Englezi su bili ponosni na svoj Wemley, Nijemci na berlinski Olympiastadion, Škoti su se kitili sa svojim Hampden parkom na kojem je 1960. igrana i najveća utakmica Kupa europskih šampiona između madridskog Reala i Eintrachta iz Frankfurta.
A onda je, za četvrto Europsko prvenstvo, Belgija gurnula svoj Heizelstadion, na kojem će dvije decenije kasnije, na finalnoj utakmici Kupa šampiona između Juventusa i Liverpoola i u najvećoj katastrofi kontinentalnog fudbala, poginuti 39 ljudi, većinom italijanskih navijača.
Belgija je otvorila svoju dušu, sretna poput djeteta, a Heysel je blistao. A, onda, šok. ”Mali debeli” je ušutkao Aleksandra Ponomareva. Bio je to Elf Helmuta Schöna, priča Gerda Müllera koja će ići iz generacija u generaciju. Zanimljiva svakom novinaru, svakom fudbalskom strastveniku…
SR Njemačka
SR Njemačka odsustvovala je s prva dva Europska prvenstva, no unatoč tim propustima u sljedećim je godinama to višestruko ispravila. SR Njemačka je jedina država koja je kontinentalni trofej osvojila više od jednom. Prvi od tri europska naslova zaslužila je ’72. i to s možda najjačom ekipom koju je uspjela okupiti u cijeloj svojoj istoriji. Taj je uspjeh ostvarila u prvom izdanju prvenstva u kojem su se odazvale sve europske države.
Godine 1970. igrali su Nijemci možda i najljepši fudbal na Mundialu u Meksiku, gdje je u polufinalu ispala nakon produžetaka protiv Italije, a ’74. je na svom terenu postala svjetski prvak. Četvrto euro-takmičenje smjestilo se upravo između ta dva svjetska nastupa i to s jednakim uspjehom za SR Njemačku.
Završnica u Belgiji
Na završnici u Belgiji uvjerljivo je slavila, osvojivši prvi od svoja tri dosadašnja naslova najbolje reprezentacije Starog kontinenta. Svi ti uspjesi su sasvim logični jer su Zapadni Nijemci tada imali vjerojatno najbolju generaciju u svojoj istoriji. Još i danas, 44 godina kasnije, imena Gerda Müllera, Franza Beckenbauera, Paula Breitnera, golmana Seppa Maiera i Güntera Netzera svakom ljubitelju fudbala itekako su dobro poznata, a nisu to bili i jedini majstori koji su tih dana igrali za Elf.
Ponajbolji igrači münchenskog Bayerna (Maier, Breitner, Hans-Georg Schwarzenbeck, Beckenbauer, Uli Hoeneß i Müller) pojačani vrhunskim majstorima iz Borussije Mönchengladbach (Netzer, Herbert Wimmer i Jupp Heynckes) uz Horst-Dietera Höttgesa, Erwina Kremersa i Jürgena Grabowskog bili su nedostižni za bilo koju europsku i svjetsku reprezentaciju u to vrijeme, a u istorijskoj analizi vjerovatno bi vrlo visoko kotirali na vječnoj tabeli najboljih fudbalskih ekipa.
U takvom fudbalu otvorenog germanskog garda Nijemci su bez poraza prvo prošli grupu, u kojoj su im protivnici bili, tada vrlo snažna Poljska s Robertom Gadochom i Włodzimierzom Lubańskim, dvije godine kasnije treća na svijetu, Turska koja još nije bila kvalitetna kao što je to posljednje dvije decenije godina, kao i stari dužnik Albanija koju su Nijemci ovoga puta po očekivanju dvaput pobijedili.
Ostavili su Nijemci dojam ekipe u kojoj prevladava oprez i umjerenost, unatoč visokim pobjedama u Schönovoj ekipi nije bilo euforije, činjenica je da su nakon prethodnih kvalifikacija za Euro ’68. podigli samopouzdanje i ostali smireni. Elf je tih dana oduševljavao sjajnim prelaskom iz centralnog dijela terena u završnicu. Jasna koncepcija Helmuta Schöna potvrdili su kvalitetu i snagu njemačke reprezentacije i još jednom demantovala sumnjičave.
No, prave su poslastice stigle u nastavku takmičenja.
Sovjetski Savez
U takmičenju po grupama Sovjetski Savez je uspio uzvratiti svom dužniku Španiji za poraz u finalu osam godina ranije, a Mađarska je prvo mjesto u svojoj grupi uspjela izboriti ispred Bugarske, Francuske i Norveške. Illovszkyjeva ekipa otarasila se frustracija iz prošlosti i vjera u bolje nastupe bila je sve veća.
Nisu za Mađare ni Galski pjetlovi predstavljali nepremostivu prepreku, u toj se ekipi krio potencijal koji još nije bio naplaćen. Gostujuća pobjeda nad Francuskom donijela je još bolju atmosferu, ali i Illovszkyjeve momke napunila još većim samopouzdanjem. U Pešti, poslije utakmice Mađarske i Norveške (4:0), bio je Illovszky dugo ozaren u licu.
Jugoslavija je bez poraza prošla nezgodnu grupu u kojoj se našla s Holandijom, Istočnom Njemačkom i Luksemburgom. No, Plavi su riješili sve probleme u prve četiri utakmice. Prvo su oteli bod Holandiji u Rotterdamu, potom slavili u Luksemburgu, zatim u Splitu svladali Holandiju, da bi sve bilo zaključeno pobjedom u Leipzigu nad Istočnom Njemačkom.
