Ono što je propustila generacija Zvonimira Rašića na Weltmeisterschaftu 1974, ostvarila je ekipa Guusa Hiddinka, predvođena Harryjem Kewellom i Timom Cahillom, tri decenije kasnije. Reprezenacija Australije je tada već imala svjetski fudbalski pedigre, ali takvom uspjehu ipak se niko nije nadao. U konkurenciji Brazila, Hrvatske i Japana, ko bi tipovao na ekipu s malo poznatim mladićima Down Under.

Mark Schwarzer, Lucas Neill, Craig Moore, Jason Culina, Brett Emerton, Josip Skoko, Mark Viduka, Mark Bresciano i Zeljko Kalac nadvisili su jedanaest dobro istreniranih, dobro plaćenih profesionalaca Zlatka Kranjčara.

Australijanci su čitali lekciju i Japancima. Smanjili su jaz triju fudbalskih škola. Talenat i rad uzeli su ‘krunu’ u Stuttgartu i Kaiserslauternu. 

Trideset godina čekani drugi krug našao se pod nogama Socceroosa. Da uspjeh nije bio plod bilo kakve slučajnosti ili trenutne slabosti protivnika Australci su dokazali i protiv Azzurra. 

Ta će im mudra strategija Hiddinka osigurati zlatno mjesto u australskoj fudbalskoj istoriji, doseg koji će biti cilj još mnogim generacijama. 

Namjera je bila očita. Australijanci žele svjetsku scenu, kojeg sjaja, za takav početak, nije bilo bitno. Australija je napokon postala konkurentna. Ali, s Pimom Verbeekom bi se karte drugačije miješale, zato što bi se smjesta odrekao usluga umornih i zdravstveno problematičnih veterana, a pozvao bi u Afriku svoje pulene i miljenike Joshua Kennedyja i Michaela Beauchampa.

Trenerska filozofija temeljena na bespogovornoj disciplini i besprijekornoj fizičkoj pripremi prihvaćena je i od igrača kao presudni uvijet napretka. Pokazalo se da strah nije bezrazložan. Treneri ne mogu dati ideju. S idejom se dolazi. A na zbrisanim australskim ulicama, ona je sve uža, sve tanja…

U Australiji danas caruju neki novi mladići, tesali su ih ponajbolji treneri, nekadašnje legende Socceroosa, a već se u Rusiji moraju suočiti s medijskim pritiskom i rezultatskim imperativom.

Odrastanje preko noći najbolnije je, ali i najdragocjenije iskustvo. Ova je generacija jednostavno prisiljena – ponajmanje svojom krivicom – učiti baš na svojim pro­pustima.

Ange Postecoglou je krenuo od nule, ”preciznim” ali vrlo bolnim rezom, uklonio ”zaraženo” i ”staro” tkivo, ali je ”rana” još uvijek otvorena, sporo zacjeljuje. Mlađa generacija Socceroosa izloženi je svim, ponajprije nega­tivnim, uticajima sa strane, ”vanjskom i unutrašnjem neprijatelju” koji ne štedi nikoga.

GRUPA A

EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE

Nadu pruža njihova zrelost i svijest o tome u kojoj se poziciji nalaze. I vjera u sebe, a to je najvažnije. Svjesni su koliko vrijede – a vrijede i znaju puno – pa su uvjereni kako će iz ostataka i pepela ”stare” Australije kao mitska ptica Feniks izniknuti nova generacija Socceroosa. Samo što će za konačni uzlet i potpunu afirmaciju morati potražiti neku svoju ”Njemačku”.

Australijanci ovih dana seciraju svoj fudbal. Istina, na rukama mase, ali već podosta vremena prekrižen u notebooku klasnih reprezentacija. Junaci blistave igre u kojoj je nekada sve išlo od jedan, munjevito, hitro, bez zastoja, lijepo i djelotvorno, što poznaju svaki ćošak najljepše sporedne stvari na svijetu, jednostavno su ostali dosljedni svom fudbalu. Pune dvije decenije ni koraka naprijed. Šablon. Okeanija drobi neposredno razaranje jedne slave i žestinu temperamenta ugušenog u taktu kombinacije snage i sujetne individualnosti.

