Panama je konačno dočekala svoj D-dan. Pod vodstvom Hernána Darío Gómeza predugo su drhtali u groznici hladnog iščekivanja i kada je produžetak bio na vidiku, odluka je pala – Sjeverna Amerika je kapitulirala.
Užitak gledanja inteligentne igre i topovske kopačke Christiana Bolañosa, potop svih američkih nada i lijepih snova Hondurasa, kraj jedne tužne priče o teškoj borbi Brucea Arene i onoj posljednjoj, kojom se sve do Rusije trijumfalno hodilo.
Takvoj Panami bilo je teško odoljeti. Toliko snage i fizičke opremljenosti, toliko silnih momaka i fudbalskih umjetnika ne krije osmijeh kada se okreću prve stranice panamske fascinantnosti. Los Canaleros jednostavno opijaju svojim fudbalom. Među tim fenomenima: Penedo, Torres, Baloy, Gómez, Cooper, Pérez, Tejada. I ne samo oni. Za spomenike znanim junacima, visoka upornost, odlučnost i rat do posljednjeg metka, protivnik proračunato zaustavlja dah na svoj način – u tim isprepletenim rovovima nema lepršavosti. Taj skriveni cilj ne treba smetnuti s uma: pomiješali su tigra s bolesnom mačkom. I kada su matematički osigurali plasman na prvenstvo, igrali su bez zrnca opuštenosti. Takva Panama nudi veliku dozu optimizma pred ovaj Mundial.
Upornost i disciplina temelj su taktike selektora Hernána Darío Gómeza, koji je u nekoliko navrata uspio iznenaditi protivnike u kvalifikacijama. Zabilježili su tri pobjede i četiri remija, a svoj su karakter najbolje pokazali na domaćem terenu protiv neugodnih Kostarikanaca i Meksikanaca. Imali su Panamci blistavih trenutaka – pobjedili su Trinidad i Tobago 3:0 i Kostariku 2:1 – nikako ne umiru od ljepote, ali njihova igra ima svoju svrhu – uspješno prikriva sve taktičko-tehničke limite belgijskih igrača. Darío Gómez se u kvalifikacijama oslanjao mahom na starije, ali iskusne igrače – golmana Penedu, dok su u zadnjem redu, za mnoge najjače oružje Paname, carevali Machado, Torres i Baloy.
Vezni red činili su hitronogi Gabriel Gómez, prekaljeni Aníbal Godoy, iskusni Armando Cooper te Alberto Quintero, dok je napadački dvojac pokazao kako se izvrsno nadopunjuje. Sve u svemu, od Panamaca ne očekujte ništa, ali ih nemojte otpisati. Sigurno je da će disciplinovani i uporni Los Canaleros iskoristiti svaku ponuđenu priliku, a sami će ih pružiti još više. Ekipa je posložena tako da maksimalno umanji sve nedostatke prouzročene godinama većine igrača, ali i istakne sve defanzivne prednosti.
U dugom zajedničkom igranju, fantastičnom prijateljstvu i spremnošću kako bi u igri poginuli jedan za drugog uspjeli su, od sjajnog starta i pobjede nad Hondurasom, u nešto manje od godinu dana kasnije postati najveći dobitnici u istoriji kvalifikacijskih mečeva za World Cup.
Uspjeh u kvalifikacijama i plasman na Mundial u Rusiji jedino je o čemu se tokom posljednih šest-sedam mjeseci pričalo u Panami. Naravno, Mundial je već decenijama jedino mjerilo uspjeha sjevernoameričkih reprezentacija. Tako je i sada. Panama silno želi ispuniti ”sveti cilj”, drug krug takmičenja, ali ne može se sa stopostotnim uvjerenjem reći daje u pripremnim utakmicama puno napravljeno na tom planu.
Talentom se sigurno mogu nositi s protivnicima, ali na brzoj i okomitoj transformaciji, onome što je u današnjem modernom fudbalu najbitnije, jednostavno zaostaju. Svjesni su da kvalitetom ne mogu parirati ni jednoj ekipi u grupnoj fazi, ali pojedinci kao što su Blas Pérez, Luis Tejada, Gabriel Gómez i Felipe Baloy, te velika želja, trka i borbenost svih ostalih mogu se pretvoriti u opasnost za svakoga ko ih podcijeni ili mu nišanske sprave ne budu tačne.
Optimisti se nadaju da će se daljnjim ulaganjem i razvojem akademija smanjiti i strani uticaj te omogućiti talentima da ostanu koju godinu duže u zemlji. Glavni problem u prošlosti s ovom talentovanom fudbalskom nacijom u nastajanju bio je nedostatak jedinstva. Igrači su dolazili sa svih strana, nije bilo ‘kičme’ po kojoj bi se ostali ravnali, ali je zato bilo previše wannabe-zvijezda. U kvalifikacijama u tom smislu nije bilo prevelikih problema, ali uvijek će se naći neko mišljenje da taj-i-taj ne mogu igrati zajedno. Isto tako, uvijek će biti i nezadovoljnika jer budu li, na primjer, u napadu igrali Blas Pérez i Luis Tejada, to znači da bi klupu mogli grijati Gabriel Torres i Abdiel Arroyo. Slično se može desiti u bilo kojoj liniji u ekipi.
