Danas će se Francuska opijati Kylianom Mbappéom. 

Mbappé je dobio propusnicu umjesto Oliviera Girouda, u Deschampsom ekipi. Elegantan, široke palete i finog kista.

Nije li kod Mbappéa, u trku, lopta uvijek uz nogu? 

Strijelac da sve praši. Nasmijani artist trči poput gazele, često opušten, ali pun žive vatre talenta. Nema situacije koja bi pobrkala njegovu viziju. Razapinje mreže udarcima, i gotovo sve, ili bolje rečeno skoro svaki gol ”bombom”. Snažna lopta, ciljana, uvijek na ”krivoj nozi” golmana, to je njegova kanonada, puna suptilnosti, razmišljanja i rješavanja zagonetki. Imao bi stila i za cotillon. Ali najveći je Antoine Griezmann. Nametnuo se preko noći na Calderónu. 

Proširio je akciju, počeo hvatati cijeli teren. Dok je Paul Pogba robustan, neumoljiv, zgusnutost snage i mišića, drugi čovjek terceta uz Mbappéa, Griezmann je fina tehnika, brzo dodavanje i borbenost. Sa izuzetno krhkom građom, kakva u nekadašnjem fudbalu ne bi prošla, Griezmann je sve nedostatke nadoknadio neobično brzim razmišljanjem i spretnim pokretima. Razvio je nevjerovatnu tehniku i postao već sada jedan od najboljih driblera u francuskoj fudbalskoj istoriji, a njegovi golovi i asistencije na arhivskim snimcima oduzimaju dah. 

Divili su se Francuzi centru navale Thierryu Henryu, Michelu Platini je bio pojam, ali kada je došao Griezmann svi su, preko noći, postali figure od voska. Malo pretenciozno, ali tu negdje, oko ove pomalo magnetski privlačne figure, ugurao se cotillon. I ono što daje svjetski ton ovom mladiću, to je ona čudesna ležernost – utakmica puna vatre i dima, za Griezmann je igrarija – najbolji, jer rijetko popušta baterija koncentracije. U šali, uvijek bijelih zubiju. Današnji Trikolori ne posustaju, ne plaše se da će s igrališta otići – znate kako – polomljenih nogu. Blistaju svojom osobnošću, žestinom karaktera. Oni stariji prisjećaju se promaklih ljetnih utakmica pod Zidaneom, Henryem, Platinijem, Fontaineom, Papinom… Nostalgija i sva tuga velikih favorita.

Svako, naročito oni malo stariji ljubitelji fudbala, bez zavirivanja u almanahe i bez opterećenja će se sjetiti najvećih imena francuskog fudbala: Just Fontaine, Raymond Kopa, Michela Platini, Alain Giresse, Jean Tigana… Osim državljanstva, svim ovim velikanima zajed­ničko je i to da nikada nisu uspjeli svoju Francusku dovesti do naslova svjetskog prvaka, čak niti do finala.

Tek je generacija s kraja devedesetih, sa Zidaneom na čelu, Deschampsom, Thuramom i Barthezom, sjajno upotpunjena fudbalerima koji su bili savršeno školovani, uvijek fizički spremni i sjajno psihološki pripremljeni, krenula prema svjetskom i kontinentalnom vrhu.

Najbolju predstavu Trikolori su sačuvali za finale u kojemu su pregazili Brazilce (3:0). Francuzi su se prepustili najvećoj euforiji od oslobođenja, a ponajveći dobitak za naciju bila je pobjeda kozmopolitske, multietničke koncepcije, u kojoj porijeklo i boja kože igrača nisu igrali nikakvu ulogu.

Na Europskom prvenstvu 2000. Francuzi uspjevaju ujediniti svjetsku medalju sa onom zlatnom evropskom, savladavši Italiju zlatnim pogotkom Davida Trezegueta. Trikolori su doživjeli najveći uspjeh u svojoj istoriji, zbog širine fudbalske baze postaju velesila, koja se uspjela uzdignuti s poda nakon najtežih udaraca pretrpljenih početkom devedesetih. Snažno se nameću usporedbe s Eurom 1984. kada je Francuska bila zemlja-organizator, a Platini je jednu iznimno talentovanu generaciju poveo do vrha Europe.

