Anksioznost – osjećaj nespremnosti pred životnim situacijama

S anksioznosšću, navode psiholozi, čovjek se počne susretati veoma rano, dok je još beba, a osjećaj nesigurnosti koji se tada može javiti, može uticati na samopouzdanje i odnose s ljudima tokom cijelog života. Ipak, određena doza anksioznosti može biti i dobra za čovjeka, jer na taj način uči zaštititi sebe i sebi drage ljude od realne opasnosti koja postoji.

O anksioznosti, njenom ispoljavanju u životu ljudi, od najranijeg djetinjstva pa kroz cijeli životni vijek, oblicima samopomoći, a posebno u vrijeme pandemije koronavirusa, te organizacijskoj psihologiji za Anadolu Agency (AA) govorila je Asima Bratanović, psihološka savjetnica u edukaciji za psihoterapeuta te osnivačica psihološkog savjetovališta i psihoterapije Care4Me.

”Jedan interesantan opis anksioznosti dao je doktor Zoran Milivojević, koji je rekao kako je anksioznost trema pred životom, i anksioznost se upravo može tako i opisati, kao nespremnost osobe da se suoči s nekom životnom situacijom“, pojasnila je Bratanović u razgovoru za AA.

Dodaje kako je anksioznost osjećanje tjeskobe, nesigurnosti, nemira, straha što su ujedno i njeni simtpomi.

“Osoba može osjećati i na tjelesnom nivou neke simptome poput ubrzanog lupanja srca, stezanja mišića do te mjere da to postane bolno, drhtavicu, vrtoglavicu, glavobolju, sve su to neki psihološki simptomi koji se mogu manifestovati na fiziološkom nivou“, rekla je Bratanović.

Navodi kako se anksioznost najčešće javlja u situacijama kada je osoba izložena novoj životnoj fazi kao što su: upis u vrtić, školu, fakultet, izlazak na ispit, udaja, promjena posla, odlazak od roditelja, putovanje, trudnoća, porođaj, generalno širenje porodice, odnosno sve one situacije u kojima osoba može procijeniti da nije spremna i nema kapacitete da se s njima iznese.

Bratanović se osvrnula i na razliku između patološke i normalne anksioznosti.

”Patološka anksioznost je kada je osoba zaista spremna i posjeduje sve kapacitete, vještine i sposobnosti da izađe na kraj sa situacijom i svim životnim situacijama, ali ona procjenjuje da ne može, te osjeća tjeskobu i strah. Patološka je kada ne postoji u realnosti neki objekat ili situacija, dešavanje, bilo šta na osnovu čega osoba može osjećati blagi strah ili tjeskobu, nemir. Jedan od uslova za patološku anksioznost, odnosno generelizrani anskiozni poremećaj, je da je anksioznost prisutna šest ili više mjeseci, da je konstantna, svakodnevna, a da ne postoji u realnosti neki objekat, situacija koja uzrokuje anksioznost”, rekla je Bratanović.

Normalna anksioznost se javlja u situacijama kada osoba može procijeniti uzrok, razlog zbog kojeg osjeća neki strah.

– Mindfulness: Živjeti u sadašnjem trenutku, neopterećeni prošlošću i budućnošću-

Osvrnula se i na mindfulness – prirodnu sposobnost svakog čovjeka da bude svjestan svega što se događa u sadašnjem trenutku i da to može prihvatiti sa suosjećanjem, odnosno na miran i opušten način.

”Mindfulness je jako poznat koncept u svijetu, ali kod nas još uvijek nije. Do te je mjere poznat u svijetu da se negdje u školama koristi kao dio kurikuluma, uključen je u školski sistem i djeca pohađaju jednu vrstu mindfulnesa ili imaju vježbe/treninge iz Mindfulnessa, zato što je Mindfulness u bukvalnom prijevodu – svjesna pažnja. Budistički način života i budizam je bio nešto što je preteča mindfulnessa, shvatanja i način života koji potiče iz budizma je nešto gdje je nastao mindfulness jer mindfulness znači osviještenost odnosno živjeti u sadašnjosti, živjeti u ovom trenutku, neopterećni prošlošću, neopterećeni budućnošću. Mindfulness je prisutnost u ovom momentu. Treniranje pažnje, svjesnosti, a to znači da ne funkcionišemo po auto-pilotu, već da smo svjesni stvari koje radimo”, navela je Bratanović.