I još jedna istina: anglosaksonci danas plaćaju danak toj interpetaciji fudbala. Nemaju ideju, ispred latinske tehnike, akrobatike i bravura, germanskog posjeda lopte, otmjene igre i visoke individualnosti, nametnuli su tempo, kombinatoriku, s naglašenom ofanzivom i prenaglašenim praskom krvi, istina, uzbudljivo, dramatično, ali bez reda i velikih rezultata. Sa stogodišnjom fudbalskom tradicijom, Australija je dala briljantne igrače, ali bez većih nacionalnih uspjeha.

U Sydneyju su protiv Sirije odigrali vrlo dobru utakmicu, a bilo je biti ili ne biti. ANZ stadion nije bio pun, dosta praznih mjesta suge­risalo je nepovjerenje Australijanaca u snagu reprezentacije. Ayman Hakeem nije mijenjao početni sastav, igrali su najbolji koje ima, a Ange Postecoglou odlučio se na promjenu formacije i sastava. Načeti Tomi Juric ostao je na klupi, napa­dački dvojac bili su Tim Cahill i Mathew Leckie, Mark Milligan se vratio na korektora vezne linije, a Socceroosi su zaigrali s četvorkom u odbra­ni.

GRUPA B

REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA PORTUGALA: SANTOSOV SERVIS ZA DOSTAVLJANJE [INFOGRAFIKA]

MAROKO: NEUTAŽIVA GLAD ZA USPJEHOM [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA IRANA: U KUĆI OBOJENIH SNOVA POPUT ZMIJE OTROVNICE [INFOGRAFIKA]

Australijanci su krenuli otvorenim gardom, međutim, u početnim minutama nije bilo prilika na ni jednoj strani. Ipak, nakon samo pet minuta Sirija je preuzela ini­cijativu, pokušala je kratkim pasovima unerediti australijsku obranu, Tamer Haj Mohamad je podvalio Omaru Al Somi, koji je pobjegao Milosu Degeneku. Al Soma, refleksan do napetog luka, nanizao je dvojicu Australijanaca, i lob udarcem, sa osam metara, prebacio Mathew Ryana.

Devedeset minuta na trenutak pomalo neobične utakmice

Ubrzo su Socceroosi usposta­vili ravnotežu, čak su bili i agilniji, neko­liko prodora Mathewa Leckiea i ubačaja bili su vrlo opasni, ali Tim Cahill je bio prenizak u skoku, pa Ibrahim Alma nije imao previše posla. I tek u desetoj minuti Australijanci su stvorili prvu opasnu situaciju pred golom Alme, Leckie je prošao i vratio za Robbie Krusea, ali njegov udarac završio je u bloku, slična akcija desila se dvije minu­te kasnije, ponovo je centarfor Bochuma pucao i ovog puta su Sirijci blokirali u posljednji trenu­tak.

Pritisak se isplatio, prvo su Sirijci uspjeli izbiti s crte nakon pokuša­ja Cahilla, zatim je Cahill, nakon Leckievog nabacivanja uspio glavom donijeti veliku radost Socceroosima. Australija je konstantno napadala, ali tek je u 23. minuti opet zaprijetila i to u dva navrata. Prvo se Cahill probio u kazneni prostor, došao do gol-crte i lukavo zapucao iz mrtvog kuta. Almu na taj način nije uspio prevariti.

Ubr­zo potom Mark Milligan je opalio sa tridesetak metara, a Alma je bio spreman, dok je u sljede­ćoj minuti Robbie Kruse sa dvadesetak metara pucao preko gola. I onda se i Sirija malo trgnula i odigrala vrlo lijepu akciju. Al Soma i Oday Al Jafal odigrali su dvostruko dodavanje, Mahmoud Al Mawas je krenuo prema golu i zapucao s ruba kaznenog prostora. Nije to ipak bio previše opasan pokušaj, Mathew Ryan je odbranio bez problema.