Bio je to fudbaler nadahnut božanskom iskrom i navijači su u njega gledali kao u junaka, ali razočarani ranim ispadanjem u Argentini nakratko su se okrenuli protiv njega, izloživši ga zvižducima na brojnim stadionima u kasno ljeto 1978. godine. Vrhunac se antiplatinijevske kampanje desio u gostima kod Saint Etiennea, gdje se ovaj potaknut navijačkim uvredama borio za svaku loptu, zaradivši tešku povredu članka. Povreda ga je odvojila s terena na pola godine, što je najviše šteti­lo samoj reprezentaciji, koja nije uspjela obezbjediti mjesto na Euru 1980.

Italijani su bacili oko na Platinija još od prijateljske utakmice dvije zemlje 1978. u Napulju, no tek je 1982. Juventus doveo potomka italijanskih roditelja na Apeninski poluotok. Apsolutna super-ekipa imala je šest prvotimaca svjetskih prvaka, sedmog reprezentativca u Robertu Bettegi, Platinija i najboljeg Poljaka Zbigniewa Bonieka.

Bilo je to najsvijetlije doba za Michela Platinija i jedno od najplod­nijih u Juventusovoj istoriji. Taj je mega-sastav u iduće četiri godine osvojio dva scudetta uz jedno drugo mjesto, jedan nacionalni kup, jedan Kup europskih šampiona – uz jedan poraz u finalu – jedan Kup pobjednika kupova, jedan europski Superkup, jedan Interkontinentalni kup i jedan klups­ki Mundialito – pravu preteču današnjeg klupskog Svjetskog prven­stva.

Nevjerojatno, Platini je tri godine zaredom, mada kao vezni igrač, osvojio trofej za najboljeg strijelca Serie A, a istovremeno i tri Zlatne lopte France Footballa, što nikad ni prije ni kasnije nije uspjelo nijed­nom fudbaleru u istoriji ove nagrade.

A tamo – Zidane, mreža i lopta

 Platini je tih godina pružao više od Maradone u najboljoj formi, a na završnici euro-prvenstva 1984. u Francuskoj prikazao je možda i najbolju igru ikad viđenu na jednom velikom fudbalskom turniru. Prvo je donio pobjedu jedinim pogotkom protiv Danske, zatim je zaredao s dva hat-tricka protiv Belgije i Jugoslavije, da bi odlučio polufinale protiv Portugala u 119. minuti i postigao vodeći pogodak u trijumfal­nom finalu sa Španijom. S devet pogodaka u pet utakmica, dao je doprinos usporediv samo s dopri­nosom Michaela Jordana uspjesima Chicago Bullsa.

Odlazak Platinija za Francusku je značio novu neminovnu stagnaciju. Sve do pojave Zinedina Zidana.

A taj će, vrlo snažan i čvrst, ali za vi­sinu i težinu veoma pokretljivi Francuz alžirskog porijekla, čitavoj francuskoj igri na Coupe du Monde 1998. davati ton. Puno brži kada ima loptu, nego kada trči bez nje, imao je onu prednost kao kod atletičara, koji imaju odličan start.

Zidane, specijalista za iznenadni potez, bilo iz mjesta, bilo iz trka, kojim pronalazi slobodnog saigrača i dovodi u očaj protivničku odbranu, uvijek je mislio dva poteza unaprijed i predviđao protivničku reakciju. Uz pregled igre krasila je Zidana i sjajna tehnika, odlična igra s obje noge, ali i glavom. Jednostavno, bio je majstor svih vrsta i načina štopanja lopte, driblinga i udara­ca.

Francuzi su ostali obezglavljeni nakon njegovog crvenog kartona protiv Saudijske Arabije. Na inerciju su pobijedili Dansku (2:1), a onda se, u osmini finala, morali zlatnim pogotkom izvlačiti protiv ne pretjerano jakih Paragvajaca (1:0). U utakmicama u grupnoj fazi, kada je Zidane predvodio Francusku, Trikolori su s lakoćom savladali jednako prosječnu Južnu Afriku (3:0) i Saudijsku Arabiju (4:0). Vratio se u četvrtfinalu protiv Italije, a protiv Hrvatske (2:1) i Brazila bio je prevaga na sredini terena.