U kratkim crtama, pojašnjava ona, mindfulness je svjesna pažnja odnosno življenje u sadašnjem momentu.

”Prihvatanje stvari onakvim kakve jesu, nedonošenje zaključaka o stvarima na osnovu prijašnjih iskustava. Kada se desi neka situacija, ili tek treba da se desi, da je mi ne procjenjujemo unaprijed“, navodi Bratanović.

Pojašnjava kako je specifično za čovjeka da namaštava budućnost i unaprijed razmišlja o onome što bi se moglo desiti zbog čega anksioznost i jeste prisutna u ljudima.

”Mi se unaprijed plašimo situacija koje se mogu desiti i zato osjećamo tjeskobu, nemir, jer nas je strah nečeg što još uvijek nije ni došlo. Minfulness nas uči tome, da ne razmišljamo unaprijed, ne donosimo zaključke unaprijed, nismo opterećeni svojim mislima već da smo prisutni u situaciji u kojoj se ona dešava i da donosimo zaključke o situaciji tek u momentu kada se ona dešava, da se ne plašimo nečeg da će biti loše, zašto što smo nešto slično doživjeli u prošlosti, već da smo prisutni u tom momentu“, rekla je Bratanović.

Osvrnula se i na povezanost joge i meditacije s mindfulnessom te kazala kako je poenta prihvatiti misao i nastaviti dalje.

– ”Nije anksioznost uvijek negativna“ –

Upitana da li zbog situacije nastale pojavom koronavirusa, ljudi češće osjećaju anksioznost i traže pomoć u proteklih šest do sedam mjeseci u odnosu na raniji period, Bratanović je rekla kako se ljudi u posljednje vrijeme češće javljaju i raspituju za opciju psihoterapije kako u lično tako i u ime bliske osobe, zbog misli da je neko previše obuzet strahom i mislima o pandemiji.

“Najvažnije je da shvatimo da ovo što se trenutno dešava, s ljudima, s većinom populacije, nije anksioznost na način na koji mi razgovaramo o njoj, već je realan strah. To nije patološka anksioznost što se trenutno dešava, to je anksioznost koja je OK. Nije anksioznost uvijek negativna. Anksioznost nam služi za to da se zaštitimo od prijeteće situacije. Umjerena doza anksioznosti je dobra za ljude, jer da nema anksioznosti, odnosno doze straha, mi se ne bismo znali zaštititi, ne bismo pobjegli, koristili akcije koje koristimo kada se trebamo zaštititi od nečeg što u nama izaziva strah, od opasnosti. Trenutna anksioznost koja je sada među ljudima nije patološka, to je sasvim OK, jer ljudi imaju realan strah od nečega što realno postoji. Strah od nečega što je objektivno tu, nisu sebi umislili nešto jer namišljaju da bi se nešto moglo desiti, već imaju realan objekt pred kojim osjećaju strah, a to je virus. Ono što pogoršava situaciju, što možda utiče na ljude koji već imaju tendenciju da osjećaju često anksioznost ili generalizirani anksiozni poremećaj je to što je koronavirus nešto što ima nejasne simptome i neizvjesna je. Što i ako imaš simptome, možda nemaš koronu, i ako imaš koronu, možda nemaš simptome. Upravo to je ono što povećava anksioznost i strah kod ljudi“, pojasnila je Bratanović.

Dodala je kako je za očekivati da virus izazove dozu anksioznosti i strah kod svih ljudi, a anksioznost se povećava samim tim što je virus neizvjestan i sve u vezi njega je neizvjesno.