Već u sljedećoj minuti opet je bljesnulo pred australijskim golom. Hamid Mido je ubacio za Al Somu, koji je iz prve pucao sa deset metara, ali loptu nije pogodio dobro i ona je otišla visoko iznad prečke. Do kraja poluvremena još samo dvije prilike. U oba navrata, zaprijetio je Al Soma. Situacije su djelovale opasno, ofanzivac Al-Ahlija bio je u dobrim pozicijama, ali oba puta njegovi udarci nisu imali silinu i Ryan je uspio sačuva­ti svoju mrežu.

U nastavak su oba selektora ušla sa nepromijenjenim forma­cijama. Sirija je kre­nula otvorenijeg garda, češće je dolazila pred protivnički gol. Ali zato je ostavljala i puno više prostora. U 51. minuti Australijanci su krenuli u kontru koju je povu­kao Leckie, podvalio je loptu Cahillu, ali ipak malo prebrzo.

Sirija je nasta­vila s napadima, Tamerom pokušaj s ruba šesnaesterca završio je preko gola, a pro­dor Al Soma ponovo je sjajno zaustavio Mathew Ryan. Golman Australije do sredine drugog dijela nije imao razloga za intervenciju, a onda je priliku imao Omar Midani, ali njegov udarac sa dvadestak metara završio je u naručju australijskog čuvara mreže.

Socceroosi su krenuli s izmje­nama, James Troisi je izašao zbog povrede, ušao je Nikita Rukavytsya. Odmakom vremena Australijanci su preuzeli inicijativu i rizik, jer druge ionako nije bilo, i krenuli po doigravanje posljednjeg kruga kvalifikacija. To je donijelo u produžecima ner­vozu kod Sirijaca, koji nisu uspjevali izaći iz svoje polovine, što je rezultovalo crvenim kartonom za Mahmouda Al Mawasa.

Australijanci su nakon toga, jednostavno, pojurili terenom. Igrali su s više žara, dobivali duele i lovili Honduras. Iako visinom manji, Cahill je svaki vazdušni duel u šesnaestercu Sirije, dobio na ‘čitanje’. Čvršći, snažniji, otporniji, na kraju je fudbalere Aymana Hakeema ‘dignuo’ na tu skočnost. Cahill je grmio od snage. I dok mu je lopta prilazila, osjeća svog čuvara iza sebe, dubinska lopta prelijeće Zahera Midanija i pada Cahillu na čelo. Pogodak, jasno – 2:1!

Nakon toliko muke radost je bila još veća. Proradio je onaj iracionalni dio, ”zaboravilo” se na objektivni umor, iscrpljeno tijelo išlo je preko realnog maksimuma, inspirisalo je hrabrost i postalo ključni faktor. A ključni faktor Socceroosa u pobjedi nad Sirijom imao je kratko i jasno, svjetski poznato ime i prezime – Tim Cahill.

Kada nije bilo dovoljno to što je po stoti put svojom fudbalskom genijelašću tjerao i svoje i protivnike da ple­šu kako on diriguje, kada je završilo regularnih devedeset minuta, Mathew Leckie promašio, a Ibrahim Alma se doimao nepoderivo samo­pouzdano, ”Tiny Tim” svijetu je demonstrirao kako je u režiserskoj stolici ne samo dok se igra nego je – velemajstor koji režira i pogotke.

U tom otvorenom sudaru ”do istrebljenja”, božica Fortuna mu se naklonila i zbog toga što je lopta strpljivo, bez pretjeranog jurcanja, zadržana na zemlji, kada se strpljivo čekalo da Sirijci “ispadnu iz filma”. Zapravo, nije se, što je uobičajeno Australijancima, inzistiralo na ”bananama”, čekalo se. Kao što je scenarij ponudio, u produžecima. Ali se isplatilo.