Sve bolji i bolji iz utakmice u utakmicu, Zidane je ‘eksplodirao’ u finalu. Uz dva prekrasna pogotka iz teških pozicija, u potpunosti je kontrolisao i gradio igru Francuza. A Trikolori?

Čudesna ekipa. Odbivši odbranu, na čijem je golu sjajni Fabien Barthez, a u sredini ljudine, tri sjajna igrača – Didier Deschamps, Christian Karembeu i Emmanuel Petit – za navalu su konkurisale tri fudbalske klase. I kakva mora biti utakmica ako su na terenu individualisti koje pokrivaju asovi: Rivaldo, Bixente Lizarazu, Leonardo, Marcel Desailly, Bebeto, Lilian Thuram, Ronaldo, Frank Leboeuf.

I kraj svih tih fenomena jedan je tihi, povisoki mladić, upadao u oči. Zinedine Zidane.

Taj do tada već iskusni ‘ćelavko’, na bombi mišića, znao je gadno ‘vagati’. I još nešto: jednostavan, neposredan, simpatičan sa svojim žonglerstvom, popularan, sladokusac u fudbalu, na terenu Saint-Denisa, tog je dana bio čovjek Françoisa Mitterranda i Francuske.

Pred osamdeset hiljada ljudi, Trikolori su glasoviti Stade de France doveli do ekstaze: bore se za svaki komadić trave, ne posustaju, a Brazilci upadaju u zagrljaj duplih i troduplih pasova, dok su Francuzi, pod dobro zategnutom trobojnicom, briljantnim kombinacijama, pogađali mrežu Claudija Taffarela. Fotoreporteri hvataju i strijelce: Zinedine Zidane i Emmanuel Petit.

Francuzi su tih godina bili izvan europskog standarda. Taj romanski fudbal u prvom redu Italijana, Španaca, a onda i Francuza (Didier Deschamps, Robert Pirès, Bixente Lizarazu, Laurent Blanc) i uzavrela krv Crnog kontinenta i Kariba (Lilian Thuram, Marcel Desailly, Patrick Vieira, Zinedine Zidane, Sylvain Wiltord, David Trezeguet, Christian Karembeu) stvorila je sintezu koja je u jednom trenutku gotovo bila savršenstvo.

Kada je ’84. Francuska osvojila Euro, pobjedom protiv Španije, upravo su se Španci hvalili kako su zapravo oni prvaci, jer su u plavim majicama igrali Manuel Amoros i Luis Fernández, a uništio ih je Michel Platini, genijalac italijanskih korijena. Nisu li i korijeni legendardnog Erica Cantone sa Sicilije? Nepovjerljivosti u plavim očima nije bilo.

Jednostavno: Francuzi su se najbolje prilagodili svjetskom trendu maksimalne otvorenosti prema svima, da bi tih dana, barem kada je fudbal u pitanju, ubirali rezultate takve politike. Pehar euro-pobjednika 2000. podigao je kapiten Didier Deschamps, ”pravi” Francuz, iako bi samo sljedbenici nacionalističkog francuskog političara Jean-Marie Le Pena dijelili Francuze na ”prave” i ”ne prave”.

Italiji po prognozama nije bilo mjesto u finalu, ali su Azzurri ipak, i to zasluženo, stigli do rotterdamske utakmice. S nevjerojatnom su lakoćom, a što im nije običaj, jer se u prvoj fazi takmičenja u pravilu izvlače i u drugi krug ulaze ”kroz iglene uši”, prošli grupu pobijedivši sve protivnike: Tursku (2:1), Belgiju (2:0) i Švedsku (2:1).

Ni u četvrtfinalu nije bilo problema s oslabljenom Rumunijom, koja je također ”pala” s uvjerljivih 2:0, a tek u polufinalu dogodili su se problemi kojima je ime – Holandija. Sve to Azzurri su uspjeli igrom koja je bila čvrsta, disciplinovana, do najveće moguće mjere defanzivna, a u napadačkom dijelu oslanjala se i na sjajne kontranapade, s preskakanjem kreativne igre na sredini terena, budući da Dino Zoff ni u ludilu nije imao namjeru pozvati kreativce, ”desetke” poput Roberta Baggija ili Gianfranca Zole.

