Ahmed Bosnić, novinar i putopisac: Za pet decenija posjetio 150 zemalja

Svaka knjiga me vodila po svijetu pa sam prvo obišao sve zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Put me vodio i dalje od Bliskog istoka, prvo u Aziju. U Kini sam bio 1981. godine kada su kineski naučnici u pustinji našli jaje dinosaurusa. To je bila svjetska tema. U to vrijeme je Kina bila zatvorena zemlja, kaže Bosnić

Piše – Vesna Bešić

Ahmed Bosnić (74), bosanskohercegovački novinar, publicist i istraživač tokom putovanja koja su počela davne 1966. godine posjetio je više od 150 zemalja svijeta. Upoznao je kulture, narode, ali i brojne tajne zemalja od istoka do zapada, od Afrike, do Azije…Poznat je po novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizovao proteklih desetljeća. Sve je počelo 1966. godine kada je kao 25-godišnjak služio vojni rok i bio član odreda nekadašnje jugoslovenske armije na Sinaju koji je bio pod zastavom Ujedinjenih nacija (UN).

“Sinaj kao poluotok je vrlo zanimljiv i nudi različite priče koje su pune historijskih događaja, od činjenice da je prema Bibliji Mojsije na Sinajskom gorju primio deset Božijih zapovijesti do toga da je preko Sinaja vodio karavanski put hadžija koji su iz egipta i Afrike išli prema Meki i Medini. Tamo sam proveo oko osam mjeseci kao urednik odredskog vjesnika i tada sam imao već neko iskustvo i želju za putovanjima”, ispričao je Bosnić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Upoznavajući Bejrut i Kairo, upoznao je i neodoljive piramide i tako ušao u neka svoja propitivanja o civilizacijama koje smo naslijedili. Prvi je bio Egipat, ali se nakon toga širilo njegovo interesovanje. U novinarstvu, u njegovo vrijeme, kako kaže, svi osim njega su čeznuli da izvještavaju iz skupštine.

“Bio sam slobodni novinar. Mogu reći da sam cijelu Jugoslaviju upoznao baš pješačeći u različitim okolnostima. Sarajevsko novinarstvo je možda dalo najznačajniji prilog jugoslavenskom novinarstvu. Novinarstvo za mene nije bio samo posao, nego zadovoljstvo”, prisjetio se Bosnić prvih godina u kojima je radio kao novinar.

Želeći da bude što svježiji na tom polju i da ima što više čitalaca, počeo je sa različitim serijalima koji su u sebi nosili jednu vrstu misterije. Tako je napisao i knjige “Sve misterije svijeta”, “Misionari iz svemira: istina o letećim tanjirima”, “Dan kada su učenjaci umirali”, “Tajne iščezlih civilizacija”.

“Svaka knjiga me vodila po svijetu, pa sam prvo obišao sve zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Put me vodio i dalje od Bliskog istoka, prvo u Aziju. U Kini sam bio 1981. godine kada su kineski naučnici u pustinji našli jaje dinosaurusa. To je bila svjetska tema. U to vrijeme je Kina bila zatvorena zemlja”, prisjetio se Bosnić.

– Od Južne Amerike do Tibeta i Filipina –

“Uskoro sam počeo da putujem i u Južnu Ameriku, zanimale su me Inke i tamošnja mjesta i civilizacije. Kako sam putovao tako sam i svake godine izdavao jednu knjigu. Sklad između mojih putovanja i pisanja prati me do danas. Mnogo me zanimalo i alternativno liječenje, pa sam putovao na Tibet da bih upoznao neke recepture koje na Zapadu niko ne zna. Putovao sam i na Filipine da bih pisao knjigu o filipinskim čudotvorcima koji operišu rukama i koji navodno liječe mnoge bolesti. Na putu sam se uvjeravao u neke stvari, a u neke i nisam”, ispričao je Bosnić.

 Kao novinar opredijelio se za teme koje su zanimale cijeli svijet. Nije imao, kako je kazao, konkurenciju u tadašnjoj Jugoslaviji.

“Prvo putovanje, nakon Sinaja 1966. godine, bilo je da sam sjeo u automobil i vozio do Kuvajta koji je tada bio vrlo zanimljiva zemlja. Te 1971. godine putovao sam tri dana od Sarajeva do Kuvajta. Moram reći da me Kuvajt fascinirao. Vratio sam se jer sam želio da obiđem Jordan, Irak i obalom da uđem u Libanon, pa onda preko Sirije ponovo u Tursku i prema Bosni. To je sa jedne strane bilo zanimljivo putovanje, a sa druge strane sam sebe uvjerio da mogu putovati i sam, bez ikoga”, istakao je Bosnić.

Želeći da i dalje putuje imao je sreću da je upoznao ljude koji su bili isto tako znatiželjni i spremni da putuju po svijetu.

