Makedonci imaju najbolju muziku na svijetu – to misli Johnny Štulić, Japanci koji su molili Jadranku Stojaković da im, sem bosanskih, pjeva i makedonske pjesme i brojni ljubitelji etna širom svijeta
Dok hodate Ohridom bijelih blještavih kuća, činit će vam se da je grad nanizan na padine oko jezera, baš kao da je sav od čuvenog ohridskog bisera.
Grad svjetlosti
Nad Ohridom, zagledana u grad stoji Samuilova tvrđava, sa kulama i zidinama, uramljena nebom tako da izgleda kao da više i nije od ovoga svijeta. Od ovoga vremena doista i nije, ona je svjedok makedonskog srednjevjekovlja, sagrađena potkraj pretprošloga milenija, kada su i ova zemlja i ovaj grad bili dio velike Samuilove imperije. No, ova tvrđava nije najstariji spomenik u Ohridu, koji se nekada zvao Lychnidos (Lihnidos) – što znači „grad svjetlosti“. U centru Ohrida nalazi se koloseum iz rimskog doba, sa veoma očuvanim stepenicama-sjedištima onovremenih gledatelja, sa nekoliko izlaza za gladijatore i životinje, koji će vas slikom prenijeti u jedno slavno doba. Današnje ime Ohrid vjerovatno je nastalo sa dolaskom Slavena, od riječi „vo hrid“, što znači „na brdu“.
Stanovnici Ohrida tvrde da u gradu i okolini ima pravoslavnih crkava koliko je dana u godini. Premda ćete teško saznati njihov pravi broj, već dok obiđete dvije tri, činit će vam se da ne pretjeruju. Da biste ih sve obišli, zbilja vam je potrebna godina. Ona koja se neizostavno mora vidjeti je Crkva Svete Sofije – vani se vidi moć historije, a u akustičnosti unutrašnjeg prostora (posebno kada se slušaju pravoslavna duhovna ili klasična muzika) osjeti snaga duha. Zato je često mjesto vrhunskih koncerata. U Ohridu obiđite i Crkvu Svetog Klimenta, a ako možete – otiđite i do obližnjeg mjesta – Svetog Nauma, vidjeti i tamošnju istoimenu crkvu i manastir. Za ovoga sveca vežu jedno čudo: kažu da mu srce još kuca u zagrobnom kovčegu, jer je za života činio mnoga čuda. Crkve su građene u lijepom, sivom, hrapavom kamenu, što im daje osebujan izgled i podsjeća na vrijeme kada su Kliment i Naum, učenici Ćirila i Metodija, širili pismenost i kršćansku duhovnost, u okviru Ohridske književne škole, koju smatraju prvim univerzitetom slavenskih naroda.
Mirno jezero
U centru grada nalazi se devetstoljetno stablo javora, kojeg zovu Ćinar. Kraj njega je prelijepa fontana, a nedaleko od njih Ali-pašina džamija iz 16. stoljeća, koja se svojom bjelinom savršeno uklapa u ovaj svijetli grad – a on doista blješti, baš kao da je bijeljen skupa sa onim platnom iz čuvene starogradske makedonske pjesme. Zajedno sa jezerom još 1980. godine, Ohrid je uvršten u baštinu UNESCO-a.
Ohridsko jezero je jedno od većih jezera Evrope, a posebno je zanimljivo i zbog geografske izoliranosti, starosti i brojnih endemičnih životinjskih vrsta. Ljepota jezera okruženog visokim planinama, neobičnih boja koje se mijenjaju tokom dana, još jednom potvrđuju kako priroda pravi najraskošniji stage i najsjajniji lightshow. Kao da je pravo makedonsko more, na njegove plaže se ljeti sjati na hiljade turista i domaćih i stranih, ponajviše iz Srbije. Kupača ima na svakom zamahu u jezeru, preplanulih golaća na svakom koraku na plaži, pa se u tom pogledu Ohrid ne razlikuje mnogo od nekog primorskog mjesta. Zamjerke turista su što ne mogu naći smještaj blizu plaža, već u okolnim mjestima, što zahtijeva prijevoz, ali… ko u Ohrid dođe zbog sunčanja, neka se malo i provoza. Uostalom, taksi je jeftin, pa, dok ste u gradu, ne morate rentirati auto.