S obzirom na to da narodi Centralne Amerike vole sapunice, moglo bi im se desiti da ‘daytime soap’ imaju – u svojoj kući. Naravno da će to iskusni lisac Darío Gómez na svaki način pokušati izbjeći, ali… Jedan od problema mogao bi biti – golman. Jaime Penedo i José Calderón su izvrsni, obojica, ali nemaju dovoljno iskustva za takmičenje kao što je Mundial. Mjesta u ekipi, međutim, ima samo za jednog.
Scenarij i rezultati kvalifikacijskih utakmica sasvim sigurno će pojačanom tintom upisati u memoriju protivnika. Bio je to krah velike iluzije Yanksa i Los Catrachosa. Šutnja iznutra je često bolnija od otrovnih strelica izvana. Nije li upravo ta nervoza, u prvom kolu pred masom koja je gotovo hvatala ”plafon” na starom Metropolitanu, stajala Jorgea Luisa Pinta razbijene glave još prije početka utakmice za treće mjesto s Panamom, koja će postati još dominantnija, brža i sigurnija nakon gola Fidela Escobara. I još dublje, do dna mreže.
Za film, za komediju poput one Daveove s labirintom, igrali su tokom cijelog ciklusa fenomenalno. Igrali su kao u transu, glava je postavljana tamo gdje nekad ne bi ni noga, trčalo se, valjda, kao na dvije obične utakmice. A kada je bezgranično htijenje osnovno opredjeljenje, onda sve ostalo lakše dolazi – i tečne akcije, brzi napadi i vješta odbrana i, na kraju golovi bez kojih je, inače, sav trud uzaludan. Trebala je samo jedna injekcija, uzdah saigrača, s usnama na toj bijelo-crnoj oderanoj ”koži”, onako stasiti, široki, puni misli pogađali su za slavu.
Bio je to i panamski uspjeh osvete. Kome? Pomalo i zbog sebe, neiskazanoj zaprepaštenosti zbog javnog mišljenja o promašenim dometima, čak i neprijateljskim strastima. Protiv mnogih ”prijatelja”, koji su činili takvima, a zapravo to nisu bili. Protiv otrovnih ogovaranja, gorčine, razočarenja, otkrića onoga što se što se može sakriti slavom, uspjehom i bogatstvom. Mala satisfakcija naglašena i zbog glasnog negodovanja Estadio Revolucióna koji ih je odbio, izgubio u borbi živaca između prošlosti i sadašnjosti.
Oni grozničavi fanatici koji poznaju igru, u trenucima kada ih, kako im izgleda, vječnost dijeli od sretnih trenutaka, sami nude rješenja. Nezadovoljni igrom Paname, obasuli bi stručni štab ”zahtjevima” da se nove snage ubace u igru. A taj Darío Gómez, veliki strateg, miran i tih, stisnuo bi zube. Krenuo je da ispravi sve ono zašto ga ”optužuju” nacija.
Los Canaleros su, sa srećkom u ruci, odoljevali protivničkim ekipama, primjenjivali upute i taktiku Darío Gómeza.
Oni kamenčići s ruba već odavno su pali u provaliju. Panama je visila, ali grana za koju su se držali ovaj je put izdržala dovoljno dugo. Dvije početničke greške Sjedinjenih Država i Hondurasa i rezultat je već bio dijametralno suprotan. Neopreznost Kostarikanaca u skoku, kao i neshvatljiv prolazak lopte između nogu ponovo su oživjeli Panamce, koji su se održavali na životu jedino aparatima.
A imali su toliko lijepih prilika da svoje golove pretoče u uvjerljivija vodstva, i stative Marca Ureñe, i Christiana Bolañosa samog ispred Keylora Navasa. Ostavili su sjajan dojam, za Panamu je ionako bilo potrebno mnogo više od fudbalske kvalitete za pobjedu.
U ovom ciklusu Sjedinjene Države i Honduras to ”nešto” nisu imali.