”Anksioznost sama može imati i ima simptome koji su vrlo slični onima koji se iznose kao simptomi koronavirusa, jer nekad i simptomatski anksiozni ljudi mogu imati povišenu temperaturu, nemir, znojenje, drhtavicu, to se sve donekle iznosi i kao simptom korone, a ujedno je i simptom anksioznosti. Ta neizvjesnost, to što se nama nešto može desiti, a i ne mora, hoće li se desiti nekom našem, sve su to stvari koje kod ljudi izazivaju realne strahove i opravdane”, rekla je Bratanović.

Dodala je kako u tim situacijama ljudima savjetuju u određenoj dozi reduciranje izloženost informacijama, odlazak na terapiju, ali i posvećenost hobijima.

”Dobro je reducirati izloženost medijima, konstantnim informacijama na portalima, tv… Ako ih osoba reducira, a i dalje je teško da kontroliše svoje misli, da se odupre mislima koje je proganjaju ‘možda imaš virus, možeš prenijeti na svoje, pogotovo ako osoba živi s možda bolesnim roditeljima, tu se povećava strah’, pa se pojavi osjećaj krivice jer ona može ugroziti sebi bliske ljude, savjetujemo da osoba radi nešto drugo, da se okupira. Čitanje je super način samopomoći, izlazak u prirodu, aktivnosti kada osoba izađe u prirodu kao što je branje gljiva, voća…, kreativni rad, sport… Poenta je da kada pokušavamo oduprijeti se nečemu, pronaći način da okupiramo misli i vrijeme negdje drugo“, rekla je Bratanović.

– Anksioznost kod djece: Važno razgovarati s djetetom i pružiti mu osjećaj sigurnosti-

Govoreći o anksioznosti kod djece Bratanović je rekla kako je nju veoma teško prepoznati jer djeca još uvijek nemaju tu sposobnost koju imaju odrasli ljudi da na jasan način izraze svoje emocije.

”Kada su u pitanju djeca, jako je teško procijeniti da li je riječ o anksioznosti, tako da može se desiti da se tek kasnije otkrije da je dijete bilo anksiozno, a roditelji su mislili da se dijete samo nečeg boji. Kada su u pitanju djeca – najvažniji je razgovor s djecom i odnos oba roditelja i djeteta. Važno je da djeca osjećaju sigurnost“, rekla je Bratanović.

Dodala je kako na terapijama s klijentima često razgovaraju o njihovom djetinjstvu, jer se u tom periodu veoma često javljaju uzroci koji se mogu ispoljiti kasnije na različite načine.

“Roditelji, nesvjesno i nikada namjerno, mogu napraviti neke greške, a jedna od grešaka može biti upravo ta da ne dozvoljavaju djetetu da jasno iskaže šta mu se dešava“, rekla je Bratanović.

Osvrnuvši se na trenutnu situaciju uzrokovanu pandemijom, pojasnila je kako je djeci neophodno objasniti, u mjeri u kojoj je to moguće, šta se dešava, jer situacija u kojoj ljudi moraju nositi maske, online nastava, smanjeni kontakti s bliskim ljudima, kod djece mogu izazvati strah i anksioznost, pošto im je sve to novo i nepoznato.

”Najvažnije je, u bilo kojoj životnoj situaciji, a sada govorimo i o pandemiji, je da se s djecom razgovara, da im se pokuša što jasnije i koliko je to moguće, da dijete razumije, na što jasniji način objasniti šta se dešava i da dijete ima što jasniju sliku toga. To se odnosi na bilo koju životnu situaciju“, rekla je Bratanović.

Govoreći o anksioznosti kod djece koja se javlja u vrijeme polaska u vrtić, te druge situacije koje nisu vezane za specifičan period, Bratanović smatra i kako je osim razgovora s djecom važan odnos roditelja i djeteta koji se kreira mnogo ranije.

”Prva anksioznost koju dijete osjeti je dok je još beba. Ta separacijska anksioznost gdje beba odnosno malo dijete zna da ne može preživjeti bez roditelja i zato osjeća veliku anksioznost, veliki strah jer je suočeno s tom mišlju ‘ako roditelj ode, ja neću preživjeti’“, rekla je Bratanović.

