Reprezentacija Perua. Kao u najljepšim snovima. Zaboraviti njihovu priču iz davnina, kada se Didi bavio tezom kako ostatak društva na Zelenom kontinentu posjeduje ”fantasiste”, nakon što ih kvalitetno izreklamiraju i podignu na pedijestale, vrlo brzo takve igrače proglase tehnološkim viškovima u ekipama u kojima dominiraju ”fizikalije”, odnosno luksuzom.
Brazilac se nikako nije mogao priviknuti na nove mehanizme. Usplahiren, sličan ptici koja traži otvor da umakne, raspolagao je već više nego fantastičnim velikanima.
Los Incas su se zagrijali za igru. Na početnim stranicama odigrava se zagonetan zločin, u sredini je spora rasprava, na kraju rasplet.
Nema razrješenja zagonetke, nailazi dug i retrospektivan odlomak u kojem se pojavljuju imena: Teófilo Cubillas, Hugo Sotil, Héctor Chumpitaz, Alberto Gallardo. S fudbalom do carstva Inka.
To je mogao samo Didi. Odmjereni, otresiti i onih nosnih glasova peruanskih starosjedilaca, u kojima nema ovih današnjih italijanskih izvijanja. Tih je dana njihova percepcija fudbala i artističkih poteza bila nepogrešiva. A širina paralele nameće i njihove specifičnosti.
Peru nikad neće prihvatiti defanzivu. Ideali mladosti ove ere ne prestaju pod tim temperamentom stare škole. Profesionalizam, istina, nameće zadatke, zadaci sputavaju temperamentni individualizam, ali ovi Peruanci tvrdoglavo su išarali kratkim pasom i Argentince i Urugvajce. Dobili su puno pravo glasa. Pripreme su intenzivnije, ozbiljnost udvostručena. Slava je pripala Farfánu, Guerreru, Cuevi, Floresu. Ricardu Gareci. Zadnji veliki asovi andskih Kordiljera. Oni će ostatak Južne Amerike svesti na mutnu predsliku neke nenapisane knjige.
Napisali su besmrtno djelo pomalo ad tempus vitae, poneseni zamahom rasnih strijelaca i invencijom velemajstora. Nisu zaboravili ni vlastitu nestvarnost, koja je preduvjet svake umjetnosti. Nikad nije napravljena mašina koja bi bolje obavila taj posao. Ricardo Gareca, a davno Didi, potvrdili su tu veliku peruansku moć…
Četrdeset godina prošlo je od posljednje peruanske pobjede na Mundialima, a dugih 36 od posljednje utakmice na svjetskim prvenstvima. Ricardo Gareca naslijedio je Brazilca Tima u popisu velikih trenera La Blanquirroja, a generacija Jeffersona Farfána i Paola Guerrera nastavila je niz koji su 1982. privremeno zaključili Teófilo Cubillas, César Cueto, Julio César Uribe… Veći dio kvalifikacija nacija je mogla samo vjerovati u današnji doseg, prava nada počela je živjeti tek od kraja marta prošle godine kada je krenuo ”peruanski tajfun u bijelo-crvenom”.
Početkom ciklusa zaredali su Peruanci s dva poraza, ali pobjeda u Limi nad Paragvajom (1:0), donio je promjenu na psihološkom pristupu. I dok se Ricardo Gareca snašao, Peru je u šest kola osvojio samo četiri boda. Povrede su ”napale” La Blanquirroju, nizali su se loši rezultati i povećavao zaostatak za vodećim Brazilom i Urugvajom.
GRUPA A
EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE
Vremenom se standardizovala ekipa ali čim bi došla neka od utakmica s prefiksom ”važna” Peruanci su gubili. U Salvadoru od Brazila (0:3) sredinom novembra 2015, te početkom proljeća 2016. u Montevideu (0:1), bili su dvoboji u kojima je Peru tražio priključak s vrhom i potvrdu dobre forme. Nije ga našao i zato je prvi dio kvalifikacija okončao sa sedam bodova zaostatka u odnosu na lidera, Brazil.