Presudila su dva iznimna detalja, dva ”kratka spoja” u Hakeemovoj pozadini, detalji kojima su Sirijcima gurnute dvije knedle u grla. Bilo je to poentiranje koje je uvje­tovalo da potoci piva Down Under poteku ispunjeni srećom. U deliriju se slavilo Tima Cahilla i njegove Socceroose, fenomenalnu ekipu, koja je tek protiv Hondurasa zakoračila najsvjetlijim zvjezdanim stazama.

Los Catrachos su bili goropadni, apso­lutni gospodari na stadionu Olímpico Metropolitano, ali nedostajao im je vrhunac fudbalske igre. Gol. To je cijela, nevje­rojatno jednostavna priča koja je presudila pobjednika u Sydneyju. Sami su sebe osudili na taktiku sklupčanog ježa, a 77 hiljada ljudi gledalo je Postecoglouovo društvo koje protivnika lomi nadigravanjem, ekipu koja gleda prema naprijed, napada, dominira posjedom lopte i svakim četvornim metrom terena.

Australija je prema očekiva­njima na ANZ stadionu opravdala ulogu favorita protiv Hondurasa. Socceroosi su slavi­li 3:1 i tako bez većih stresova osigurali plasman na Mundial. Za razliku od susre­ta u San Pedro Suli, selektor Australije Ange Postecoglou nije mogao računati na povrijeđenog Massima Luonga. U napadu su uz Tima Cahilla priliku dobili Aziz Behich i Mathew Leckie, dok je Jackson Irvine ostao na klupi za rezerve.

Socceroosi – razigrani pobjednici

Socceroosi su otpočetka krenuli u potpunu ofanzivu, ali takav je pristup urodio plodom tek početkom drugog poluvremena. Mile Jedinak, čiji osmijeh blista među svim tim Australijancima, precizno je naciljao donji ugao Donisa Escobera, a lopta koja se provukla kroz sve te silne noge, pogađa Henryja Figueroa, koji je trzajem lijeve noge i refleksom skrenuo u vlastitu mrežu. Nastavak dvoboja prošao je uglavnom u ritmu prvog polu­vremena, a Australija je rutinski odradila ostatak posla. Pita­nje pobjednika riješeno je praktič­no petnaest minuta prije kraja susreta.

Bilo je prilično prašine oko nesmotrenog starta Bryana Acoste, ipak argentinski sudija Néstor Pitana pokazuje na bijelu tačku. Najbolji pojedinac u redovima Australije, Mile Jedinak, šalje loptu u neobranjeni dio mreže. Zagrižljivost opasnosti kao da je nategnula svaki mišić Los Catrachosa. Munjevita reakcija Robbie Krusea, podmetnuti čepovi Johnnyja Palaciosa i još jedan jedanaesterac.

Mile Jedinak, čovjek čudesne mirnoće, veznjak broj petnaest na žutoj majici, na svoj je način povukao očekivani potez: lopta na usni i već se vrti na bijeloj tački. Jedinak gleda Escobera ispod oka, upiljio se sav u njega, zalet mu je kratak. Tehnika i majstorija pojedinca opet je na sceni. Socceroosi su dobili zadovoljštinu. Na slavljeničkim usnama jedna riječ: Mundial!

Onih posljednjih pet minuta Australijanci nisu dobro pokrivali, pa je Maynor Figueroa plasirao u mrežu – 3:1.

Generacijama stvarani, uvijek jed­nako voljeni Down Under, Socceroosi se dugo oslikavaju silinom poteza i duha. Reprezentacija je, i onda kada je propadala, imala jasnu fizionomiju, a izbalansiranu ekipu. Ona koja se proslavila 1997. u Kupu konfederacije, osvojila Okeanski kup nacija 1980, 1996, 2000. i 2004, a na kraju sydneyjske drame, u dvoboju s Južnom Korejom 2015, podarena joj je aureola azijskih šampiona. Zvijezde koje su vodile australijsku igru od Marka Viduke preko Harryja Kewella, Josipa Skoke, Ned Zelića, Bretta Emertona, Lucasa Neilla pa dalje, krasile su i davale sjaj njihovoj imaginaciji.