Jaime Penedo
Uz Blasa Péreza, Luisa Tejadu i Gabriela Gómeza predstavlja kostur reprezentacije, a u bukureštanskom Dinamu je – nezamjenjiv. Sa svojih 36 godina još uvijek figuriše kao jedan od najboljih kostarikanskih golmana. Oduševljava načinom vođenja odbrane, intervencijama u šesnaestercu te svojim silovitim ispucavanjem. Odbranom diriguje tokom cijele utakmice, možda je čak bolji izraz da je – tiranizuje. S obzirom da, ukupno uzevši, vrlo dobro podnosi godine, za pretpostaviti je da će još nekoliko sezona zagorčavati život protivnicima i možda se još na trenutke vratiti u nezaboravnu formu iz 2009. i 2011. kada je bio najbolji igrač Municipala pri osvajanju naslova gvatemalskog prvaka. Vrlo je siguran da gol-crti, dobro izlazi na ubačaje u šesnaesterac, a kao i svi veliki golmani sklon je primiti i poneki pacerski gol. Tehnički je dobro potkovan što mu omogućuje da, prema potrebi, sudjeluje u igri kao posljednji igrač odbrane. Inicira visok nivo koncentracije među saigračima iz odbrane, pa sebe dovodi u situaciju da rijetko mora intervenisati, ali kad to čini, čini to vrlo sigurno. U velikoj ljubavi, u reprezentativnom dresu boje nebeskih visina, 130 puta.
Hernán Darío Gómez
Ostat će isti, mada veliki odlaze kada su na vrhuncu, kada ostvare rezultat za koji smatraju da je teško ponovljiv. Činjenicu da je silne plasmane na Mundial njegovih ekipa zbilja teško odbraniti potpisala bi većina trenera, ali Hernán Darío Gómez hoće još, hoće više od plasmana. Zbog svega što je dosad uradio za južnoamerički fudbal njegov kredit je neograničen. O povlačenju ne razmišlja, iz selektorske klupe Paname, El Bembea može pomaknuti jedino katastrofalan neuspjeh. Ako je u životu i preskočio neke lekcije, na prvenstvima 1998. i 2002. je stekao ogromno iskustvo i samopouzdanje. U Francuskoj je vodio Kolumbiju, a potvrdu trenerske klase dobio je na klupi Ekvadora, kojeg je predvodio na Dalekom istoku. Na početku svoje trenerske karijere Hernán Darío Gómez je bio ‘brz na jeziku’, impulzivan, prava ‘hrana’ za novinare. Na terenu je forsirao napadačku igru, s tri ‘špice’. Danas se promijenio, u medijima će se rijetko pronaći njegove bombastične izjave. To je jedina promjena, napadački stil ostao je prepoznatljiva karakteristika trenera koji je igrački vijek proveo na centralnom dijelu terena.
Plus
Nema veće motivacije od nastupa na Mundialu, zato u redovima Panamaca buja i nada, i volja, i optimizam. Hernán Darío Gómez je ‘izdajom’ jakih tradicionalnih vrijednosti latinskog fudbala izazvao cijelu domovinu, koja je selektora pritisnula toliko snažno da je počeo mijenjati nesvakidašnje ideje. El Bembe u rukama ima krasna ali i iskusna fudbalska imena: Jaime Penedo, Román Torres, Felipe Baloy, Gabriel Gómez, Armando Cooper, Blas Pérez, Luis Tejada… Startni kadar uglavnom je složen od fudbalera koji su u reprezentaciji skoro pa dvanaest-trinaest godina i premda je zaklinjanje u omladinske selekcije dio ‘verbalnog dekora’ svake ‘mundialske proslave’, teško se mladići poput Ricarda Ávile, Miguela Camarga, Abdiela Arroya i Michaela Amira Murilla domognu prvog sastava. Kaparisani nastup na prvenstvu dobrano rasterećena Panama mogla bi i na tom putu napraviti problema, ali prvi problem koji moraju savladati je Belgija, ekipu koja je potpuno druga dimenzija od Trinidada i Tobaga, Hondurasa ili Sjedinjenih Država.
Minus
Panamci imaju brzinu, snagu i tradicionalno su samouvjereni, ali u Rusiju stižu kao – debitanti. Jesu li momci Gómeza i dalje jednako motivisani ili je plasman na Mundial jednostavno dovoljan za Los Canaleros. Istina, u Rusiji neće biti izrazitih favorita, sve su ekipe izuzetno fizički spremne, sve igraju dobro i atraktivno, a i Panamci su u kvalifikacijama imali sve, odličan raspored, pobjednički duh, pripremali su se za svaki utakmicu svjesni uloge outsidera. Ali, hoće li to biti dovoljno na Mundialu? Niko ne zna koliko će psihički biti jaki, jesu li se uspjeli dovoljno oporaviti od pozitivnog šoka i hoće li spremno krenuti u još jedan lov na velike rezultate. Može se samo pretpostaviti da će Panama, kao debitant, pokušati odmah ići oštro, da od prve utakmice usmjeri vodu na svoj mlin, da odmah dođe do opipljive prednosti. Ono što će u svakom slučaju selektoru biti bitno jeste, da i u slučaju nekog zaostatka ne gube glavu, kao protiv Švicarske (0:6) u pripremnoj utakmici. Kako sada stoje stvari, vrlo je izvjesno da euforiji u redovima Paname nema mjesta. Kao što je i sami panamski mediji pišu, ovaj uspjeh, kao i igra u kvalifikacijama, dobar su signal za mundialske borbe, ali ništa više od toga.