Bodovni manjak nije spriječio Ricarda Garecu u naumu da nastavi vjerovati kako su ”kvalifikacije duge i može se sve stići”. U reprezentaciju su pozvani Miguel Trauco i Aldo Corzo, a pojačani Peru u oktobru 2016. je krenuo u bitku ”na sve ili ništa”. U drugom dijelu ciklusa Peru je zadržao konstantu slabije odbrane, ali zato je kvalitetni pomak napravljen u napadu. Kada je krajem marta 2017, nakon utakmice s Venecuelom u Maturínu (2:2), Gareca uskliknuo ”ovo je tek najava pravog Perua”, pomislila je nacija da se selektor reprezentacije razbacuje izjavama. Ali daljni tok kvalifikacija demantovao je skeptike, Peru se strelovito uspinjao prema mjestu koje vodi u doigravanje.
Četiri su čovjeka dala pečat peruanskoj igri: Paolo Guerrero, Christian Cueva, Renato Tapia i Edison Flores. Christian Cueva se aklimatizovao nakon višemjesečnog traženja, postao je treći reprezentativni strijelac u kvalifikacijama, Paolo Guerrero je napokon zaliječio niz povreda, ”eksplodirao” je u napadu, pokazao sav raskoš talenta. Renato Tapia je novim ugovorom za Feyenoord riješio egistenciju i deblokirao kreaciju.
Edison Flores naviknuo se na novu ulogu krilnog napadača s defanzivnim zadaćama i cijeli drugi dio ciklusa, po mnogima, davao je presudni doprinos igri Perua. Jasno, uz navedeni kvartet rasla je i ekipa, predvođena autoritetima Albertom Rodríguezom i Christianom Ramosom.
Nova nepoznanica i istinska prijetnja
Posljednja utakmica bila je najvažnija, međutim da bi se uopšte došlo do situacije da zadnja utakmica kvalifikacija bude ”devedeset minuta pakla do ulaska u raj”, trebalo je i u prethodnim susretima stići do vrijednih pobjeda. Peru je nakon trinaest kola kaskao jedan bod za Kolumbijom, zato je pobjeda na Nacionalu nad Urugvajcima (2:1) ostvarena 28. marta bila prva dobivena meč lopta. Presudna utakmica, jer da su Kolumbija ili Čile zadržali, ili možda povećali prednost, ne bi Peru slavio plasman na Mundial.
GRUPA B
REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA PORTUGALA: SANTOSOV SERVIS ZA DOSTAVLJANJE [INFOGRAFIKA]
MAROKO: NEUTAŽIVA GLAD ZA USPJEHOM [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA IRANA: U KUĆI OBOJENIH SNOVA POPUT ZMIJE OTROVNICE [INFOGRAFIKA]
Nakon Bolivije (2:1) svaka je utakmica imala epitet ”ključna” jer je mjesto koje vodi u doigravanje postalo imperativna zadaća. Preko Ekvadora u Quitu (1:2), pa Argentine u Buenos Airesu (0:0), kada je 5. Oktobra Peru premijerno kupio kartu za play-off.
Možda je najteža utakmica bio dvoboj sa Kolumbijom na domaćem terenu u Limi, jedva iščupani remi (1:1), gdje je umor peruanskih junaka utjerao malu sumnju u navijače s pitanjem ”hoće li izdržati do kraja”. Nervoza se pojačala nakon autogola Davida Ospine, međutim, na konačni rasplet ovaj neuspjeh nije imao većeg uticaja, imali su Brazil i Venecuela dovoljno pameti i znanja da savladaju Čile i Paragvaj, i na taj način pruže priliku Peruancima da preko Novog Zelanda ‘čekiraju’ kartu za Rusiju.
