Japanci, do prije tridesetak godina ”teški” konzervativci fudbala, počeli su se prilagođavati modernijem pristupu ovom sportu.
Iznimno veliki broj stranaca pridonio je drugačijem fudbalu, otvorenijem, ali je definitivno krajnost internacionalizacije ekipa pridonijela i umanjivanju prepoznatljivosti reprezentacije i njenog okruženja.
Japanci vjeruju da život nije jedna utrka, već maraton u kojem samo najuporniji pobjeđuju. Imaju svoje kriterije, drže ih se i nikada od njih nisu odustali. Negdje usput, postali su ‘siti’, umjetno borbeni, nezainteresovani, a njihova se želja za učenjem i napretkom ugasila.
Morali su raditi na intenzitetu igre kroz ligu i klubove, ponovo izgraditi svoj identitet da bi ostali konkurentni, a imali su hendikep koji opet govori o porazu, hendikep koji otkriva ono na čemu su bili ”tanki”. Nedostajao im je onaj prepoznatljivi visoki koeficijent specifične izdržljivosti, koji može biti iznenađenje protiv moćnijeg protivnika, koji ulaže puno više, koji ima lobije, koji ima sposobnost držanja visokog ritma u izobilju.
To je njihova realnost. Da bi bili u vrhu, moraju donijeti nešto novo. Treba im veća razina tehničko-taktičke pripremljenosti, a to nije stvar koja se rješava u nekoliko dana. To podrazumjeva i poštovanje uvjeta, ali ono što je osnovno je da vjeruju u sistem vrijednosti i da u tome vide svoju šansu da nastave dobrim putem. Japanci, uspavani rezultatskom prosječnošću vlastitih fudbalskih kolektiva, počeli su se buditi s prvim pobjedama nacionalne selekcije.
Ali, trebalo je proći određeno vrijeme da se stvori potpuna kohezija između ”Plavih samuraja” i nacije, nagovještaja velike orijentalne moći i dobrih recenzija o sposobnosti japanske reprezentacije. Polako se uklapaju u svjetski fudbal i postaju ravnopravni članovi globalne fudbalske zajednice sigurni kako će fudbal – made in Japan – postati na svjetskoj sceni isto što i njihova tehnologija – pojam kvalitete.
Japanska je reprezentacija relativno brzo počela izvlačiti korist iz rasta fudbalskog biznisa u svojoj zemlji te je nastupila na svom prvom World Cupu 1998, uz masovno oduševljenje navijača. Brojni su se Japanci otisnuli u Europu i pratili nadmetanje svojih idola protiv Hrvatske, Argentine i Jamajke. Još je ranije Japanu, u društvu s Južnom Korejom, dodijeljeno domaćinstvo Mundiala 2002, koje su obje reprezentacije pristojno iskoristile – ”Plavi samuraji” plasmanom u drugu rundu, a Korejci osvajanjem čak četvrtog mjesta.
Uzletu lige pomogle su velike međunarodne zvijezde koje su, većinom u završnoj fazi karijere, došle igrati u japanskim klubovima. Tako su u Japan stigli igrači Njemačke, iz ekipe koja je osvojila naslov svjetskih prvaka, Pierre Littbarski i Guido Buchwald, Salvatore Schillaci i Gary Lineker.
Među prvim velikanima koji je došao u Japan bio je i legendarni Zico, koji je u ovoj zemlji pustio duboke korijene. Neki su igrači stigli na vrhuncu svojih karijera, kao što su Leonardo Araújo, kasnija zvijezda PSG-a i Milana, te Carlos Dunga, kapiten svjetskih prvaka iz 1994. godine.
A ideja o osnivanju prave profesionalne lige došla je od Kenji Morija. Počelo je 1987. raspravama o najboljem načinu da se u Japanu ponovo probudi zanimanje za ovaj sport, a 1989. prihvaćen je zaključak da je profesionalna liga najbolje rješenje. Nakon dvije godine planiranja, Japanski fudbalski savez (JFA) postavio je temelje budućoj ligi, koja je u to vrijeme nosila ime J-League. Uvjeti za sudjelovanje u J-Leagueu bio je vlastiti stadion te podrška lokalnih vlasti i drugih financijskih institucija.
Predsjednik J-Lige Saburō Kawabuchi svečano je otvorio takmičenje 15. maja 1993. pred skoro šezdeset hiljada ljudi na Nacionalnom stadionu u Tokiju, a susreli su se Verdy Kawasaki (bivši Yomiuri) i Yokohama Marinos (bivši Nissan). Kada je liga startovala, pravila su bila prilično drugačija od onih koja su vladala u drugim dijelovima svijeta. Nije bilo remija, već su igrani produžeci s pravilom zlatnog gola, a ako je rezultat ostajao neriješen, izvodili su se jedanaesterci. Nekoliko godina kasnije jedanaesterci su ukinuti, a neriješeni su rezultati ozakonjeni.