Kupanje u jezeru je možda uobičajeno, ali izniman je doživljaj ploviti po njemu. Noćno „krstarenje“ ljeti u organiziranim grupama je lijepo, ali je neuporedivo ljepše kada iznajmite čamac na vesla (i čamdžiju, po potrebi) u nekom od manjih mjesta u okolini, ili u Ohridu, negdje u podsezoni, pa zaveslate jezerom – kao da zaplovite pjesmom.
Za srce muzika, a bogami i hrana
U Ohridu, naime, morate zaploviti i muzikom. Iako najveći broj turista čini omladina i oni će danju po plažama i baštama slušati Tošeta Proeskog, pravi je grijeh da budete u Ohridu (i Makedoniji, bilo gdje), a da slušate ono što se vrti i u kafiću u vašem susjedstvu. Ako već ne boravite tamo u vrijeme „Ohridskog leta“ ili zaista brojnih kulturnih događanja, potražite restoran u kome ćete čuti izvornu i starogradsku makedonsku muziku. U mnogima je donedavno bilo skoro uobičajeno da orkestar večer započne i završi sa „Biljana platno beleše“. Makedonci imaju najbolju muziku na svijetu – to misli Johnny Štulić, Japanci koji su molili Jadranku Stojaković da im, sem bosanskih, pjeva i makedonske pjesme, i brojni ljubitelji etna širom svijeta. Čuti je u Ohridu, kako šeće kroz uličice i bruji niz kaldrmu, poseban je užitak. Ako i ne nađete mjesto sa takvom muzikom, kupite neki CD – gledajte da su na njemu snimci Nikole Badeva ili Petranke Kostadinove, zauvijek ćete se sjećati i Ohrida i Makedonije i voljeti ih. Na jezeru koje odmara dušu, slušajte muziku za srce i dušu.
U tim restoranima biste, dakako, trebali naručiti i kakvo makedonsko jelo – recimo nadaleko čuvenu ohridsku pastrmku ili još čuvenije tavče na gravče („so pet kebabče, so luti paperki i leb“) – košta koliko porcija ćevapa u Bosni. Ali, njegovu popularnost opasno je ugrozilo jelo nazvano seosko meso: nekoliko vrsta mesa kuha se „nagusto“ sa sitno sjeckanim crvenim i zelenim paprikama, lukom i mnoštvom začina. Tajnu pripreme domaćini vam neće otkriti, ali će vam ga rado pripremiti ako vas ugoste u svom domu. Inače, većina makedonskih jela je svečanost za vaša nepca, možda zato što je i voće i povrće puno „vječnog makedonskog sunca“.
Denari, denari
Turiste će možda iznenaditi neke stvari u Ohridu – cijene (osim voća i povrća) su vrlo visoke, u odnosu na prosječnu makedonsku plaću od 250 eura. Kafa se gotovo nigdje ne može popiti za manje od 110 denara (što je nešto manje od četiri marke). Začudit će ih i makedonska kategorizacija hotela, jer hotel sa pet zvjezdica nema bazen, trafiku sa štampom i slično.
Novac je najbolje mijenjati u mjenjačnicama kojih ima na svakom koraku. Naime, rijetko kada će vam konobar u kafiću ili restoranu, čak i kada plaćate eurima i kada ih on ima, vratiti kusur u istoj valuti. Natrag možete dobiti samo denare.
Zanimljivo je i da je Makedonija zemlja u kojoj sve vrste lijekova, uključujući i antibiotike, možete kupiti bez ljekarskog recepta i po vrlo niskim cijenama.
Ohridski biseri
U Ohridu možete kupiti lijepih suvenira, mahom rezbarene i grnčariju. Međutim, ono što je nadaleko čuveno i prava posebnost Ohrida su biseri, koji su po gradu dobili i ime. Od ovih bisera izrađuje se nakit – minđuše, ogrlice, narukvice, koji se može kupiti po cijeni od par stotina do nekoliko hiljada denara. Ohridski biseri se dobijaju na umjetan način, od sitne krljušti male ribe plašice, koja živi u Ohridskom jezeru i rijeci Crni Drim. Prema starom uputstvu, koje je danas poznato samo dvjema-trima ohridskim porodicama, tanki listići krljušti slažu se jedan uz drugi, a onda se odlažu i stoje u posebnim uvjetima dok se ne formiraju bobice biserja, jajastog oblika. I ovi biseri pokazuju da Makedonci nerado otkrivaju tajne svojih umjetnosti – bila ona izrada nakita ili gastronomija.