Razumljivo, Peru je ostvario dugo nedosanjani san u drugoj utakmici play-offa, potvrdio se na Nacionalu kao reprezentacija koja zaslužuje mjesto na Mundialu. Ono što su odigrali u Limi im je bila samo potvrda, iako nisu Peruanci nimalo lagano do toga došli. Imali su za protivnika odličan Novi Zeland, ekipu koja je mogla napraviti i iznenađenje, pravo malo čudo, ali sreća je ipak bila na strani onih koji su je više izazivali.
S obje strane ulagao se maksimum, obostrano je bilo vatreno i vruće, a fudbalsko znanje potvrdilo je ugled i vrijednost novog sudionika prvenstva. Argentinac Ricardo Gareca osvježenje je potražio u vađenju Raúla Ruidíaza, a Yoshimar Yotún i André Carrillo su bili fitilj koji se upalio za konačni peruanski trijumf.
Kada je sudija Clément Turpin odsvirao kraj utakmice fudbaleri Perua su otrčali počasni krug a potom se prepustili slavlju: Jefferson Farfán upravljao je vozilom hitne pomoći s pola ekipe na njemu, izigravajući bika, a Alberto Rodríguez je pokazao svoj ”torero” talent koji je publika popratila povicima – Ole! Diskretni, ali presretni Ricardo Gareca, bio je u drugom planu, naslonjen na klupu, dok Argentinca igrači nisu odveli na centar i počeli bacati uvis.
Proslava se nastavila i putem prema centru Lime, nepregledne kolone, hiljade peruanskih navijača šampionski su milile prema Rímacu, i naravno, nikome nije bilo žao što se čeka u strašnoj gužvi. Kada se čekalo 36 dugih godina, moglo se i nekoliko sati.
Nije li Lima prvi glasnik fudbalskog Perua, koja nudi drugačiji pakleni finiš od vedeta gradova na koje se naviklo, a puni doživljaj nudi oduševljavajuća visoka inteligencija, pregled i pucanje, koji krivudaju sve do svjetskih takmičenja. Peru – furiozna kanonada super-starova – ”živa” mudrost Teófila Cubillasa, razigrano djetinstvo Nolberta Solana, lagani korak na odškrinutim vratima Héctora Chumpitaza, totalno rastrčana na mišićma Julio Césara Uribe, strategija i mudrost Didija, smirena paleta starih majstora, geometrijska mirnoća Hugo Sotila, formula kontranapada i atraktivni koktel Claudio Pizarra – baca pod noge stvorenom igrom u tri poteza. Istina, ovaj je Peru velika pjesmarica.
Ovo je neponovljiva genijalnost slavnog Roberta Palaciosa, sličnu svestranost imao je Juan Reynoso Guzmán i Percy Olivares, loptu u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, dribling i udarac, sve je to i Cubillasov arsenal. On je u svojoj fudbalskoj genijalnosti i život podredio akrobatskim linijama. U vrhu napada. Tako je i igrao. Nepogriješivi dodavač, genijalac. Lista klubova je šarolika: Alianza Lima, Basel, Porto, Fort Lauderdale Strikers, South Florida Sun, Miami Sharks. Devedeset minuta u jednom dahu.
U Teodoru Fernándezu su bijelo-crveni imali i drugih individualaca koji su se isticali ”poslovičnom” peruanskom borbenošću: bili su to Claudio Pizarro, Roberto Palacios, Nolberto Solano, Jorge Soto, Hugo Sotil, od svih najpoznatiji i najvrsniji bio je Teófilo Cubillas. Počeo je u Alianza Limi kao vođa, igrao je i za Basel, multimilioner Rudi Reisdorf kupio je Peruanca iz svog džepa, igrao je svoje, ali Basel nije Lima. Uspješno se borio u Portu, u danima kada su ovi osvojili prvenstvo 1977, da bi se na kraju vratio još jednom u Alianzu, nakon čega je napustio profesionalni fudbal i zaigrao dvoranski. Bio je izvrstan tehničar, brz igrač, koji se nije mogao smiriti u jednom društvu i to mu je omelo napredak i staloženu igru. Po svom daru i igračkim vrijednostima spada među najbolje južnoameričke fudbalere, ali nemiran duh pokvario je mnogo da nije zasjao ljepšim sjajem.