Australija danas?

Onaj koji je ulijevao najveću sigurnost, Mathew Ryan u međuvremenu je promi­jenio ambijent i adresu, toplo špansko sunce zamijenio je engleskom maglom. Današnja jedinica Brightona, ne bez razloga, se tokom posljednjih godina čuvajući gol Club Bruggea i Valencije, nametnula kao australijski golmam broj jedan. Istina, u onoj sydneyjskoj noći, nakon što mu je Son Heung-min ”zavukao” neobičan gol, izgledao je pomalo iznerviran i ”izvan šablona”, ali je isto tako kada se utakmica lomila, kao i toliko puta kasnije, fenomenal­nom procjenom i refleksom rješavao nebrojene delikatne situacije.

Ispred njega, u liniji ”četiri igrača odbrane”, najčešće u sredini igraju Mark Milligan i Trent Sainsbury. Iskazuju neviđeni sklad u razmišljanju, pokretu i koordinaciji, Milligan je nešto upečatljiviji u igri glavom, a Sainsbury u igri s loptom. Naročito u trenucima kada jedan drugog moraju ”zatvoriti”.

Na desnoj strani ordinira Bailey Wright, zajedno s manevristom Aaronom Mooyjom i ”šilom” na ofanzivnom desnom boku Jedinakom, zadužen je za pravljenje nereda protivničkom obrambenom bedemu. Jednako tako isturen prema naprijed, na suprotnoj strani je Brad Smith, iskusan, beskompromisni bek. Drugi trokut čini s Massimom Luongom, koji je u dvoboju s Hondurasom ”kloniran” s Tomom Rogicem te Robbiem Kruseom, koji se seli s pozicije lijevog veznog na istureni bok na istoj strani, šaljući u sredinu vrlo kvalitetne podvaljene lopte, ali kada je to potrebno, i teledirigovane precizne visoke dijagonale.

Aaron Mooy i Massimo Luongo, zbog specifičnosti posla, ali i for­macije, koja je plitka all i neobično široka, prisiljeni su pokrivati veliki prostor ispred Ryana, Milligana i Sainsburyja, ali sjajna nadogradnja i ideje, te podvaljene lopte u dubinu, daju novu dimenziju njihovoj genijalnosti. Pojedinačno i u duetu. Ljubimac ženskog dijela publike, Massimo Luongo, nikada neće odbiti priliku da se probije ispred Smitha, ”gurajući” Tom Rogica u poziciju krilnog napadača. I dok se on nameće dinamikom i ritmom, Mooy je speci­jalista kada treba promijeniti ritam, stati na loptu i potražiti toliko potrebni predah.

Mile Jedinak je polivalentan igrač, može jednako uspješno igrati i na suprotnoj strani. Brzog koraka, neobičnog driblinga i vrlo upotrebljivog centaršuta, neobično uporan i ”bezobrazan”, poput lisice čeka da protivnik pogriješi, pa – poentira. Tom Rogic, inače po daru ofanzivac, isturen je u for­maciji jer u sredini današnji selektor Bert van Marwijk ima druga, također sjajna rješenja, a često mijenja mjesto s Robbie Kruse, u trenucima kada ovaj otvara ulijevo, a on upada u pro­tivnikov kazneni prostor dijagonalno slijeva. Mathew Leckie, igrač pun dinamike, isto kao i Jedinak, postavljen više udesno, ali ”sistemom mlina”, mogli bi biti prvi napadački izbor Van Marwijka. Onaj drugi, formiraju Tim Cahill i Tomi Juric.