Imao je svoj plan, a takav se plan već desetljećima naziva jednom jedinom rječju: katanac. Ili italijanski: catenaccio. I gotovo je uspio. Italijani su svoju reprezentaciju na Euro ispratili naizgled trezveno, svjesni loše atmosfere oko ekipe, pamteći da su Azzurri u kvalifikacijama osvojili prvo mjesto ispred Danske i Švicarske samo sa bodom prednosti, te da na turnir putuju i bez dva velika aduta: Christiana Vierija i Gianluigija Buffona.

Kako su se redale pobjede, u domovini su rasle ambicije, tipično za vruću, mediteransku krv. Zoff je Italiju doveo do finala, u finalu vodio do 94. minute, kada Sylvain Wiltord postiže izjednačujući pogodak, dok je David Trezeguet razbio i mir, znanje i koncentraciju Azzurra.

Generacija talenta brani svoja shvatanja i obara protivnička

Iako apsolutno niko nije pretpostavljao, čudo se ipak dogodilo. Tricolori su priuštili svojoj naciji najgora vremena francuskog fudbala. Na World Cupu na Dalekom istoku 2002. Francuzi su pred debitantima Senegalcima, limitiranim Urugvajcima i Dancima, pali na koljenima, otkrivši svoje brojne slabosti, svoj mentalitet i boljke koje su ih mučile tokom prošlosti.

Ništa bolji rezultat nije ostvaren ni na sljedećim prvenstvima: u Portugalu 2004. u četvrtfinalnom susretu gube od Grčke 0:1, da bi dvije godine kasnije u Njemačkoj iznenadili cijeli svijet i plasirali se u već ”otpjevano” finale i dvoboj između Zidanea i Matterazija. Francuze gube nakon izvođenja jedanaesteraca, a sljedeći nastupi nisu donijeli ništa više od razočarenja.

Godinu dana nakon finala u Berlinu slava Materazzija je izblijedila, obični televizijski gledaoci finala, oni koji nisu stvarni fudbalski ljubitelji, već su zaboravili njegovo ime. A Zinedine Zidane? Nije ništa izgubio od harizme koju je imao na terenu. A fudbalu je rekao onaj toliko teški, zbogom baš tu noć na Olympiastadionu.

A onda u Saint-Denisu, devedeset minuta u novom valu: Antoine Griezmann, Dimitri Payet, Paul Pogba… Generacija talenta. A Didier Deschamps je spona između ovih i onih Trikolora.

Bio je nenadomjestiv u završnici euro-prvenstva 2000. u Belgiji i Holandiji. Svojim je radom na sredini terena olakšao posao Zidaneu i Youriju Djorkaeffu, lakonogom Thierryju Henryju i Trezeguetu. Vjerojatno je snaga volje i vjere igrača kao Deschamps pripomogla Francuskoj da ostvari preokret i u produžetku savlada Azzurre pogotkom Trezegueta. Još jedna poznata scena Deschampsa s prestižnim trofejom popratila je francusko obje­dinjavanje najvažnijih međunarodnih naslova.

Samo su još Zapadni Nijemci imali u svojim rukama svjetsko i kontinentalno zlato. Nakon 103 nastupa i osva­janja najvećih naslova više nije bilo ničega što bi ga motivisalo da ostane u reprezentaciji. Njegov ‘adieu’ Trikolorima označio je kraj najslavnije epohe francuskog fudbala.

Deschamps je uspio u onome zbog čega je i doveden – u svlačionici rastrzanoj svađama u eri Raymonda Domenecha ugasio je požar, koji je naslijedio i Laurent Blanc, razbijenu vojsku doveo je u red, zvijezdama je pokazao čvrstu ruku. Ne želeći da mu se ponovi haos kakav se desio Domenechu šest godina ranije, a potom i Blancu u Poljskoj i Ukrajini, ”strana tijela” unutar ekipe jednostavno je uklonio.