Njegovi su prodori ostavljali porušene protivnike, a golovi postignuti iz svih daljina i pozicija izazivali su beskonačne ovacije. Bio je sav sazdan od mišića, ali loptu je krotio kao baršunastom rukavicom. Dugih nogu, spuštenih ruku, nasmijanih očiju, bio je El Nene, najbolji Peruanac u istoriji. Vrijeme kada je Cubillas igrao bilo je kameno doba sportske informacije. Fudbalske vijesti dolazile bi u žurnalima, televizijski prijenosi tek su počinjali, a transfer podataka bio je spor i neprecizan. Zato je oko starih majstora ispričano toliko legendi koje nemaju veze sa stvarnošću, ali barem su nadomjestile manjak činjenica.
Cubillas je imao ‘onaj njuh’ za gol, i tu je ležala njegova snaga. Igrajući za reprezentaciju 81 put, postigao je 26 pogodaka, od toga deset na Mundialima. Karijera punih dvadeset godina. Koliko blistavih igara, onih posebnih, čudesnih, onih koji se danas ne vide ni na filmu. Postigao je u karijeri 297 pogodaka u 506 utakmica. Nikad niko od Peruanaca prije ni poslije Cubillasa više od toga.
Jakim udarcem, boljom tehnikom vladanja lopte, većom prodornošću nego Alberto Gallardo, isticao se Héctor Chumpitaz, napadač Universitarija. Bio je tipičan libero, naoružan snagom, dobrim oduzimanjem lopte, priličnim dodavanjem i neobičnim smislom za odlučno pucanje. To je nesmiljeni borac koji neustrašivo ulazi u gužve, ne štedi protivnika, probija se naprijed, nema respekta pred protivnicima, koji su uvijek tražili priliku za pucanje. Bio je pravi čuvar, koji je znao za samo jednu dužnost – sačuvati vlastiti gol. A njegov je udarac bio itekako neugodan za golmane. Nogomet je napustio 1984. godine.
Snažni, atraktivni i – dosljedni nemogućim loptama
Kao što su Peruanci u prvim danima dali nekoliko izvanrednih odbrambenih igrača, tako su isto odgojili nekoliko sjajnih napadača. I svi su navalni igrači bili vrsni tehničari. To je tradicija peruanskog fudbala, oduvijek se gajilo za oko lijepu i tehničku igru. Uz klasne fudbalere: Joséa Velásqueza, Víctora Beníteza, Juana Reynosa Guzmána, Juana Seminarija, Raula Gellera, odgojili su Peruanci brojne napadače među kojima najljepša mjesta osvajaju: Teodoro Fernández, Claudio Pizarro, Nolberto Solano, Roberto Palacios i, naravno, Hugo Sotil.
El Cholo Sotil je bio brz igrač, sjajan tehničar, s dobrim udarcem i uopšte s mnogim vrlinama vrsnog napadača. U onim godinama kada se nisu često igrale međunarodne utakmice Hugo Sotil je 62 puta igrao za reprezentaciju i postigao 18 pogodaka. Osim brzine isticao se Sotil i izvrsnim prelaženjem protivnika. Uspješno je driblao, ponekad znao i pretjerati, pa je po tome bio poznat kao Chumpitaz. Fudbal je napustio krajem osamdesetih, kao i mnogi iz njegove generacije: Chumpitaz, Cubillas, Rubén Toribio Díaz.
