nad Zrinjskim koje Sarajevo neće prokockati ukoliko priča o karakteru tima sa Koševa ima ikakvog smisla.
Za kraj
Činjenica da se u rosteru igrača nalazi i sedam akademaca FK Sarajevo govori o načinu razmišljanja i ciljevima uprave sa Koševa.
Jedan od njih već na kraju sezone napušta ekipu i odlazi u Belgiju, što je na kraju krajeva OK.
Dilema da li prodati igrača, zaraditi i otvoriti prostor za mlađeg ili ga zadržati i pokušati napraviti nešto više, prisutna je i kod većih klubova od Sarajeva.
Takve odluke donose samo vizonari u trenutku kada procijene da su se poklopile sve okolnosti.
Ono što se iskreno možemo nadati kao ljubitelji ove igre je da je FK Sarajevo uspjelo pronaći put kako napraviti kvalitet i da je titula plod plana i rada, a ne spleta okolnosti uzrokovane lošim igrama glavnih kandidata.
Naredne sezone Premijer liga BiH će postati punoljetna i nadati se da će svi uključeni u bh. fudbal iskoristiti stečeno znanje, iskustvo i preuzeti neophodnu odgovornost koja obično dolazi sa punoljetstvom.