GRUPA A

EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE

Pružio je novu priliku Samiru Nasriju, rehabilitovao ga nakon što je ovaj kažnjen s tri utakmice izgona iz ekipe zbog incidenata na Euru 2008, na negativni publicitet, kojeg su Trikolori dobili tokom prvenstva 2010, podsjetio je i ”slučaj Benzema”, koji je pod istragom zbog optužbi da je umiješan u ucenjivanje Mathieua Valbuene.

Upravo je zbog toga Benzema krajem 2015. suspendovan iz nacionalnog tima, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije Deschamps objavio da neće biti ni u konkurenciji za Euro ’16. S obzirom na zahtjevne protivnike u grupi pred Deschampsom nije nimalo lagan zadatak u nedostatku napadača madridskog Reala, iako se mnogi slažu kako su Francuzi imali i sreće u žrijebu i tako izbjegli najteže protivnike u prvoj fazi takmičenja.

Svjesni su Francuzi da gram ostavljenog dojma vrijedi više od kilograma stvarnih sposobnosti, međutim, danas su izloženi na mundo-pladnjevima. Nema više skrivanja. Djela govore, fudbaler se pozna po svojim uspjesima. Ovih dana su blizu svoga ostvarenja, predvođeni novom garniturom nepresušnog izvora fudbalskih umjetnika. Potpuno otvorena igra, orijentisanost jedino na napad uzrokovali su divne predstave u ciklusu u kojoj se Francuska sjajno uklopila i na kraju se zasluženo plasirala na World Cup.

GRUPA B

REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA PORTUGALA: SANTOSOV SERVIS ZA DOSTAVLJANJE [INFOGRAFIKA]

MAROKO: NEUTAŽIVA GLAD ZA USPJEHOM [INFOGRAFIKA]

Reprezentacija Irana: U kući obojenih snova poput zmije otrovnice [infografika]

Trikolori su igrali kako treba – tamnoplavi dresovi, bijele gaćice i crvene dokoljenice Francuske – lopta u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, dribling i udarac, sve je to arsenal Dimitrija Payeta. Lucidnog Antoina Griezmanna, raznovrsnog Oliviera Girouda, nepredvidljivog Paula Pogbe, pupčano vezane Kyliana Mbappéa i Layvina Kurzawa, kao i čvrstu odbranu.

Izliječili su sve fustracije na domaćem Euru, ranije poraze i ružna sjećanja na Rio de Janeiro, Donetsk i Bloemfontein. Fudbaleri izvrsnog trenera i sjajnog stratega, postavili su se na igralištu bez imalo respekta, i na bezglave nasrtaje Jamesa McCarthyja, Gylfi Sigurðsson i ostatka društva sa sjevera kontinenta, odgovorili školskim kontranapadima.

A onda im je Portugal smotao tugu oko srca. Utonuli su u Santosovo trnje. Njihova nacija puna je razumijevanja.

Stoji iza Deschampsovih Trikolora.

Antoine Griezmann

Uspješni prodori po lijevom ili desnom krilu rezultat su spoja njegove brzine, iznimne tehničke potkovanosti i hitrih poteza. Kada je u top formi, Griezmann je prava pošast za protivničke odbrambene igrače, koji ako ga i uspiju pratiti, često ostanu ismijani nekom njegovom fintom. Od prvih fudbalskih koraka Francuz pokazuje da posjeduje nesvakidašnju fudbalsku darovitost i fenomenalne fizičke predispozije. Godinama prije punoljetnosti Griezmann je bio brzinski superioran većini prekaljenih seniora. Impresivna izdržljivost , korak od sedam milja, vrhunski dribling, top u obje noge, baratanje loptom korak do perfekcije… Nizao je bisere na Anoeti u dresu Sociedada, prelaskom u madridski Atlético zaokružio je četiri vrhunske sezone sa Atletijem, koji se pokazao idealnim proputovanjem u metamorfozi od nepoznatog tinejdžera iz francuske provincije do zvijezde svemirskog broda sa Calderóna. Sigurno je, međutim, da je njegova brzina i sjajna kontrola lopte još više osnažila ionako nedodirljivu družinu predvođenu Diegom Simeoneom.