Ono što nije imao Sotil, imao je Claudio Pizarro, napadač Deportivo Pesquera, Alianze, Werdera, Bayerna, Chelsea i Kölna. Taj je igrač uz odličan udarac bio i neobično prodoran. Sličan je po toj vrlini ‘bijelom’ Teodoru Fernándezu. Pizarro je bio duša u napadačkim sposobnostima reprezentacije. Kao što su Alberto Gallardo i Hugo Sotil radili sve za Cubillasa, tako su Rinaldo Cruzado i Nolberto Solano radili za Pizarra. Jedina razlika bila je u tome što je Pizarro i sam znao mnogo toga pripremiti, a to je opet nedostajalo Sotilu.
Uvijek je Pizarro tražio nove puteve u mogućnosti napada. Nikada nije igrao po nekom planu, tražio je kombinacije s kojima će smesti protivnika i trudio se da fudbalska igra ne poprimi šablonu, kao što je slučaj s današnjim savremenim sistemom. U tome je imao velikih zasluga, makar se u reprezentaciji nalazio danas nenadmašni Jefferson Farfán. Ipak se njegov profinjeni ukus nije mogao složiti s mladenačkom silovitošću, vatrenim potezima i sirovom odlučnošću Farfánovih napada.
Pizarro je marljiv igrač, koji je već onda rado pomogao onima otraga. Bori se snagom moći, zabija bez naprezanja, traži svugdje lakoću i one poteze koji neće odmah donijeti ploda, nego koji će biti posredno iskorišteni. Pizarru se može osporiti brzina, može mu se u manjak upisati i pretjerano kombinovanje, možda bi se u napadača velike vrijednosti razvio da nije prerano napustio Callao, rodni grad i svoju domovinu.
Možda je baš Pizarro imao čitav niz vrlina, koje bi ga uzdigle u red najboljih peruanskih fudbalera, ali nemiran duh uzeo je kompletnu njegovu igru i prebacio je odbijenoj lopti Starog kontinenta. Uz 85 peruanskih ”kapa”, 550 klupskih utakmica. Čak i šestostruki prvak Bundeslige s münchenskim Bayernom. Danas igra na Müngersdorferu, u dresu Kölna.
I Nolberto Solano je igrač velikih klubova. Počeo je u Sporting Cristalu, odakle je prešao u Boca Juniorse, za koje je nastupio godinu dana i onda je 1998. otputovao, a da se nije vratio. Nema sumnje da je na svom lutanju Nobby Solano stekao zlatnih iskustava, da je mnogo toga naučio, da je očvrsnuo, ali jedino je St James’ Parku poklonio svoj neosporni fudbalski dar. U Newcastleu, lijepo građen, okretan i siguran gospodar lopte. Jednostavno, prodoran igrač s dobrim udarcem. Bio je to fini tehničar, možda i jedan od najboljih što su ih Peruanci imali, miran i pristojan fudbaler. Bio je ponos, ne samo Newcastlea, nego i brojnih klubova engleske periferije.
Danas se lijepo vidi kako Ricardo Gareca zna srediti redove, kako svojim pametnim vodstvom smiruje duhove opterećene uzrujanošću radi važnosti utakmice. U bitnim mečevima za plasman na Mundial imao je velikih zasluga, da je Peru zasjeo na čelo najboljih fudbalskih reprezentacija Južne Amerike. To je tradicija Perua da u svim linijama svoje ekipe neprestano ima osrednje igrače, ali dobre i pouzdane fudbalere koji se kao pojedinci nikad ne ističu previše, ali koji u reprezentaciji daju mnogo.
Zanimljiva ekipa koja stasa podno Carstva Inka, a koja će na svojim plećima morati iznijeti sav teret Mundiala nagomilan proteklih decenija. Selektor Ricardo Gareca sastavio je ekipu od materijala koji mu je bio dostupan, a da talenta i kvalitete ima dovoljno slažu se – svi! Jednoglasno!