Optimizam koji je Australijancima vratio dvoboj s Hondurasom, očito je imao pokriće. Tamo gdje se Meksiko propisno namučio, u San Pedro Suli, Australijanci su odradili posao gotovo rutinski. Remizirali su, ne dopustivši domaćinima da u tih devedeset minuta dođu do jednog jedinog gola. Povratak Aziza Behicha sigurno je najveći pogodak u cijeloj priči. Bilo je straha prije utakmice, priznat će i Ange Postecoglou, ali na kraju su Socceroosi bili vrlo zadovoljni raspletom utakmice.

Pogledi su skrenuli prema prvenstvu u Rusiji, Bert van Marwijk je naslijedio Postecogloua, i ostao čvrsto na zemlji. Igrački i po potencijalu, Australijanci su u najmanju ruku ravnopravni Dancima i Peruancima, ali su i previše neiskusni da protivnici to ne iskoriste. Pobjeda nad Sirijom i Hondurasom bile su najbolje utakmice u kvalifikacijama, ali dvojbe nisu nestale jer još ne postoji igrač koji bi u potpunosti mogao zamijeniti Cahilla iz mlađih dana.

Van Marwijk međutim ne bi mogao, ni želio drugačije. Njemu je Australija samo usputna stanica. Priča koja je završila očekivano na klupi Saudijske Arabije, kada je na jednoj strani barikade bio čovjek koji ima novac, a s druge čovjek koji ima sve ostalo. Mundial. Van Marwijk je jednostavno slučajnost koja će pomoći usponu reprezentacije, ali njegov nasljednik nakon prvenstva, Graham Arnold, stvarni selektor trenutno izvan domašaja igrača, ali i izvan australijskog razumijevanja.

Tu bi priča trebala stati, svi su rekli svoje – opravdano – a krivicu za odlazak Angea Postecogloua su čak priznali oni koji su najzaslužniji da je Australija opet na velikoj sceni s isto takvim ambicijama. A reprezentacija mora ići dalje i kopanje po skoroj prošlosti neće pomoći. Ovi Socceroosi ne trebaju alibi, uostalom, igrači se ljute najviše na sebe zbog neuvjerljivih kvalifikacija. To će reći mnogo o njima i ostaviti nadu da dolaze bolji dani.

Nakon tolikih godina.

Aaron Mooy

Ako mu je odbrambeni igrač preblizu bit će spaljen jer će ga ovaj pregaziti, zaobići ili ismijati, a ako se odmakne malo dalje od njega ovaj će pobjeći. Uvijek pokaže nešto novo, a njegova kreativnost pokazuje da je riječ o genijalcu. Uz sve dužno poštovanje prema Mile Jedinaku, Jacksonu Irvinu, Massimu Luongu ili Mathewu Leckiu, Mooy je najbolji igrač ”Down Under”. Oduzmite ga Australiji i ta bi ekipa imala problema i s najlošijima. On je loša vijest za svoje protivnike, jednostavno nezaustavljiv. On je svojom veličinom prebrz za mala krila, a prejak za druge bekove. Njegova igra je jednostavna, čista, direktna i dominantna. Ima odgovor za sve. Može uništiti u napadu, može srediti u odbrani. Najbolji je kada se utakmica lomi, u odlučujućim trenucima. Jer, njegov je kontinuitet forme i borbeni duh izuzetno važan za turnirski ritam takmičenja. Ima dana kada on neće imati veliki broj duela, ali će se zato potruditi da sredi ostale stvari. Da igra odlično u defanzivi, da asistrira i da vodi ekipu na psihološkom planu. Mooy je tip igrača kojeg bi trebala imati svaka ekipa. Ona koja cilja na dobar rezultat.