Holandija je tada već u svojim redovima imala Johana Cruyffa, što joj ipak nije pomoglo u dvobojima s Jugoslavijom, ali se barem pošteno revanširala malenom Luksemburgu za sramotan poraz u kvalifikacijama za Euro 1964. Ovoga puta Holanđani su ih svladali s ukupnih 14:0, odigravši obje utakmice na holandskom tlu. Od tih 14, pet pogodaka postigao je Cruyff. Jedan je potez, ne više, oduvijek bio sasvim dovoljan za ovog virtuoza.
Nakon sjajnog starta Jugoslavije, uslijedilo je nevjerojatno opuštanje i u sljedeće četiri utakmice ”plavi” nisu postigli niti gol. Dvaput po 0:0, protiv Istočne Njemačke i Luksemburga još se mogu opravdati osiguranim prvim mjestom u grupi, ali neefikasnost kao navika ostala je i u četvrtfinalnim utakmicama. Sovjetski Savez je bez problema osigurao igranje na završnici turnira s 0:0 u Beogradu i 3:0 u Moskvi.
Ovaj je sastav Aleksandra Ponomareva imao snagu, znanje i moć da se nadmeće s najboljima. Tražili su Sovjeti sreću u napadu, sa žarom i zalaganjem Konjkova, igrali su tih dana brz fudbal s presingom, a lopte su osvajali već na protivničkoj polovini terena. Istina, znali su Sovjeti i izgubiti, samo je bio ključan način poraza. Odbacuju i pomisao da bi asovi jučerašnjice igrali i u Belgiji.
U ostalim četvrtfinalnim dvobojima Belgija je iznenadila Italiju (0:0, 2:1), dok je Rumunija dugo odolijevala Mađarskoj i poklekla tek u majstorici u Beogradu (2:2, 1:1 i 1:2).
Glavna se stvar odigravala na Wembleyu. Predvođena nadahnutim vezistom Günterom Netzerom, Njemačka je porazila Englesku s 3:1 (0:0 u Berlinu) i tako joj se po drugi put ”osvetila” za nepravedni poraz u finalu World Cupa 1966. Prvu je zadovoljštvinu dobila dvije godine ranije, na meksičkom Mundialu, kada je porazila Engleze u četvrtfinalu s 3:2, a idućih će desetljeća još četiri puta izbaciti svoje najveće rivale sa Svjetskih ili Europskih prvenstava (1972, 1982, 1990, 1996. i 2010.).
U Nijemcima je prevladavala strašna samouvjerenost. Schön je težio igri i kontroli lopte na sredini terena, čvrsta i kompaktna ekipa u odbrani, agresivna i brza u transformaciji, nametnula se kao prvi favorit za osvajanje prvenstva. Odličan su dojam Nijemci ostavili u kvalifikacijama, a Schön je dokazao da ima resurse upustiti se u borbu za naslov kontinentalnog prvaka.
Završni turnir dodijeljen je Belgiji, no izraziti favoriti bili su Nijemci i Sovjeti. Ekipa SSSR-a, sa osovinom kijevskog Dinama (Evhen Rudakovv, Anatoly Konjkov, Vladimir Troshkin, Viktor Kolotov i Vladimir Onischenko) teško je pogotkom Konjkov savladala Mađarsku u Bruxellesu, dok su Nijemci sa dva gola jedinstvenog Gerda Müllera tukli domaćine u Antwerpenu. Domaćini ”final foura” ipak nisu imali snage za nove velike pothvate i morali su se na kraju zadovoljiti trećim mjestom.
Finalni meč SR Njemačke i Sovjetskog Saveza, odigran samo 27 godina nakon razarajućeg rata u kojem su ove dvije zemlje zajedno izgubile preko 30 miliona ljudi, bio je srećom oslobođen političkih konotacija. Snažni Nijemci, većinom sastavljeni od asova iz, u to vrijeme uvjerljivo dva najbolja kluba Bayerna i Borussije Mönchengladbach, bili su uvjerljivo uspješniji od protivnika koji je osnovu svoje ekipe našao u kijevskom Dinamu.
Gotovo za sat
Sve je bilo gotovo za samo sat vremena u kojima je nezaobilazni Gerd Müller postigao dva gola, dok je jedan dodao Herbert Wimmer. Omaleni Müller bio je ujedno i najbolji strijelac finalnog turnira gdje je u dvije utakmice postigao čak četiri gola, a najbolji je bio i ukupno, računajući i kvalifikacije sa 11 pogodaka, samo dvije godine nakon Mundiala u Meksiku gdje je Bayernov centarfor također bio najbolji strijelac, postigavši tada čak deset pogodaka.
Mülleru zasigurno pripadaju zasluge za veliki uspjeh, trkački i taktički na nivou, čvrst u duelima, jako je dobro parirao protivnicima. Oprostiti se od reprezentacije ili ostati, to je bila dvojba koju je sam morao riješiti, ali navijači su mu ”upute” već tada pružili. Lagani dodir koji oduševljava sve, Weltmeisterschaft 1974. u nekom vječnom bljesku i ona Müllerova žalosna najava za povratak kući.
Belgija ’72. bila je samo početak fantastične serije Nijemaca, koji će u sljedeće četiri decenije pokupiti još dva zlata i tri srebra. Njemački selektor, Helmut Schön, dvije će godine potom europskom naslovu dodati i svjetski i tako ući u zlatnu knjigu njemačkog fudbala.