André Carrillo i Renato Tapia budućnost su Perua, uz pomoć kapitena Alberta Rodrígueza, prekaljenih veterana Jeffersona Farfána i Paola Guerrera, povratnika Yoshimara Yotúna, te Christiana Cueve, mladići poput Miguela Trauca, Miguela Arauja, Luisa Abrama, Edisona Floresa, Beto da Silve, Cristiana Benavente, Andyja Pola i ostalih lakše će preboljeti sve mundo-bolesti. A cilj ostaje isti – ostati što duže na Mundialu.
Neće biti lako, nikada nije ni bilo, ali za realizaciju najveće od Garecinih želja dosta je preduvjeta krucijalnog značaja. Najveća je odgovornost sigurno na selektoru, na njegovom odabiru igrača i taktike za susret sa Danskom. Vrlo važan faktor su i povrede. Upravo su kvalifikacijske utakmice ukazale kako se u ekipi limitiranom kvalitetom, izostanak samo dva-tri prvotimca osjeća kao veliki hendikep. Osim velikog srca, peruanska bi reprezentacija u dvoboj sa Dancima trebala investirati i – bistru glavu. Čini se da im je poslastica bilo pucanje na pripremnim utakmicama protiv Hrvatske (2:0) i Islanda (3:1).
To dakako podrazumijeva besprijekoran odnos i politiku ”čistih računa”, razrješenje svih dvojbi oko famoznih premija. Licemjerno je, pa čak i amoralno, raspravljati o toj temi na prvenstvu. U ovom delikatnom trenutku za peruanski fudbal niko nema pravo na grešku.
Artizam je polazište s kojeg Ricardo Gareca bira junake svojih priča, ponajviše iz onih podneblja u kojima su tehnika i njene finese pred fizičkom i trkačkom spremom igrača. Opredijeljen je više individualcima nego kolektivu, a njegov interes za utakmicu u cjelini dolazi do izražaja samo ako je igra osmišljena, lijepa, otvorena i korektna, nesputana varijantama i protivničkim taktičkim računicama.
Ovo je prvenstvo namijenjeno La Blanquirroji i njihovoj nepomućenoj radosti.
Jefferson Farfán
Oskarovski film, za Oskar kvalifikacija. Vjerovatno ni Roberto Palacios niti Teófilo Cubillas ne bi imali šta za reći: ”Foca” je iskazao hrabrost u ludim količinama kada se otrgnuo Marquinhosu, Vidalu, Benítezu, Godínu. Igrač i šampion, čovjek i simbol: predivno otkriće, razglednica ”na etnu” koju Peru ponosno može poslati po svijetu. Za sjećanje: kada hoda izgleda poput konobara. Ovo su neobični dani koje Farfán proživljava u sjedinjenju sa svojim prvim Mundialom. Borba onoga koji ne želi popustiti. Ali i hrabrost onoga koji će se ukloniti prije nego mu to drugi savjetuju. Odlaskom iz Schalkea pokazuje da, iako nije šampion, ostaje dragocjeni igrač, dinamičan i s dobrim tehničkim vrijednostima. Za preporuke, upitati Garecu, koji je upravo s njim napravio pothvat da začini peruanski mundo-nastup. Istinska klasa u tijelu Supermana, nije prigrlio ”Oscar” France footballa, ali ponekad više od nagrade vrijedi aplauz, a njega je bilo u nebrojeno navrata. Farfánu toga nije manjkalo kao drugima, pa može živjeti zadovoljan i vedar, čak i bez francuske krunidbe. Položaj za koji je izgleda predodređen, ali koji nikad neće biti njegov ako ne odluči prestati igrati.