Didier Deschamps

On je sada u novoj misiji. Dokazati da srebrna medalja osvojena na domaćem terenu na Europskom prvenstvu prije dvije godine nije ‘slučaj’ nego da se Francuska doista vraća na puteve stare slave. Premda mu to u Rusiji neće biti nimalo lako. Istesao je svoje igrače pokazavši im kako se postiže optimalna kondicija. I sam je ovisnik o zdravlju, lišen bilo kakvih poroka, pa njegovo insistiranje na fizičkoj spremi nije iznenađenje. Deschamps zaista forsira jednostavan fudbal, bez puno komplikovanja. Udahnuo je novi život reprezentaciji koja je još osjećala teške posljedice traumatičnih nastupa u Južnoj Africi. Zamijenivši Laurenta Blanca nakon Eura 2012, Deschamps se vratio na pozornicu Mundiala dvadeset godina nakon što je 1998. podigao trofej kao kapiten reprezentacije. Iako su mu kritičari zamjerali dosadan stil igre, dokazao se u ulozi selektora te zaslužio punu podršku javnosti i igrača. Deschampsa prati glas da mu je igra njegove ekipe često važnija od rezultata i da želi postići savršenstvo u igri. Naravno, to je prilično pojednostavljeno gledanje. 

Plus

U napadu se primarno traže krila, pridodaju se bekovi za stvaranje viška u napadu po bočnim pozicijama. To posebno dolazi do izražaja sa slabijim protivnicima, a takvih Francuzi neće imati na Mundialu. Igra sa bočnim loptama preko Payeta i Kurzawe, a potom i bekova koji znaju uputiti kvalitetan centaršut, bit će napadački forte. U jačim utakmicama igra ‘miriše’ na 1:0, u svakom slučaju sve ide prema dvobojima poput šahovskih partija. Taktički disciplinovano do iznemoglosti i jedan pogodak odlučuje. Francuska danas ima bogat izbor igrača iz najjačih klubova, neupitne je vrijednosti, iskustva i znanja kako se osvajaju trofeji. Za razliku od 1998. i 2000. kada su na velikim takmičenjima branili titule, sada nemaju ni približan imperativ. Disciplinovana odbrana je adut broj jedan, teško se pred njihovim golom stvaraju šanse, a kamoli postižu golovi. Francuska u svojim redovima ima igrače koji posjeduju sjajnu tehniku, motoriku, kreativan vezni red i odličnu ofenzivnu igru, te sa tim predispozicijama, na ovom Mundialu sve ispod četvrtfinala bilo bi preveliko razočarenje. 

Minus

Najveći problem Francuzima je što su rijetko kompletni, što njihovom selektoru stvara velike probleme. Ukoliko im se puno toga poklopi i zaigraju kao što su to činili na posljednjim utakmicama, penju se na vrh favorita za osvajanje naslova, no to će ići nešto teže. Mundial dočekuju u dobrom stanju, u dobroj atmosferi i s visokim očekivanjima, dok je domaća javnost poslala jasnu poruku – prema anketama oko 85% navijača očekuje prolaz grupe, a njih oko 73% očekuje da će Francuska uzeti naslov prvaka. Četvrtfinale je vrlo poželjan domet, a eventualno polufinale bi svi unaprijed potpisali. S obzirom na slabije protivnike, jasno je da se pravo lice Francuza neće vidjeti sve do faze ispadanja, jer trebali bi bez problema proći svoju grupu. Iza svih igrača je veoma naporna, maratonska sezona i baš zbog toga su na prethodnim prvenstvima Francuzi imali prevelikih oscilacija, igrali od sjaja do očaja. Sigurno će predstavljati tim za respekt, ali ne i za strah. Kako protivnici nemaju toliko nadarenih fudbalera u svojim redovima, očekuje se da će proći uvodnu grupu, no pravo je pitanje jesu li se riješili tereta podbacivanja. Imaju konstantu, na posljednjem su World Cupu prošli grupu, ali ih u Rusiji to neće zadovoljiti. Ponekad im se znaju desiti kratke ‘rupe’ u igri, odluta im koncentracija i Deschamps otvoreno priznaje da na tome mora mnogo raditi želi li do rezultata na prvenstvu.