Ali, koliki su uopšte dometi Japanaca u Rusiji?
Istina je da su u prvom krugu kvalifikacija bili prvi, ali konkurencija koju su činili Singapur, Afganistan i Kambodža, ipak ne ulijeva ”strah u kosti”. Uostalom, Japanci su na svom terenu u Saitami s Singapurom odigrali samo 1:1. Istina je, također, da su Japanci u osam mečeva prvog kruga postigli čak 27 pogodak, što je zaista impresivna statistika, ali od toga su čak jedanaest utrpali amaterima iz još uvijek ratom zahvaćenog Afganistana.
Akira Nishino još uvijek nije definisao sastav za prvenstvo u Rusiji. Izvjesno je jedino da će na golu stajati 35-godišnji Eiji Kawashima, koji je uspio sakupiti čak 82 nastupa u nacionalnom dresu i bio je najkonstantniji čuvar mreže u kvalifikacijama. Za vrat mu već ”puše” Shūsaku Nishikawa, kojeg neki smatraju i ponajboljim japanskim golmanom u ovom trenutku, i Masaaki Higashiguchi, koji će vjerojatni imati status trećeg golmana.
Na desnom boku će najvjerojatnije ordinirati Hiroki Sakai, kojeg navodno karakteriše jak, ali ne suviše precizan udarac. Po lijevoj strani ‘operisat’ će Yūto Nagatomo, koji je uglavnom vezan za odbrambene zadatke. Ispred Kawashime bit će ”poslagani” Masato Morishige, te Maya Yoshida, koji će imati ulogu stopera, striktnih čuvara.
Vezni red, po mnogima najjače oružje japanske reprezentacije, drže Makoto Hasebe, koji ima ogroman kapacitet pluća i može dosta trčati, zatim Hotaru Yamaguchi, koji se ponekad posvećuje i odbrambenim zadacima, Shinji Kagawa te nešto istureniji Keisuke Honda, koji je u deset godina upisao čak 93 nastupa u dresu reprezentacije.
U napadu će glavnu riječ imati Shinji Okazaki, koji je sa 50 pogodaka u 110 nastupa uvjerljivo prvo ime ”Plavih samuraja”, bez obzira na to što se u posljednje vrijeme nalazi u krizi. Iz prikrajka će vrebati Genki Haraguchi, kojeg krasi dobar pregled igre, dribling i precizno dodavanje i puno je učinkovitiji u veznoj liniji, tako da nije isključena mogućnost da se Nishino u Rusiji odluči i za igru sa samo jednim napadačem.
U svakom slučaju, Japancima je ovo šesti nastup na World Cupu i ta činjenica će ih vjerojatno zasad i zadovoljiti, ambicije za neke veće domete ipak nisu suviše izražene. Ali, kako to obično biva, najbolje stvari se dese kad ih više ne očekuješ. Bez obzira na to što su na ovom prvenstvu slabiji nego prethodnih, bez obzira na to što su doživjeli i neke poraze koji se od njih nisu očekivali i bez obzira na to što su im otišle neke velike zvijezde, oni su još uvijek – azijski vrh vrhova. I tu ova priča završava.
Japan ima iskusnije, starije igrače, ali Poljska je nedvojbeno kvalitetnija i perspektivnija. Nishino ima bolju ekipu, ali uteg selektora Japana predstavlja pritisak rezultata s kojim se selektor Senegala, Aliou Cissé, neće mučiti na ovom prvenstvu. Japan živi u ugodnijem, lakšem okruženju, jer njegova druga pozicija u grupi je doseg iznad svih očekivanja. S druge strane Kolumbija ima imperativ uspjeha s kojim se mora nositi José Pékerman, ali i kompletna njegova ekipa.
Ne postoji ništa teže nego kada u prah odu snovi, kada u mrak potone krasna budućnost što je bila na dlanu. Mekana se duša u takvom času lako preda. Ali, Japanci se nisu predali, što je smjernica da u životu ne postoji nemoguće. Danas se kod njih prebrzo zaboravlja prošlost.
A oni su uvijek igrali fudbal s toliko žara, energije i emocija da nikada nisu mogli razočarati. Pred pragom ostvarenja svih snova – Plavi samuraji…
Shinji Okazaki
Na King Poweru se etabolirao kao azijski superstar, posebno je dojmljiv bio u sezoni 2015/16. kada je sa Leicesterom osvojio naslov prvaka. Zbog požrtvovane igre privukao je mnoge simpatije nutralnih navijača, čak i onih s Emiratesa, Etihada, Old Trafforda, Anfielda. Jedan je od onih koji može srediti svaku odbranu, jedan od onih koji će Japancima dati dašak iskustva, što je važno za prilično mladu reprezentaciju. Okazaki je igrač kojega treba gledati, bez obzira na to što godine više nisu njegov saveznik. Posjeduje sjajan šut, briljantan u kontranapadima, raznovrstan, ubojit. Voljni momenat, slijedom i temperament koji ga krasi, nije sporan. U ekipi koja više nema Nakamuru, Shinji bi trebao biti zvijezda, prva zvijezda. Bez obzira na Hondu ili Kagawu. Može igrati krilo, može i isturenog napadača i na svakoj je poziciji jednako neumoljiv. Okazaki je gol-stroj, a ono što ga u seriji odličnih čini vrhunskim je da je ovaj mladić u stanju zabijati i pri tome nije važno protiv kakve odbrane igra, gura li mu neko prste prema očima, udara li ga ili duplira. Okazaki će svoje isporučiti.