“Moj prijatelj profesor Enver Imamović izračunao je da smo do sada obišli 150 zemalja. Ja ne vodim statistiku, ali moram reći da smo neke zemlje posjećivali i dva puta. Nosim iskustva da nije dobro posjećivati bilo koju zemlju dva puta. Prvi put kad je upoznate ona u sebi nosi tu neku orginalnost, uzbuđeni ste jer ste došli na cilj, a drugi put vidite da je to uostalom turistička zemlja u koju može svako doći”, pojasnio je Bosnić.

– Plemena koja nisu upoznala bijelog čovjeka – 

Njegova posljednja putovanja su vezana za predjele koji se rijetko posjećuju, kao što je Papua Nova Gvineja.

“Teško je danas doći na Papua Novu Gvineju gdje imate preko 1.000 divljih plemena. Mnoga od njih nisu upoznala bijelog čovjeka i mnoga od njih nisu naviknuta da ih neko posjećuje. To je drugi po veličini otok na svijetu. Postoje prostori gdje uistinu niko nikada nije došao. Ako imate sreće pa dobijete dozvole i uputite se tamo onda ćete upoznati potpuno drugi svijet. To nema nikakve veze sa normalnim životom, to je nešto potpuno novo”, ispričao je Bosnić.

Nije mogao direktno reći koje je najljepše mjesto koje je posjetio za više od pet decenija, jer je svako mjesto lijepo na svoj način. Međutim, volio bi živjeti na Pacifičkim otocima, koji su, kaže Bosnić, raj na Zemlji.

“Glavni grad Kašmira je prelijep grad. Do njega se teško dolazi, a tamo je sve jeftino. Spavanje košta dva dolara. Posjetio bih ga ponovo. Međutim, rado bih posjetio i Cusco. Kada smo tamo bili prvi put nije bilo električne energije. Tamošnje krčme su još imale lampe od petroleja, svijeće…”, objašnjava naš sagovornik.

Posebno putovanje bilo je u Lasu na Tibetu. Tamo je imao osjećaj kao da je u oblacima. Prema njegovim riječima, Tibetanci su ugodan, miran, gostoprimljiv narod. Sve će učiniti da vam ugode. Bosnić noću nije mogao spavati, jer je ostao zadivljen zgradom koja se nalazila prekoputa, koja je imala 1.000 soba i, kako kaže, kao da je bdjela među zvijezdama.

Prošle godine posjetio je Tursku u kojoj se, prema njegovim riječima, svake godine otvori 150 arheoloških nalazišta.

– Raskoš Turske i gostoprimstvo Indonezije –

“To znači da je ona kolijevka civilizacija koje su živjele na prostoru Bliskog i Srednjeg istoka. Ako ste arheolog i istraživač ona je raskošni predio gdje ćete zadovoljiti sve svoje želje”, pojasnio je Bosnić.

Posjetio je i Amazon i Tajland i tvrdi da je svaki kraj u svijetu lijep na svoj način. Svaka zemlja se doživljava na drugačiji način.

U uživanju u ovim za naše pojmove dalekim krajevima nije ga spriječila ni krađa koja se dogodila u Indiji.

“Prije nego što krenete na put, neke stvari morate znati. Kao gost morate da se uklopite u zakone i običaje zemlje u kojoj se nalazite”, poručio je Bosnić.

Prije dva mjeseca vratio se sa posljednjeg putovanja iz Indonezije.

“Iz Indonezije nosim sjajne utiske. To je zemlja koja zna da ugosti. Možete spavati u bilo kojoj vrsti prenoćišta. Indonezija je zemlja sa najviše vulkana i mi smo radili priču o tome”, ispričao je Bosnić.

Na putovanjima je upoznao plemena koja, moglo bi se reći, i izumiru, ali koja sa sobom nose tradiciju. Pripreme za ova putovanja počinju i mnogo prije samog puta.

“Za prva putovanja smo se mnogo ozbiljnije pripremali, plivanje, planinarenje, ponekad smo pod šatorima na Bjelašnici provodili dane, biciklizam… Imali smo i medicinsku pratnju i kontrolu. Posljednjih godina smo se malo razmazili, pa mislimo kao stari istraživači da možemo sve podnijeti. Međutim, ja sam se osvjedočio da godine čine svoje. Za ta daleka putovanja čovjek treba mnogo više da se sprema”, ispričao je Bosnić.

Planirano je da sljedeća ekspedicija bude u Maroko, koji je također zanimljiva zemlja.

– Kad je Sahara bila zelena –

“Sa Marokom bi završili priču o istraživačkom projektu Atlantida, a s druge strane bi otvorili novo poglavlje, novu temu kao što je planinski masiv Atlas i ono što on pamti, a pamti i vrijeme kada je Sahara bila zelena”, pojasnio je Bosnić.

Ove godine izdat će i prvu knjigu putopisa i smatra da je to njegov najzanimljiviji i najozbiljniji projekat unatoč tome što je napisao 40-ak knjiga.

“Putopis možda na neki način i izumire zbog interneta… Ipak, mislim da vrijedi zapisati jedno vrijeme i kada si putovao i ono što si doživljavao na različitim područjima. Pri kraju sam te knjige”, ispričao je Bosnić.