Ricardo Gareca
Osnovna crta Garecova karaktera sastoji se u jednoj jedinoj riječi – u upornosti. Tu je izvor fanatičnosti i tvrdoglavosti, nečega što mu, naravno uz beskrajni trenerski talenat, omogućava toliko trajanje u vrhunskom svjetskom fudbalu u konkurenciji u kojoj zaista samo rijetku opstaju. U toku cijele igračke karijere nezaobilazna njegova crta je emotivnost, koja ga je mnogo puta sputavala i zaustavljala na pobjedonosnim pohodima. Mnogi su bili svjedoci da je Argentinac često ‘pucao’ jer se nije znao suzdržati, smiriti… Kada vaga pluseve i minuse, Gareca ne bez ponosa ističe da je njegova ekipa odlučnošću, hrabrošću i rastrčanošću premašio Didijevu mundijalsku ”umjetničku galeriju” i da, što se toga tiče, njegovi momci nisu hendikepirani. Argument o važnosti mundo-nastupa svakako će potaknuti Argentinca, suočenim s opštim i pojedinačnim željama i imperativima, da bi još jedno izostajanje s grandioznih revija osmine finala poljuljalo, pa i ozbiljno nagrizlo, postignuća iz Meksika ’70. i Argentine ’78. Nije jednostavno, ali moglo bi se izvesti. Preko Danske i Australije…
Plus
U zanimljivom ciklusu Peruanci su pobjegli od scenarija koji su im mnogi predviđali. Niko se u posljednjih devedeset kvalifikacijskih minuta nije poigrao lukavošću, što je i logično, jer onaj koji misli da je lukaviji od drugih, na najboljem je putu da bude prevaren. Mnogo je razloga zbog kojih se Peru plasirao na Mundial. Selektor je znatno osnažio svoju kompoziciju, Paolo Guerrero, Edison Flores i Christian Cueva bitno su poboljašali igru reprezentacije, pripomogavši da bijelo-crveni uđu u strahoviti pobjednički niz. U takvom kontekstu odlučujuću snagu nikako nije mogla imati ni suha činjenica da je Čile imao jednak broj bodova, ali i dva gola manje. U dramatičnoj završnici Peru se izdigao jer je u pozadini imao i snagu totalno združenih tribina, koji su u bijelo-crveno jedro puhali jače od najjačih vjetrova Tihog okeana. To je konačni faktor uspjeha, nacija Perua, njihovo nastojanje da igrače motivišu pri čemu su u nekoliko navrata prešli granicu sportskog ponašanja, ali su sveukupno izgurali La Blanquirroju na pedijestal svjetskih reprezentacija. I svaki pokušaj da se neko usudi okititi i prikazati kao zaslužniji, dovest će do neizbježnog raskola, koji može uzdrmati tek utvrđene temelje kule Perua.
Minus
Činjenica jest da Garecova odbrana ne pruža velike garancije, tim prije što će igranje na Mundialu predstavljati rizike za neiskusne odbrambene igrače. Osokoljeni kvalifikacijskom ”dugom devetkom”, tj. bodovima iz dvije utakmice s Argentinom te tri boda sa Urugvajom, peruanski strateg prebire i po problemima. Svjestan je da reprezentacija nije ono što je bila sedamdesetih i osamdesetih, opterećuje ga klupska nestandardnost nekih aktera, još više invazija povreda koja ne zna stati. U takvim okolnostima nije jednostavno postaviti ni formaciju ni model, ni izbrusiti stil kojim su Peruanci oduševili Zeleni kontinent. Neupitno je da u Rusiji treba isukati požrtvovnost oplemenjenu borbenošću, predstaviti se načinom koji ničim ne odstupa od imidža nadobudnih Danaca. Bude li tako, zašto ne bi isplivala objektivno veća kvaliteta Garecovog ansambla? Nije pametno zavaravati se navodnim danskim limitima, ne radi se o tradicionalnom ”danskom dinamitu” kojem Gareca mora suprostaviti jedanaest ”deminera”. Nadu umanjuje urođeni strah od sudara s ‘pokretnim blokom’, bojazan povećava istina da agresivcima Peruanci ne uzvraćaju pravom mjerom.