Bert van Marwijk

Njegov dolazak u Australiju uslijedio je nakon ružnog razlaza s Saudijcima koje je vodio dvije godine, a naslijedio je Angea Postecogloua koji je nakon uspješnih kvalifikacija iznenada napustio klupu Socceroosa. Na taj je način pravda zadovoljena, iako je Van Marwijk veoma brzo shvatio da je gotovo s partijama karata s prijateljima, rasprava s čašicom nakon golf partija, osim u iznimnim slučajevima. Razna tapšanja su, takoreći, zabranjena. Kako mjeseci prolaze, tako se Holanđanin prilagođava svojoj reprezentaciji, nakon treninga i pripremnih utakmica zatvori se u svoju kancelariju i analizira šta je napravljeno. Da li se Van Marwijk promijenio tokom svih ovih godina? Da, i to se vidi po malim detaljima, poput ponašanja na klupi. Nema više velikih gestikulacija, nema više zviždanja prstima, nema više komentara na račun protivničke klupe. Zajedno sa pomoćnikom, ali i zetom, Markom van Bommelom, sjedi na klupi prekriženih ruku, šuti, posmatra i procjenjuje. U Saudijskoj Arabiji je znao sve i sve se vrtjelo oko njega, ali u Australiji vladaju drugačija pravila. Ima autoritet, marljiv je, ima rezultate iza sebe, igrači i protivnici ga poštuju. Šta je još potrebno da postane veliki stručnjak? Riješiti australski čvor?

Plus

Najjači motiv pokriven je do kraja. Ni onaj važan detalj – kvaliteta – nije zanemariv, jer njihovi standardni igrači na koje će se Van Marwijk uglavnom oslanjati na Mundialu imaju za sobom sasvim dovoljno jakih utakmica da mogu na svojim leđima iznijeti i ovo takmičenje. Bivši Van Marwijkovi učenici znali su kritikovati trenera bijele kose zbog sitničavosti, strogosti i opsjednutosti fizičkom kondicijom, ali njegovi su načini uvijek funkcionisali. To je znanost koja kaže: najelementarnije kod izbora koncepcije je profil igrača. Osim toga, postoji i drugi faktor, a on se zove – tradicija. A tradiciju niko ne može zanemariti. I treće: evolucija. Ta koncepcija, nakon što je podređena profilu igrača, treba dobiti i svoja obilježja savremene igre, ne zanemarujući tradiciju. A tradicija australskih igrača je maštovitost i improvizacija, sloboda iskazivanja njihove genijalnosti. Naravno, sve u službi fudbalske igre. Do unazad dvadesetak godina svi su ih uzimali s određenom skepsom, danas stručnjaci ne zanemaruju Australiju kada govore o tome ko bi mogao biti underdog prvenstva. Više nisu anonimusi, ne mogu više nikoga dobiti, kao Srbiju prije osam godina, na iznenađenje.

Minus

Naravno, neuspjesi se analiziraju, računari ”izbacuju” statistike, pokuašavaju se pronaći razlozi pada i najbolji put u australsku fudbalsku budućnost. Sadašnji je trenutak nazvan ‘ledenim dobom australskog fudbala’, a u pomoć se pozivaju svi koji bi mogli pomoći. Prije desetak godina njihovi su klubovi bili u mogućnosti dovesti jednog Márija Jardela i jednog Romárija, atraktivne igrače koji su podigli australski fudbal. Danas to više nisu u stanju. Usponi i padovi su normalna stvar i ciklična pojava, Australija je pala nakon 2010. kada su gotovo istovremeno prestali igrati Josip Skoko, Mark Viduka, Harry Kewell i Brett Emerton. Kvalitetnih mladih igrača očito više nema. Nemaju iskustva u turnirskom sistemu takmičenja, nemaju ni veliki izbor kvalitetnih igrača. Van Marwijk nema odgovarajuće zamjene za važne ljude kao što su Mathew Leckie, Tom Rogic, Aaron Mooy ili Mile Jedinak, a osim njih niko iz reprezentacije nije ni s klubom igrao velike i važne utakmice u najjačoj konkurenciji i to neiskustvo veliki je minus australske družine koja je uglavnom i sastavljena od momaka, koji nisu mogli li još nisu došli u priliku proći filter boljih liga i klubova.