Akira Nishino
Trebalo mu je nekoliko mjeseci da upozna japansku reprezentaciju, a sada će do kraja nastojati izvući njezin potencijal. On je jedan od glasnogovornika ekipe koja je pred nastup u Rusiji opterećena predrasudama. I stalnim sumnjama u svoju kvalitetu. Nishino će imati težak i nezahvalan zadatak, jer je plasman na World Cup potpisan imenom Vahida Halilhodžića, a Nishino će pametno nastaviti slagati konstrukciju prethodnika. U vrijeme dok je vodio Gamba Osaku volio je dovoditi disciplinovane igrače, tehnički potkovane, ali i nerazvijene. Istina, kod njega su dolazili i gotovi igrači, ali ono što im je nedostajalo da postanu japanske klase, ono malo da odskoče od drugih, to im je davao upravo Nishino. Gamba je, uostalom, pod njegovim vodstvom 2005. osvojila J. Ligu, a tri godine kasnije i najelitnije azijsko klupsko takmičenje. Tokom početnih nekoliko sezona bilo je uspona i padova, a nekostantnost je ipak koštala Nishinovu ekipu puno toga. Na sreću navijača, talentovani je Japanac počeo slagati kockice i uplovio u rijeku trofeja.
Plus
Fudbalski zaljubljenici danas mogu očekivati ”tvrdi” Japan, fizički besprijekornu ekipu, koja će i na ovom Mundialu plesati po notama Makoto Hasebea. Kod Japana se najviše očekuje od napadačkog tandema Keisuke Honda – Shinji Okazaki, koji su unatoč raznim ponudama, i dalje ostali na Hidalgu, odnosno King Poweru. U ekipi ”Plavih samuraja” nema mnogo promjena, u reprezentaciji su ostali svi ključni igrači iz uspješne prošle sezone, istina da se Japan nikako ne smije sagledati ”fudbalskim naočalima”, odnosno igrače vrednovati jedino kroz prizmu pogodaka, budući da je i odbrana bitan dio ove ekipe, ali činjenica da i statistički imaju najbolji napad u azijskim kvalifikacijama u najmanju ruku imponira, a Genki Haraguchi, Shinji Okazaki i Keisuke Honda vjerovatno daju i neophodno potrebno dodatnu dozu samopouzdanja uoči kulminacije mundo-turnira. Ako je suditi po utakmicama protiv Australije i pogotovo Tajlanda, Japan svakako ima argument. Dobra ekipa, borbena i napadački nastrojena, u kojoj je ofanziva snažnija strana. Nijednu reprezentaciju neće lako pobijediti, ali isto tako nijednu od njih nije nemoguće pobijediti. Ovo je potentna ekipa, dobro uvježbana, sposobna stvarati nizove prilika i realizovati dobar dio njih, pa je posve jasno da će protivnicima za pobjedu trebati kvalitetna izdanja.
Minus
Aktuelna je situacija nirvana, no daleko od toga da bi trebali biti euforični samo zbog raznovrsnosti sastava kojeg imaju. Japanci će morati popraviti tehničko-taktičke pogreške, koje su ih protiv Saudijske Arabije i Ukrajine gurnule u poraz, a na World Cupu nastojat će pokazati kvalitetu s kojom namjeravaju obezbjediti plasman u drugi krug takmičenja. Bit će zanimljivo vidjeti može li Nishino ispuniti očekivanja nacije ili će se držati svog pragmatičnog poimanja fudbala koji je, istina, donosio rezultate u Kawashiwi i Gamba Osaki. Imaju podlogu da budu bolji. Opet, to je sve teorija. Evidentno je da u pripremnim mečevima nisu odigrali na potrebnoj razini, naročito protiv Švicarske i Paragvaja. Zakazali su i protiv Ukrajine, protivnika koji je motoričan, brz, konkretan. Promijenili su selektora, Nishino je donio svježinu i nove stvari koje im odgovaraju. Halilhodžićevu igru nisu zaboravili, zadržali su kompaktnost, strpljivost, čvrstinu, defanzivni blok i odlične prekide, a Nishino im je donio veću kombinatoriku, posjed lopte.