Navodi kako je zdrav odnos pun razumijevanja, sigurnosti, ljubavi i podrške izrazito važan za dijete i razvija se mnogo prije odlaska u vrtić/školu.

”Djeca koja osjećaju tu sigurnost u odnosu između roditelja i njega, možda osjećaju blažu anksioznost kada dolazi do upisa u vrtić, do odvajanja od roditelja“, rekla je Bratanović.

Navela je kako je prilikom odlaska u vrtić, kada dijete i dalje osjeća anksioznost, važna terapija.

Osvrnuvši se na situacije u kojima se roditelj odvaja od djeteta kao što je odlazak u kupovinu, obavljanje obaveza… Nikako se ne treba ”iskradati“, kaže, već je neophodno djetetu objasniti da će se roditelj vratiti i da ga ostavlja u sigurnim rukama.

”Ako dijete živi u uvjerenju, da kada mama ode, da je ono nesigurno, ili da se mama neće vratiti ili je rekla da će se vratiti za sat, a vraća se sutra, ako dijete ima duboko uvjerenje nesigurnosti, ono će se ispoljiti pri upisu u vrtić. Te stvari se ranije trebaju raditi i djetetu pokazati da ‘mama kad god ga ostavi, ostavlja ga u ruke nekoga s kim je siguran”, rekla je Bratanović koja je i sama mlada mama.

Smatra da je za djecu dobro postepeno ih privikavati na odvojenost od roditelja i omogućavati im da vrijeme provode s drugim roditeljom ili članom porodice, odnosno osobi koja im je poznata.

“Na taj način dijete postepeno dijete uči da bez obzira što mama nije tu, ‘mama će se vratiti, ona me voli, ja sam tu siguran’. Dosta djece uopšte ne pokazuju anksizonost prilikom upisa u vrtić jer su imali prilike da budu s drugim ljudima i vježbaju nekako tu odvojenost i promjenu te steknu osjećaj sigurnosti”, rekla je Bratanović.

– Anksioznost na poslu: Za osjećaj sigurnosti potrebna organiziranost i jasna hijerarhija-

Upitana da li su ljudi određenih profesija izloženiji anksioznosti, Bratanović je rekla kako ona može biti izraženija i prisutnija među pozicijama koje su direktno nadređene nekim drugim ljudima ili gdje od njihove odgovornosti i pozicije ovise drugi ljudi kao što su menadžeri, zdravstveni radnici…

”S povećanjem odgovornosti se povećava i anksioznost. I zdravstveni radnici jer su konstantno izloženi da ne samo rezultati nego i životi drugih ljudi ovise o njihovoj stručnosti. Generalno, kada je u pitanju psihologija na poslu, organizacijska psihologija, ono što se traži i preporučuje kompanijama je uređenje hijerarhije. Jasno komuniciranje zadataka, jasno komuniciranje odgovornosti, zdravi odnosi, jasno izdefinisana klima koja vlada na poslu, jer ukoliko postoje nejasnoće u hijerarhiji. Primjerice ako ste uposlenik pa ne znate kome se obratiti, ko vam je direktno nadređen, čija ste odgovornost i ne postoje protokoli. Sve to može da izazove anksioznost kod zaposlenika”, rekla je Bratanović.

Savjetovala je razbijanje stigme oko traženja psihološke pomoći i obraćanja za psihološku pomoć.

“Koliko god čuli o tome, čitali o tome, uvijek će im nedostajati jedan segment, a to je da neko drugi razgovara s njima konkretno o njima i njihovom problemu. Koliko god čitali o nečemu što osjećate, bilo da je to anksioznost, problemi na poslu, ili problemi u odnosima, bilo šta s čim se ljudi suočavaju ili se pokušavaju educirati, i sami sebi pomoći, to je super i pohvalno, ali mi uvijek pozivamo ljude da se obrate za psihološku pomoć jer je to potpuno normalno“, rekla je Bratanović dodavši kako samo nekoliko seansi mogu biti ključne za promjene u životu.